Piše: Prof. dr. Slavo KUKIĆ
Na završnom skupu u sarajevskoj Zetri lider SDA pola govora posveti gotovo pa mitološkoj glorifikaciji vlastite supruge. Moj mi sarajevski drug, uz opasku kako je performansom u Zetri nadmašen čak i bračni par Čaušesku, napisa da ga je zbog takvih stvari stid što je Bošnjak. Apsolutno ga razumijem. Iako, mogli bi se, zbog onoga što čine drugi, svaki u Boga dan crvenjeti i on i ja. Ali čovjeku je, vjerujem, u konačnici najvažnije da se ne posrami zbog onoga što čini sam.
Zanemarimo li, pak, Izetbegovićev ljudski sunovrat – koji, uostalom, najviše govori o njemu samu – nemoguće je ignorirati ono na što on upućuje. Da je, pojednostavljeno, najslikovitije svjedočenje kako u ovoj zemlji još uvijek nisu dostignuti ni demokratski ambijent, ni demokratska kultura, ni demokratski standardi. I da smo još uvijek u nekoj vrsti pretpolitičkoga stanja.
Oponašanje, međutim, najpoznatijega diktatorskog bračnog para XX stoljeća je „mačji kašalj“ u odnosu na sve ostalo što je posljednju predizbornu kampanju obilježilo. Manipulacije, recimo, s biračima izvan BiH, koje su korištene i ranije, za ove izbore su premašile svaku mjeru dobra ukusa. Za sudjelovanje na njima se, naime, nije prijavljivalo samo one koji su to stvarno željeli nego i, pokazalo je to i javno očitovanje ljudi, osobe koje s bosanskohercegovačkim izborima nemaju nikakve veze.
ZEMLJA S NAJNIŽIM STANDARDOM U EVROPI
Obećavane su, potom, i „kule u oblacima“. U zemlji s najvećom nezaposlenošću i najnižim standardom u Evropi mogle su se pročitati i najgnusnije laži – kako su prethodne četiri godine najuspješnije poslijeratne, da je u njima zabilježen dosad neviđeni rast BDP-a, broja zaposlenih, prihoda i investicija. I da će sve to, dade li se glas istima, biti nastavljeno još snažnijim intenzitetom i u slijedećem mandatu.
Lider HDZ-a je, potom, punoljetnim građanima s prostora kojeg je u svojoj glavi već zakuličio obećao najnižu plaću od 1.000 maraka, a po tko zna koji put u zadnjih 20 godina, i kanal na hrvatskom jeziku. I to, glasuje li se za njega, već do prvog narednog Božića. Moglo se, na koncu, čuti i kako građani Istočnoga Sarajeva nisu zaslužili živjeti u gradu nametnutog imena. I da će im se nakon izbora omogućiti referendum kako bi mu vratili ono koje on i zaslužuje – Srpsko Sarajevo.
U pomoć su prizivani i „nacionalni heroji“, oni koji su osuđeni za ratne zločine posebice. Ponešto od toga se dalo čuti i u Hercegovini – žal za Tutom i njemu sličnima – puno više u Banjoj Luci i drugim dijelovima RS, odakle su pod nos narodu gurane poruke Ratka Mladića, izricana javna obećanja Karadžiću, da ne nabrajam.
Prvi put u historiji višestranačja birače se, što se poruka „zaštitnika“ nacionalnih interesa tiče, uz već olinjalu opasnost od onih drugih, strašilo i „kvislinzima“ u vlastitim redovima. A to, po najnovijemu, nisu samo članovi, simpatizeri i glasači građanskih političkih partija – i kritičari etnonacionalističke ideološke matrice dakako – nego i partije s nacionalnim predznakom ako su se otrgle kontroli „stožera nacionalnog spasa“. Kako drugačije, uostalom, okarakterizirati upozorenja da oporba u RS, i to ona iz Saveza za pobjedu, u Banjoj Luci uoči samih izbora priprema ukrajinski scenarij? S ciljem, dakle, da ruši legalnu vlast – a to, po automatizmu, u tumačenju lidera SNSD-a dakako, znači rušenje i RS.
Foto: Opozicija u RS nije znala da iskoristi snagu “Pravde za Davida” i sve izražajnijeg narodnog nezadovoljstva
U posljednjoj predizbornoj kampanji zastrašivanje je i inače bilo naglašenije nego u ijednoj poslijeratnoj. Građane se zastrašivalo svjetskom urotom protiv naroda kojemu i sami pripadaju. Prisjetimo se, uostalom, Dodikovih tirada o američko-britanskoj ujdurmi protiv njega koja – pita li se „baje“ – nije ništa drugo do izraz nesklonosti prema srpskom narodu i ljudima koji, za ljubav tog istog naroda, pred njihovom silom nisu spremni „skinuti gaće“.
S predizbornih skupova su, potom, upućivane otvorene prijetnje kako će – sjetimo se skupova u Gacku i Ugljeviku – oni koji bi glasovali za oporbu nakon izbora izgubiti posao, kako će umirovljenici morati vratiti jednokratnu pomoć, koja im je dodijeljena kako bi glasovali za aktualnu vlast itd. Na slične prijetnje, iako nisu javno izricane, upozoravao je i prvi čovjek Hrvatske stranke na prostoru srednje Bosne – u kojoj je, navodno, zaposlenicima u državnim institucijama i javnim kompanijama prijećeno da će, ne iziđu li na izbore i ne glasuju li za HDZ, ostati bez posla.
PRIJETNJE, UCJENE, NEPRAVILNOSTI
Vrlo uvjerljive su, koliko god CIK – koji je, kako stvari stoje, i sam pod političkom šapom – to pokušavao relativizirati, indicije da se zastrašivalo i članove biračkih odbora. Jer, u nekoliko predizbornih dana sudjelovanje u radu biračkih odbora je, prema procjenama, otkazalo oko 4.000 ranije imenovanih, i za to posebno educiranih članova. Zašto? Visok stupanj vjerojatnoće je da ih se na to prisiljavalo kako bi se općinskim izbornim komisijama, koje su pod kontrolom nacionalista, stvorio prostor da na njihovo mjesto naknadno dovede one koji će omogućiti još jednu izbornu krađu.
Elemente zastrašivanja se moglo prepoznati i na stranačkim bilbordima. Izbor u zapadnoj Hercegovini su, primjerice, dočekani s porukom Glasovanje ili nestanak – čiji podtekst nije ništa manje opak od predizbornih poruka iz vremena hrvatske samouprave i Ante Jelavića. Koje su, prisjetimo se, imale sličan sadržaj. I proizvele, da ne raspredam, su što su proizvele.
Za potrebe političke potpore zloupotrebljavana je i akademska zajednica. U kola lideru HDZ-a za člana Predsjedništva je, recimo, upregnuto kompletno mostarsko sveučilište. Preko 180 profesora i asistenata je primorano na potpis javne potpore političkom moćniku. Najmanje dvadesetak njih mi se, valjda kako bi olakšali vlastitu savjest, osobno požalilo da su potpis potpore morali dati. Jer, u protivnom bi izgubili radno mjesto.
Foto: Mostarsko sveučilište pod političkom kontrolom HDZ-a
Otvoreno se prijetilo i u slučaju da se, u utrci za člana Predsjedništva, podrži konkurente koji, tobože, nisu legitimni. I za koje se onda, bez obzira što je zakon na njihovoj strani, ne smije ni glasovati. Bude li, poručivano je, biran Komšić, BiH očekuju teški dani. Ni sam ne znam koliko me je svijeta zvalo za savjet. Jer, zbog onoga što je sa skupova HDZ-a svakodnevno poručivano, strah ih što će biti ako za Komšića budu i glasovali – a zbog ljubavi prema domovini to bi rado učinili.
I na koncu, bosanskohercegovačko susjedstvo je – i s istoka i sa zapada – za izbore u BiH ovaj put iskazivalo interes kakav nakon rata također nije zabilježen. Nisam uspio upratiti srbijanske teleizije, ali HTV jesam – a ona je zadnjih desetak-petnaest dana predizborne kampanje bukvalno bila upregnuta u kola hadezeove filozofije. Na stranačkim skupovima svojih političkih favorita, potom, predstavnici srbijanskih i hrvatskih vlasti su iskazivali otvorenu potporu – s porukama koje imaju vrlo čudan podtekst. I nerijetko podsjećaju na one koje su nekoć slali Tuđman i Milošević.
SVE JE ISTO – SAMO NJEGA NEMA
Izbori su iza nas. Dok ovaj tekst pišem, priznajem, nemam iole pouzdanih rezultata za sigurnije sudove. Temeljem onoga, pak, čime raspolažem, dojam je kako se ništa spektakularno nije dogodilo. Jezikom poznate beogradske kantautorke – sve je isto, samo njega nema. Drugim riječima, onemogućen je novi mandat lidera HDZ-a u državnomu Predsjedništvu – i, barem što se te institucije tiče – udruženi udar na državu sa njezina vrha.
Ali, sve ostalo je gotovo pa isto. Nacionalisti su dobili zeleno svijetlo na još jedan četverogodišnji krug. SDA je, recimo, po svome utjecaju ponovo najjača politička partija. Zaludu sve što se događalo zadnjih godinu dana – način vladanja zemljom, izručivanje zemlje u amanete drugima, unutarnji potresi koji su izrodili čak četiri nove partije. I gotovo je sigurno da će, bude li formirala vlast, u Federaciji za slijedeće četiri godine partnera tražiti u onome s kim je kolač moći dijelila i do sada. U HDZ-u. Živi bili pa vidjeli.
Upitno je, doduše, što će se događati s razinom države. Sve upućuje kako će poluge moći na prostoru RS i dalje kontrolirati SNSD i njegovi saveznici. A ne treba se čuditi preuzmu li ti isti i entitetsko kormilo vlasti na razini zemlje – budu li određivali i smjer kretanja BiH u slijedeće četiri godine.
Imadnemo li takav rasplet, ostaje pitanje koliko je Mile svome SDA dvojniku spreman oprostiti prethodne četiri godine – i razmišlja li da mu, dođe li u situaciju, vrati milo za drago? Dogodi li se to, a moglo bi, živjet nam je s onim s čim smo i do sada živjeli. S blokadama, sa novim zaostajanjem za okruženjem i svijetom, sa sviješću da nas je Evropa izgurala i iz čekaonice. Iako, teško da se išta drugo može događati i u uvjetima nekih drugih scenarija – pod pretpostavkom da je Mile „glavni baja“ u njima, dakako.
A oni koji bi u Evropu? E, oni tamo mogu samo sa spakiranim koferima i kartom u jednom smjeru. Na Evropu ovdje, na evropsku BiH će, nažalost, čekati još neko vrijeme. Ali, to je već dio neke druge priče. Danas imamo što imamo. Narod je, što god mi govorili, dobio što je tražio. I imati će vlast kakvu i zaslužuje. Pa, neka mu je sa srećom. I nema prava da u slijedeće četiri godine reži – ni na Boga ni na sudbinu.
