Bosna i Hercegovina je za sobom ostavila još jedne izbore – ovaj put lokalne, izbore za načelnike i gradonačelnike, općinska i gradska vijeća i skupštine. Čelnici triju vladajućih nacionalističkih oligarhija su i nakon njih slavili jer su tobože ponovo pobjednici. Neki od njih javnost i danas uvjeravaju da im je pobjeda i uvjerljivija nego četiri godine ranije, da je izraz povjerenja biračkog tijela u politiku koju su vodili u prethodnom mandatu, tko zna što sve ne.
Koliko su, međutim, za to imali i razloga? Ruku na srce, malo. Istina, na odluke lokalne razine će i u slijedeće četiri godine imati najveći utjecaj. Usprkos tome, međutim, izborni rezultati im ne daju razloga za slavlje. Jer oni su, objektivno govoreći, značajno drugačiji od onih o kojima zbore – onakvi, zapravo, kakve ni osobno nisam očekivao.
Neke promjene su se, doduše, i prije izbora mogle predvidjeti. Sve je, primjerice, upućivalo da bi SDA mogla izgubiti glavni grad zemlje. Ali, malo tko je mogao predvidjeti njezin potop i u bukvalno svim većim gradovima Federacije. Potopljena je u Zenici i Ilidži, koje su sve poslijeratne godine slovile za neku vrstu „SDA Bastilje“. Nimalo beznačajan pad je, potom, iako tamo ni do sada nije uspijevala zajahati u sedlo vlasti, ova stranka doživjela i u Tuzli i Bihaću. Poraze je, u konačnici, priznati morala i u Ilijašu, Srebreniku, Kalesiji, Kladnju, Donjem Vakufu, Jablanici, da ne nabrajam.
Ni na kraj mi pameti, međutim, nije bilo predviđati „slobodni pad“ Dodika u RS-u, njezinu urbanom dijelu posebice. A doživio ga je. Ono, doduše, što se tamo dogodilo ne upućuje i na promjenu koja ima vrijednosni predznak. Jedan oblik srbovanja zamijenjen je drugim. No, kakva god da je, promjena se ipak dogodila. U izborima za gradonačelnike, naime, Dodik je potopljen tamo gdje mu na kraj pameti ni samu takva mogućnost nije bila – u Banjoj Luci i Bijeljini, u kojima živi četvrtina ukupne populacije RS-a.
Ili u Modriči, Brodu, Derventi, koji slove za najznačajnije gospodarske centre entiteta u kojem su desetljećima SNSD i njegov prvi čovjek neupitni. Ako se, dakle, pobjedama još gdje i može hvaliti, to je uglavnom, netko će reći i gotovo isključivo, tamo gdje caruje duh guslarskog nadvikivanja. Koji je, složit će te se, i Dodikovu srcu najbliži. Jer, sudi li se po sklonosti šatorskim dernecima i pjevaljkama, a i po svakodnevnom mu javnom vokabularu, u guslarskom šinjelu i on je najviše svoj na svome.
U postizbornim analizama, dojam je, HDZ i njegov lider su često pošteđeni ocjena kako i njima izmiče tlo pod nogama. No, statistički pokazatelji takve ocjene baš i ne potvrđuju. Dapače. Temeljem nekih od njih bi se moglo reći kako je pad ove stranke strmoglaviji od onog kojeg su doživjeli i srpski i bošnjački joj pajtaši. U prilog tome, ako se već hoće, svjedoče dvije grupe pokazatelja – jedna koja je očigledna i druga, do koje se dođe jednostavnim uvidom u izborne statistike i njihovom usporedbom s podacima od prije četiri godine.
Očigledan je, recimo, poraz u Tomislavgradu, utvrdi u kojoj HDZ prethodnih 30 godina nikada nije pao ispod šezdesetak postotaka, a češće je znao biti i na četiri petine glasova birača. Što se, međutim, dogodilo nakon nedavnih izbora? Jer, tamošnji HDZ je, vjerovali ili ne, s 14,6% osvojenih glasova tek četvrta po snazi tomislavgradska partija.
Očigledan je, potom, poraz u Prozor-Rami kakav HDZ nikad do sada nije doživio. Netko će reći, tamo ova stranka vlast ni do sada nije imala. Istina. Ali, istina je da nikada nije bila ni tako „pokošena“. Tamo gdje je njezin kandidat za načelnika prije četiri godine zaostajao tek koju stotinu glasova, na nedavnim izborima, zaludu što je za nositelja liste postavljen čovjek s najvišeg partijskog vrha, zaostao je za pune tri tisuće. I za sebe je vezati uspio jedva četvrtinu na izbore izišlih. A istu, čak i tužniju, sudbinu mu je u utrci za općinsko vijeće imala i partija.
Još porazniji za HDZ su pokazatelji koji nisu očigledni, a moguće ih je pronaći u statistikama CIK-a. Svega koji dan nakon izbora lider HDZ-a se hvalio pobjedom u čak 20 općina na prostoru Federacije. Uspjeh koji je, reći će, potvrda ispravnosti njegove, i politike njegove partije. Ali, pri tome je prešutio ono zbog čega mu je, uvjeren sam, san sve nemirniji.
Zadržao je, počnimo s tim, HDZ vlast u zapadnoj Hercegovini. No, izlaznost na izbore tamo je, što je lider HDZ prešutio, tek oko trećine ukupnoga biračkog tijela. Što je s druge dvije trećine? Zašto su čak dvije trećine zapadnih Hercegovaca ostala doma? Teško je reći. Ali, ništa logičnije od pomisli da im je dosta i HDZ-a i Čovića. I da su ti ljudi ostali doma jer im nije ponuđena iole pažnje vrijedna alternativa, nacionalna ili građanska svejedno.
Ili, uvid u statistike najnovijih izbornih rezultata i onih od prije četiri godine dovodi do pokazatelja kojima komentar i nije potreban. Pad osvojenih glasova HDZ-a u odnosu na 2016. godinu je, recimo, u Stocu čak 77% (1.100 u odnosu na 4.794 glasa na izborima 2016. godine), u Tomislavgradu 75% (969 u odnosu na 3.683 glasa), Jajcu 57% (2.209 u odnosu na 5.085 glasova), Livnu 47% (2.329 u odnosu na 4.387 glasova). Slični minusi su i u ostalim oazama HDZ-a – u Vitezu 1.650, Novom Travniku 1.252 glasa manje nego prije četiri godine, da ne nastavljam.
Sve to ima svoje implikacije promatrano i na razini kantona, u kojima Hrvati čine većinu ili vrlo značajan postotak ukupne populacije. Od preko 500.000 birača u pet kantona na izbore je izišlo manje od 70.000, ni 14% registriranih, a HDZ je osvojio manje od četvrtine glasova Hrvata u njima – i u odnosu na izbore iz 2016. godine u minusu je za preko 20.000.
Naravno, još uvijek je rano za definitivne ocjene. Jer, za njih je potrebno sačekati i izbore za mostarsko Gradsko vijeće, za koje je, ako je po broju registriranih subjekata suditi, interes uistinu velik. Početkom kolovoza CIK je obznanio da je za izbore u najvećem hercegovačkom gradu zaprimljeno 38 prijava političkih partija i devet nezavisnih kandidata.
Dvije dominantne nacionalističke partijsko-oligarhijske strukture su, istina, učinile sve da mogućnost iznenađenja, ako ga već ne mogu eliminirati, svedu na najmanju mjeru. U prilog tome, uostalom, svjedoči i između njih usuglašeno, a potom u državnom parlamentu i ozakonjeno rješenje izmjena i dopuna Izbornog zakona, koje poziciju HDZ-a i SDA u Mostaru čine gotovo nedodirljivom.
Sve to, doduše, ne znači kako će Mostarci biti osuđeni na još jedan četverogodišnji status quo. Naprotiv. Nakon izbora za mostarsko Gradsko vijeće brojke i postoci, koji svjedoče o političkom slobodnom padu „zaštitnika“ hrvatskih i bošnjačkih interesa, mogli bi biti za njih puno sumorniji. Hoće li se to dogoditi ostaje za vidjeti. No, građani Mostara imaju barem tri skupine motiva zbog kojih bi im mogli okrenuti leđa.
HDZ i SDA su, prije svega, prethodnih 12 godina pokazali koliko im je stalo do Mostaraca, pa i mostarskih Bošnjaka i Hrvata. Uostalom, uskratili su im i jedno od temeljnih građanskih i ljudskih prava – da biraju i budu birani u Gradsko vijeće – i da na taj način sudjeluju u kreiranju života svoga grada. Umjesto toga, dvije nacionalističke oligarhije su, pozivom na obranu hrvatskih i bošnjačkih interesa, o godišnjem trošenju 60-70 miliona maraka budžetskoga novca odlučivali bez ikakve, javne i svake druge kontrole. Ne isključujem da je pri tome činjeno koješta – pa i kriminal, zašto ne. I jedini način da se na to dobije adekvatan odgovor je izlazak na izbore i smjena vlasti – i detaljno pretresanje 12 godina kabadahijskoga krčmljenja sredstava mostarskih poreskih obveznika.
Građane bi za izlazak na izbore mogle motivirati i laži – koje su korištene prije 12 godina i još uvijek nisu zaboravljene – a koje se u predizbornoj kampanji dade čuti i danas. Oni koji 12 godina beskrupulozno uništavaju Mostar i njegovu mladost, danas, bez da se zacrvene – zbog Aluminija, Sokola, drugih njima sličnih mostarskih gospodarskih simbola – sugrađanima prodaju priče kako Mostaru žele osigurati nove investicije, razvoj gospodarstva, nova radna mjesta, a njima samima veću kvalitetu života i veću sigurnost.
Drugi ih, opet, zastrašuju kataklizmičkim scenarijima, neki od njih i „priznanjima“ kako su se i sami odazvali pozivu na okupljanje oko SDA kao „simbola obrane“ BiH – zamislite, SDA simbol obrane BiH – čime, svjesno ili nesvjesno, priznaju da su se, zaludu što se Mostarcima pokušavaju predstaviti kao promotori evropskih vrijednosti, i sami otisnuli na nacionalistički put bez povratka.
Ne isključujem da sve to može biti motiv za većinu Mostaraca da, čak i ako to do sada nisu činili, iziđu na izbore i glasuju, ne „za“ nego „protiv“. Protiv onih koji ih desetljećima, radeći im što im volja, tretiraju idiotima. Dodatni motiv za put pod noge do biračkih kutija bi, uz sve navedeno, mogli biti i rezultati izbora u drugim gradovima – Sarajevu, Banjoj Luci, Zenici, Tuzli, Bjeljini, Modriči, drugdje. Jer, oni svjedoče da ništa nije nemoguće, pa ni svrgavanje s vlasti onih koji su sirotu narodu desetljećima zagorčavali život. Posebice jer je danas duža no ikad lista onih koji su alternativa takvima. Na njoj su, podsjetimo, SDP, Naša stranka, Platforma za progres, više nezavisnih listi, redom oni koji interesima Bošnjaka, Hrvata, Srba pretpostavljaju obična mostarskog čovjeka i njegovo pravo na normalan život.
A dogodi li se zaokret u Mostaru, po scenariju kakav je zabilježen drugdje, u Sarajevu posebice, to bi već bio signal da je vrijeme šovinističkoga nacionalizma, koje je za sobom ostavilo jad i pustoš, na izdisaju. I da bi se u BiH mnogo snažnije mogao otvoriti prostor evropskim civilizacijskim vjetrovima. Onima koji su, umjesto glorifikacije plemenskoga, okrenuti ljudima i njihovim potrebama.
