Novi list
Piše: Siniša Pavić
I godine ove 1. maj, ako ne i koji dan prije kad se tako lijepo spaja 1. maj s vikendom, pohrlit će narodne mase na ledine i livade, u vikendice i sela bez ljudi, na ognjišta zamrla da na tren zapale vatru, slože na nju gradele ili lonac oveći, pa poslije boća i badmintona navale na obrok.
Negdje se možda i zapjeva štogod, negdje se možda pusti koja s radija, kakve smo sreće s onog s narodnjacima, negdje će se sve odigrati šutke, ali svijest da se radi o danu kad se ne radi jer se rad slavi, bit će tu negdje. U životu njih dvoje penzionera koji su u mirovinu krenuli tamo negdje kad je bilo posve jasno da privatizacija, a ne revolucija jede svoju djecu, neće slaviti ništa. Ručak će biti isti, pjesmuljak na usnama isti, dnevne rutina ista. Valja samo paziti da najmlađa unuka ne dohvati onu monografiju škvera iz 70 i neke, ili da u ladici srednjoj starog masivnog regala ne iskopa fotografiju na kojoj su četiri žene u isti modni uzorak odjevene. Jer, ako mala to iskopa, bit će to iskra koja ne pali vatre, kao prije sto i nešto godina kad se 1886. marširalo ulicama Chicaga tražeći osam sati rada, osam odmora i osam kulturnog obrazovanja, već pali sjećanje na dane kojih više biti neće. A sada je jasno, umirovljenicima ovim barem, da ti dani nisu uopće bili loši.
Bude li dijete čeprkalo po kući tjerano pukom dosadom u koju se blagdani u pravilu pretvore, pričat će baka o tim ženama sa slike. »Ta odjeće, to su ti kute, kecelje, radna odjeća«, krenut će ona. Onda će pričati kako je bila mlada, pa kako je Marica iz Kaštela bila još mlađa a danas stariju unučad ima, pa kako se tu ne vidi da je minut prije plakala jer s tom inventurom nešto nije štimalo. Pa će se sjetiti kako su je noge boljele jer je cijeli dan na njima bila, i kako ništa gore nema nego kad se u sezoni mijenja na odjelu ponuda, i kako su i tada žene teško dolazile do šefovskih pozicija. Ali, sjetit će se kako je zapravo bila poprilično važna i ravnopravna ostatku svijeta, makar je radnica. Valjda je to zato što i liječnice, pravnice, čistačice, trgovkinje, sve trebaju donje rublje, a bome i muškarci su katkad navraćali kad je bilo vrijeme od darivanja. I da, plaća je dolazila kad je rečeno da će doći. I s dvije radničke plaće moglo se nekako gurati. Nije nikada bilo previše, za vazda si zakucan tu negdje u sredini, ali dalo se ljeti na more, zimi negdje sa sindikatom, pa još djecu školovati.
Baka to unuci priča onako prostodušno, životno. Dida od svega, pa i te knjižurine kojoj je na naslovnici brod pred porinuće, radi vazda ep. Imaš osjećaj da se nisu u njegova doba tu gradili brodovi za u more već za u svemir. Ma, kad se pročeprka malo i opet se sve čini da je bilo jednostavnije. Ostade u njega, evo do danas, puke i iskrene zahvalnosti jer se klinac praktički bez gaća, mogao uputiti u grad, školovati, dobiti posao, raditi, pa i sudjelovati u životu tvornice, grada, ulice, zgrade. Njegova modra oprava od grube tkanine bila je toliko važna da si je i na novčanicama mogao vidjeti. Radnik!? Nego što nego radnik. Dakako, nije sve tu bilo savršeno, po putu se ako ništa kakva azbestoza skupila, ali plaća po plaća, pa neki kredit… Nije život bio tek puko preživljavanje, već se nešto i na noge dizalo. Doda li se ovome još pokoja zajebantska anegdota što se dogodila u uru od marende, eto romantične priče od koje sinovi i kćeri načeti surim kapitalizmom kolutaju očima. Ma, unuka pita još. Crvenkapica i Snjeguljica, ili baka i dida i keceljama, njoj je otprilike isto.
Elem, tako to nekako biva i tako će to nekako i ovaj put biti. O radnicama i radnicima pričat će se kao o junacima prastare izmišljotine. I treba, jer radnika odavno više nema. Ima zato djelatnika. Onog trena kad smo radnike počeli djelatnicima zvati trebalo je znati da neće na dobro. Dela, recimo, Milan Bandić. I što će drugo na trpezu od blagdana nego romansirana prapovijest, kad su nam se rasprave svele na onu kako više nitko raditi u nas neće. Iznenadi se čovjek nekad, barem onoj koji još uvijek rado pamti djetinjstvo uz očeve žuljave ruke, kad se kao sa zidom sudari sa činjenicom da radništvo više nigdje nije u modi. Običan, tako, tečaj stranog jezika. Voditeljica donosi papiriće s temama za razgovor, a na jednom piše i to kako poslodavci vele da su im radnici nemotivirani za rad i da su loših radnih navika. Istina, ili laž, pita ona svoje đake.
O kako je loša odluka bila braniti radništvo i kazati kako to poslodavci malo muda pod bubrege prodaju. Kolege na tečaju su taman toliko mlađe da znaju što je tržište, da su bili i sami poslodavci i da im je malo koji »djelatnik« valjao. Oni ne razumiju kako se netko ne uspijeva prilagoditi, oni ne vjeruju da ima radnika koji su primorani sa smiješkom na licu raditi za manje od tri tisuće kuna. I nema tu nazad. Nema nazad ni kad na portalima vidiš da čistačice splitske zračne luke štrajkaju jer čiste sve živo godinama za dvije tisuće i nešto. Čistačice su, šta će se nego ih raubat, ionako nemaju gdje i onako mogu bit sretne što posla imaju. I to je to. I zato su se proslave Prvog maja pretvorile u opijela za kojih unuke i bake pripovijedaju, a ostatak ekipe jedva čeka da se meso ispeče, pojede i da mogu kući. Tko će za blagdana pričat o čistačicama, kad ispod te vijesti na portalu stoji i ona kako su ratni veterani u Vodicama u cvjetnjaku gradskom prepoznali mrsku zvijezdu petokraku, pa je kamionom zgazili. Za ludu su begonije formirale logo Turističke zajednice. Zaludu što je cvijet svih boja samo ne crvene. Gazi! Gazi sve pa i činjenicu da je nekad bilo na ponos biti i radnik.
Radnici jednostavno nisu in. Čak ni kad vas blagajnica velikog trgovačkog lanca sažalno pogleda kad kažete da će vam kćer u gimnaziju nakon osnovne škole, a ne u frizere recimo, ne govori ona to zato što je radništvo in. Govori ona to stoga što od gdjekojeg frizera i znamo učiniti zvijezdu, ako ništa za kakvu »Shopping kraljicu«. Od kovinotokara ne znamo. Radništvo je taman toliko mrtvo da današnji pjesnici i pisci mogu sa zavišću listati stare knjige velikih kombinata u kojima su utisci s promocija i susreta s piscima. Kultura je nekad put radnika išla, jer je država tako htjela. Djelatnicima ne ide nitko. A teško da i hoće. Jebo, naime, radnika. Da ih ima i da su za išta, možda bi išlo naokolo k’o što su 1890. išli Zagrebom i vikala: »Hoćemo raditi, ali hoćemo i živjeti kao ljudi!« Ovako, glavno da mala ne čeprka po ladicama. Jer, nađe li sliku na kojoj je baka s još tri kolegice u istoj odori, završit će sve ne samo na begonijama što se prijetećom petokrakom valjanoj Hrvatini čine, već na Istanbulskoj kako se, u današnje doba, od nas ‘vako obnevidjelih i traži.
Nego, dok se znalo što je radnik, znalo se i tko je neradnik. Sad kad je djelatnika, kako li se samo zaziva onaj koji ne dela ama ništa!?!
