Sve države nastale raspadom Jugoslavije bilježe zastrašujući porast broja oboljelih i umrlih od koronavirusa, a situacija je trenutačno najteža u Sjevernoj Makedoniji, Crnoj Gori, pa i Bosni i Hercegovini, koje su pri europskom vrhu po broju umrlih od koronavirusa na 100.000 stanovnika.
Iako ovih dana bilježi rekordan broj oboljelih i svrstana je među države svijeta koje prema broju stanovnika imaju i najveći porast oboljenja, kad je riječ o smrtnosti Srbija službeno stoji najbolje sa svojih 16,73 umrlih od koronavirusa na 100.000 stanovnika.
GENERALNA OCJENA: KATASTROFA
Prema posljednjim podacima američkog Sveučilišta Johns Hopkins, Makedonija ima 71,39 umrlih na 100 tisuća stanovnika, a Crna Gora 69,74. Njih u stopu, nažalost, prati i BiH, u kojoj je broj umrlih na 100 tisuća stanovnika narastao na 67,57. Stanje je donekle bolje u Sloveniji (49,63) i na Kosovu (48,99), a Hrvatska bilježi 31,89 umrlih na 100.000 stanovnika.
U svim država regije zdravstveni sustavi su na rubu pucanja, epidemiološke mjere se razlikuju od države do države (od potpunog zatvaranja i policijskog sata do ograničavanja javnih okupljanja), ali nijedna zasad ne uspijeva značajno usporiti epidemiju.
Infografika: Smrtnost na 100.000 stanovnika od posljedica izazvanih covid-19 u državama bivše Jugoslavije
Kako se zemlje regije generalno nose s jesenskom epidemijom koronavirusa, zašto smo bolje prošli tijekom proljetnog vala zaraze? Da li bi situacija bila bolja da su države nastale raspadom Jugoslavije više ulagale u zdravstvene sustave? Je li po društva država regije opasnije tzv. zatvaranje, ili masovno obolijevanje stanovništva zbog nedovoljno oštrih epidemioloških mjera? Možemo li nakon epidemije očekivati jačanje javnih zdravstvenih sustava, ili će se problemi rješavati privatizacijom?
U kojoj mjeri teorije zavjere i pokreti protiv epidemioloških mjera utječu na širenje zaraze? Neka su to od pitanja na koja smo pokušali dobiti odgovore od najutjecajnije hrvatske zdravstvene novinarke Nataše Škaričić i redovite profesorice Sveučilišta u Rijeci, ekonomistice prof. dr. Maje Vehovec.
Škaričić smatra da je regija relativno dobro prošla tijekom proljetne epidemije koronavirusa zbog lockdowna, ali i činjenice da Hrvatska i druge države nastale raspadom Jugoslavije imaju neusporedivo manje ekonomskih i ostalih veza s ostatkom svijeta, posebno s Kinom i azijskim zemljama gdje je buknula zaraza. Na relativno niske broje utjecali su i neki drugi faktori, poput gustoće naseljenosti, veličine gradova, meteorološke prilike, itd.
„Onaj tren kad se zanemarilo bilo kakve analize i projekcije, a navodni uspjeh stranački prisvojilo i instrumentalizirao, Hrvatsku je samo sreća mogla dijeliti od situacije u kojoj smo danas. Pošto nismo imali sreće, imamo epidemiju i blizu smo kolapsa zdravstva. Isto vrijedi i za sve ostale zemlje bivše Jugoslavije, u kojima je virus danas u slobodnoj cirkulaciji, nakon što su vlade i krizni stožeri provodili mjere koje nemaju veze s logikom, a kamoli sa znanošću“, ističe Škaričić i dodaje kako se trenutačno svi, od Slovenije do Crne Gore suočavaju s posljedicama katastrofalnog odnosa prema zdravstvu, posebice prema medicinskoj pismenosti stanovništva i socijalnim determinantama zdravlja.
Škaričić: Blizu smo kolapsa zdravstva u zemljama regije (Foto: Pixsell)
Škaričić naglašava da to pokazuje relativno visok postotak smrtnosti, posebice u Crnoj Gori, Makedoniji i Bosni i Hercegovini, nepovjerenje u medicinske institucije i trendovi koji ukazuju na strahovito nisku razinu medicinske pismenosti koja se, među ostalim, reflektira na nerazumijevanje smisla nošenja zaštitnih maski, održavanja fizičke distance i ostalih elementarnih higijenskih mjera.
„Sva tri parametra govore o kvaliteti različitih razina zdravstvene zaštite, za koju odranije znamo da je loša. Posebno je zabrinjavajuće to što nema uređenih i transparentnih podataka o brojnim zdravstvenim posljedicama koje epidemija posredno uzrokuje i o nedostupnosti zdravstvene zaštite, što je također dio kontinutiteta zdravstvene politike u tzv. regiji. To su sistemi koji sami sebe ne evaluiraju i koji to neće činiti za vrijeme krize. Na kraju, čini mi se zastrašujuće jadnom kvaliteta znanstvene rasprave o epidemiji u javnom diskursu, što je bitan pokazatelj toga s kakvim se kapacitetima borimo protiv ovoga, i to u svim zemljama bivše Jugoslavije“, zaključuje Škaričić.
ZAŠTO NE POMAŽE VIŠE NOVCA ZA ZDRAVSTVO
Bi li situacija bila bolja da su države nastale raspadom Jugoslavije više ulagale u zdravstvene sustave? Savjetnica rektorice Sveučilišta u Rijeci prof. dr. Vehovec, koja se tijekom znanstvene karijere na Ekonomskom institutu bavila i ekonomskim perspektivama zdravstvenih sustava, kaže kako bi previše lako i jednostavno bilo tvrditi da su veća izdvajanja za zdravstvo u prijašnjim godinama danas mogla rezultirati boljim odgovorom država na epidemiju, jer bi to značilo da se isključivo novcem mogu dobiti bolji rezultati obrane od pandemije.
Ističe da takva direktna relacija između novca i ishoda liječenja nije moguća u ovom slučaju virusne epidemije, jer vidimo da se i vrlo bogate zemlje suočavaju s problemima uzrokovanim koronavirusom pa je jasno da novac nije jedini ključ za uspješnu obranu od virusa, ali jeste jako važan i kojeg treba povezati s utjecajem kadrova, organizacije i upravljanja.
Zemlje bivše Jugoslavije su naslijedile solidarni sustav zdravstvenog osiguranja čiji doprinosi pokrivaju jedan dio troškova u zdravstvu, dok drugi dio se nadoknađuje iz državnog proračuna. Svi ti sustavi troše više novca nego ga imaju. Za hrvatski zdravstveni sustav dr. Vehovec godinama tvrdi da je ozbiljni financijski bolesnik i ističe da je zdravstveni sustav koji iz godine u godinu živi na dugu naprosto fiskalno neodrživ.
„Epidemija koronavirusa predstavlja izazov za najbolje i najuspješnije zdravstvene sustave u svijetu, a kod fiskalno neodrživih sustava koronakriza jasno razotkriva sve postojeće unutrašnje slabosti. Odavno tvrdim da je reforma zdravstvenog sustava nužna, ali je zahtjevna i politički nepopularna. Logično je da će sve zemlje nižih BDP-a i nižih izdataka za zdravstvo po glavi stanovnika imati i više problema u borbi s koronavirusom. Više problema ne znači da bi hipotetički veći priliv novca uspio riješiti epidemiju, ali jednostavno bi tu borbu olakšao“, naglašava Vehovec i dodaje kako je epidemija samo naglasila probleme koje zdravstveni sustavi regije imaju zbog nedostatnog financiranja, neefikasne organizacije i upravljanja.
Vehovec: Zdravstveni sistem je ozbiljan finanansijski bolesnik
Škaričić upozorava da najveći problem ovdašnjih zdravstvenih sustava nije u količini novca, nego u načinu na koji se resursi raspoređuju i troše.
„Najbolji dokaz za to je uvid u proračune u zadnjih 30 godina – dugovi su bili najveći kada je i proračun bio najveći, što znači da u ovako postavljeno zdravstvo možete dolijevati neograničene resurse, ali oni će samo curiti kroz rupe u sistemu. Prošle smo godine istovremeno imali najveći proračun u povijesti i najveći dug. Taj začarani krug je posljedica toga da nam se dug predstavlja kao ekonomski balast nastao prevelikim apetitima korisnika – pa će se on riješiti dodatnim taksacijama i neformalnim oblicima privatizacije – umjesto kao posljedica loše i korumpirane organizacije zdravstva koja nema veze sa znanošću i realnim potrebama stanovništva za zdravstvenom zaštitom. Dakle, ne, veća izdvajanja s trenutnim ishodom ove krize nemaju velike veze, ali ima veze to što je kvaliteta i dostupnost zdravstvene zaštite oduvijek zadnji politički interes“, smatra Škaričić.
ZDRAVSTVENI SE SISTEMI RASPADAJU
Kad je riječ o mogućnosti da nakon epidemije ojačaju javni zdravstveni sustavi, ili da se problemi rješavati privatizacijom, Škaričić smatra da će ostati status quo i da je „to već dovoljno zastrašujuće“.
Dr. Vehovec podsjeća da se izdvajanja za zdravstvo kontinuirano povećavaju u svim zemljama u normalnim okolnostima zbog starenja stanovništva – zbog kojeg dulji životni vijek zahtjeva veće zdravstvene izdatke – i rasta troškova opreme i lijekova zbog unapređenja zdravstvene tehnologije. Zato je danas pitanje svih pitanja kako unaprijediti zdravstveni sustav da postane fiskalno održiv, a da pacijenti dobiju kvalitetnu zdravstvenu uslugu dostupnu svim građanima.
„Zdravlje stanovnika je najvažniji resurs jedne zemlje, jer ono se ne može uvoziti. Čini se na prvu da bi recimo dvostruko ili trostruko povećanje izdataka po glavi stanovnika riješilo sve probleme, ali to nije točno. Novac rješava dio problema, a ostalo rješavaju ljudi koji sustav reformiraju i racionaliziraju da bude učinkovit. Većina europskih zemalja i zemlje regije najveći dio zdravstvenih usluga financiraju iz javnih izvora (70-80%), a tek manji dio iz privatnih izvora. U privatnim izvorima radi se o tzv. novcu iz džepa te svim vrstama dobrovoljnih zdravstvenih osiguranja. Taj bi omjer javno-privatnih izvora financiranja zdravstvene zaštite trebao ostati, ali je pitanje kako sustav organizirati da, za na primjer tisuću kuna našeg obaveznog zdravstvenog osiguranja, kupimo istu kvalitetu zdravstvene usluge u javnoj ili privatnoj klinici? Najlošija bi reforma bila da većinu zdravstvenih usluga moramo plaćati iz “džepa” ili putem privatnih zdravstvenih osiguranja koji su u zemljama regije na niskom stupnju razvoja, jer nije bilo ni prilike da se to tržište razvije“, naglašava dr. Vehovec.
Očekuje da će se u budućnosti povećati udio privatnih izvora u ukupnim izdacima za zdravstvo. Udio privatnih izvora je kontinuirano i potiho u stalnom rastu, ali ono smanjuje dostupnost zdravstvenih usluga svim građanima, odnosno drugim riječima, povećava nejednakosti među ljudima različitih dohodovnih i obrazovnih skupina pa mora ostati u manjem omjeru u odnosu na javne izvore financiranja.
I LOCKDOWN I MASOVNO OBOLIJEVANJE PROIZVODE ŽRTVE
Za razliku od proljetnog vala epidemije, države regije teže se odlučuju za rigorozne epidemiološke mjere i potpuno zatvaranje, ali zato su suočene i s eksplozijom broja zaraženih i umrlih. Je li po ekonomije država regije opasnije tzv. zatvaranje ili masovno obolijevanje stanovništva zbog nedovoljno oštrih epidemioloških mjera?
Škaričić ističe da zemlje na marginama kapitalizma nemaju resurse da se održe u lockdownu i da bi za tako nešto trebalo potpuno promijeniti degenerirane političke prioritete, a to je nemoguće.
„Lockdown za nas znači uništavanje ogromnog broja egzistencija i poslova, koji će se vrlo teško oporaviti, jer je tržište rada odranije u bijednom stanju. S druge strane, činjenica je da po Ustavu i zdravstvenim propisima država ima obavezu zaštititi zdravlje svojih građana i da je, u slučaju covida 19, onemogućavanje širenja zaraze jedini način na koji država može izvršiti tu dužnost. Što god da se poduzme, sa svih strana će biti žrtava. Ono na čemu bih ja insistirala je politička vjerodostojnost, jačanje povjerenja, medicinsko opismenjavanje i ustrajanje na osnovnim higijenskim mjerama, koje bi uvijek trebali poštivati. Time bi se postigle dvije stvari – prvo, da ne dođe do stanja anomije, što uključuje konflikte i nasilje – čemu smo jako blizu – i drugo, da se provodi održiva zdravstvena prevencija. Nisam optimistična, to nisu stvari koje se mogu promijeniti preko noći.“, upozorava Škaričić. Na globalnoj razini čudi je zašto se više ne govori o mogućim metodama liječenja i zašto se sva pažnja investira u cjepiva.
Vehovec smatra da nije dobro rješenje ni zatvaranje ni masovno obolijevanje jer zdravstveni kapaciteti nisu neograničeni i opasan je svaki eksperiment koji to ne uzima u obzir.
„Situacija se iz dana u dan mijenja te je razumno pratiti apsolutni broj zaraženih i dnevni prirast oboljelih te prilagođavati preporuke i mjere bez izuzetaka. Ono što sigurno znamo je da ćemo se nakon savladavanja ove svjetske pandemije suočiti s mnogim ekonomskim, sociološkim, psihološkim i medicinskim posljedicama. Nevjerojatan je spektar prikrivenih posljedica koji se već naslućuju. Ekonomske posljedica epidemije koronavirusa je tek jedan dio svih društvenim i medicinskih posljedica. Da budemo iskreni, epidemija je donijela i neke pozitivne učinke kao što je digitalizacija, ali to nije usporedivo sa svime što se događa na negativnoj strani“, zaključuje Vehovec.
TEORIJE ZAVJERE I PROSVJEDI PROTIV NOŠENJA MASKI
Ni regiju nisu mimoišli prosvjedi protiv epidemioloških mjera pa smo vodeću zdravstvenu novinarku Natašu Škaričić upitali i kako komentira pokret protiv nošenja zaštitnih maski i teorije zavjere o pandemiji.
„Mandatorna upotreba maski u suzbijanju epidemije oduvijek nailazila na otpor u individualističkim kulturama. U Americi je npr. za vrijeme ‘Španjolske gripe’ oformljena Liga protiv nošenja maski, pri čemu su argumenti bili vrlo slični ovome što danas čujemo. Dio aktivista je tvrdio da nema znanstvenog dokaza da maske sprječavaju širenje virusa, a dio da mjera narušava osnovne slobode građanki i građana. Neki autori smatraju da je otpor prema maskama simptom toksičnog maskuliniteta, jer lice s maskom otvoreno pokazuje ranjivost i strah, što muškarci u mačističkim kulturama sebi ne mogu dozvoliti. Tri studije provedene na Cambridgeu potvrdile su da muškarci imaju mnogo veći otpor prema obavezi nošenja maski od žena. Nadalje, WHO, Američki centar za kontrolu i prevenciju bolesti i Krizni stožer RH, u ovoj su konkretnoj situaciji mjesecima govorili da maske ne pomažu u suzbijanju zaraze i da ih ne treba kupovati, da bi odjednom promijenili stav i retoriku. Mišljenja o ovoj bolesti mijenjala su se toliko puta, s toliko strana i toliko radikalno, da možemo slobodno govoriti o jednoj od najvećih kriza ugleda medicine u povijesti. Ili barem najvidljivijih. Mjere našeg Kriznog stožera su nebrojeno puta kompromitirane. Treba imati na umu da ljudi koji prosvjeduju imaju i neka loša iskustva sa zdravstvenim sustavom, zbog kojih unaprijed nemaju povjerenja ni u što što zdravstvena administracija govori. Oni koji su u tom sustavu privilegirani to ne razumiju, pa dolazi do reakcija koje dodatno antagoniziraju. I napokon, mnogi su sigurno zaboravili da smo 2009. i 2004. godine imali epidemije svinjske i ptičje gripe, sa istim spektakularnim, histeričnim pristupom u medijima, političkom vrhu i svjetskim zdravstvenim institucijama, a čiji epilog nije opravdao takve reakcije. Sve to je u kolektivnom pamćenju gdje se gomilao otpor i nepovjerenje, a bez povjerenja je teško provoditi mjere zbog kojih će rijeke ljudi ostati bez posla, zdravstvene zaštite i i sloboda. Što se teorija zavjera tiče, sociolog medicine Philip Strong je davno opisao kako širenje nove zarazne bolesti prate još tri epidemije: straha, tumačenja i akcija. Teorije zavjera su samo dio te dinamike“, zaključuje Škaričić.
