Motiv nam je bila želja da se objedini i zajednički na parlamentarnim izborima nastupi sve građansko – partije lijeve političke provenijencije posebice – a potom i eventualno da se nakon izbora sve njih objedini pod istim stranačkim kišobranom. Ideja je, činilo se, u prvim danima njezine egzistencije snažno podržana. Aplaudirali su joj iz SDP-a, DF-a, Naše stranke, GS-a – a na prvim sesijama Savjeta to su lideri stranaka, koji su im prisustvovali, ne kao članovi nego kao zainteresirani stranački prvaci, i izrijekom potvrđivali.
U startu je, nažalost, napravljena i greška koja se ubrzo pokazala presudnom – da su vrata Savjeta, uz pojašnjenje kako se radi o intelektualcima čijih se usluga ne treba odricati, otvorena i ljudima iz samih vrhova političkih partija. A među njima je bilo i onih koji su, valjda po nalozima vlastitih šefova, činili sve ono što s intelektualcima nema nikakve veze – ono za što se u partijskim centralama procjenjivalo da bi moglo biti od koristi u pokušaju da se ovo tijelo stavi u funkciju interesa partija iz kojih su dolazili, nikako i u funkciju ideje koja je Savjet porodila.
Ovih dana nam, čitam, brend – kojeg, istina, nismo i zaštitili, a sada se ispostavlja da smo morali – ukradoše. Ponavljam, ukradoše – jer za njegovo korištenje nisu pitali nikoga od onih koji pravo na njega polažu. Tobože, preko ukradenog brenda žele promovirati i jačati temeljne ideje i principe socijaldemokracije, i to s krajnjim ciljem uspostavljanja „jedinstvene i snažne političke organizacije socijaldemokratske provenijencije u BiH“. Iako, stvarni cilj je, i to treba jasno reći, sasvim drugog predznaka – da se iz političke utakmice istisne SDP, a na njegovo mjesto dovede organizacija koja bi u život vratila one čijih se usluga, na ovakav ili onakav način, SDP definitivno odrekao.
Doduše, nije to ideja koja je gruhnula preko noći. Naprotiv, na njoj se mjesecima svojski radilo. Uostalom, da bi se takvo što moglo dogoditi vidjelo se i u vrijeme usvajanja deklaracije hrvatskog Sabora o položaju Hrvata u BiH koncem 2018. godine. Tim povodom je, podsjetio bih, organiziran skup bosanskohercegovačkih intelektualaca – a sazivači su mu isti koji su u središtu i današnje „socijaldemokratske“ operacijske ujdurme.
Na prvom „intelektualnom“ okupljanju sam, priznajem, i osobno sudjelovao. Ali, odmah nakon njega sam i stavio točku na svaku dalju participaciju u istom društvu. Jer, u samom startu je bilo jasno da se radi o djelovanju koje s intelektualnim nema nikakve veze – ali i čije su ambicije puno ozbiljnije od želje da se reagira na ono što prema BiH čini parlament susjedne države. A bilo je jasno i da mozak te operacije nije onaj koji se vlastitim potpisom javnosti takvim predstavlja nego bivši lider SDP kojemu se – uz ostale, u SDP-u definitivno otpisane – ima zahvaliti ideja tadašnjega „intelektualnog“ okupljanja.
Kao što mu se može „zahvaliti“ i najnovija, ideja formiranja Socijaldemokratskog pokreta čiji stvarni cilj nije zaštita ni socijaldemokratske ideje ni države, nego da se svojoj bivšoj partiji zada smrtni udarac, ali i ponovo preuzme političko kormilo od kojega se godinama carski živjelo.
Da je priča o socijaldemokratskoj ideji samo paravan, i da su po srijedi i sasvim drugi razlozi i puno prizemniji interesi, jasno je iz stotinu detalja. Na to, uostalom, upućuje i lista članova inicijativnog odbora. Uz činjenicu da je nekoliko na nju uvrštenih ekspresno demantiralo vlastiti pristanak da ih se društvu „probranih“ pridruži, te uz još pokoji izuzetak, na popisu su sve bivši i poneki aktualni članovi rukovodstva SDP. Kojima je zajedničkog koliko vam Bogu volja – i među kojima su razlike tek u „sitnicama“.
Dijelu njih se, da budem još precizniji, SDP odavno zahvalio, bilo da im je i mimo njihove volje pokazao izlazna vrata, bilo da su na njih, kako ih se ne bi šutalo, istrčali sami – zbog čega su, kako bi se održali na površini, mnogi među njima formirali i nove partije, neki i po nekoliko. I svima im je, zapravo, najnovija inicijativa bogomdana prilika za osvetu – prvom čovjeku SDP-a, ali i SDP-u u cjelini. Pa, koliko koštalo da koštalo. Pod cijenu, dakle, da dotučena bude i sama socijaldemokratska ideja na koju se šibicarski tipuje.
Drugom, pak, dijelu inicijatora, iako su dio stranačke piramide i danas – a ni među njima ne fali šetača po različitim partijama – bitno su skresane i ovlasti i privilegije na koje su godinama navikli. I bez kojih im je, očito, teško živjeti. Udarom na vlastitu partiju, drugim riječima, pa i pod cijenu da je unište, ciljaju na više moći, ali i na više povlaštena statusa.
S druge strane, i letimičnim pogledom na listu „spasitelja“ socijaldemokratske ideje i države postaje jasno da se radi o sarajevskoj družini, družini od Baščaršije do Nedžarića, neovisno o tome što im uz ime i prezime piše – a piše im, među inim, da su, nema otkud’ nisu. Svi ostali, kojih nema ni na prste jedne ruke – među njima i časni fra Petar Matanović, kojeg iznad svega cijenim, ali i ne shvaćam zašto se tako jeftino dao „upecati“ – služe tek kao pokriće za priču kako je ideja o njihovu „socijaldemokratskom pokretu“ izraz tobož’ narasle svijesti u svim dijelovima BiH. I tobož’ jedina slamka spasa i za zemlju i za njezine ljude.
Ostaje, međutim, nepoznanica kako se razlike, koje su među „spasiteljima“ tolike da ih se svojedobno nije dalo skriti niti od javnosti – a zbog nekih od njih frcale su i šake po sarajevskim planinama – misle prevladati? Kako, recimo – a oni nisu i jedini – u istom timu kane do jučer „smrtni neprijatelji“? Lagumdžija i Željko Komšić? Kakav ih to magnet ponovo jednog drugom vuče? Socijaldemokratska ideja? Spašavanje zemlje? Ili im je, što je puno bliže istini, u ovom momentu bacanje na pleća SDP, rušenjem Nikšića ili na neki drugi način, važnije od svega – čak i od otrova kojeg, koliko do jučer, jedan prema drugom rigaše?
Među inicijatorima „spasilačke akcija“ su, na koncu, iako se time i ne iscrpljuje popis „sitnica“ koje upozoravaju, jako prepoznatljive osobe iz stranačkog miljea koje su čitavo poslijeizborno vrijeme lobirale za ideju „probosanskog bloka“ – koristim navodnike jer se, da se ne lažemo, ne radi ni o čemu probosanskomu nego o svrstavanju pod kišobran SDA pod izgovorom da se spašava zemlja. Ideju koja, zna li se njezina pozadina, u stvarnosti rezultirati može samo još većom dezintegracijom i još većim etničkim podjelama BiH.
Upravo zbog tih i takvih „spasitelja, poprilično sam siguran, ne treba isključiti ni mogućnost kako je i najnovija ideja o socijaldemokratskom pokretu kao krovnoj organizaciji također dio đavoljeg plana, nastalog u radionicama SDA – neka vrsta pokušaja da se formira socijaldemokracija kojom bi se iz centrale te partije daljinski upravljalo. A da su predprvosvibanjski inicijatori, uz časne izuzetke, samo esdeaov i Bakirov „socijaldemokratski udarni ešalon“.
I stoga je za očekivati da će obznanjivanje najnovijeg „socijaldemokratskog projekta spašavanja i ideje i zemlje“ biti i snažno medijski podržano. Od medija koje „babin sin“ i njegova partijska družina kontroliraju dakako. A takvih, nije da nema. I printanih – iz kojih su otrovne strelice prema SDP-u i njegovu lideru odapete istog dana kada je novi politički projekt obznanjen – i elektroničkih, o internet portalima da i se ne govori.
Ostaje jedino za vidjeti na kakvo će tlo kod građana, birača SDP-a posebice, sve to pasti. Ne želim biti odvjetnik nikome, pa ni SDP-u. Niti braniti ono što braniti ne treba. A nije da u stranačkoj politici ove partije nema i toga. I o tome sam, zatreba li, spreman i javno progovoriti. Ne spadam, međutim, ni među one koji su, ne zbog principa nego zbog vlastitih računica i kalkulacija, za javne okršaje i zbog krajnje irelevantnoga. Jer, pribjegavanje takvoj taktici je samo znak da vam u prvom planu i nisu časne namjere.
A baš o tome, o nečasnim namjerama, ne o spašavanju ni socijaldemokratske ideje ni zemlje, je riječ. I stoga želim vjerovati da će kukavičje jaje, a u konkretnom slučaju je po srijedi baš to, ljudi prepoznati. Mali, obični svijet, pripadnici intelektualne kaste i svi ostali dakako. I da će „inicijatori“ dobiti odgovor kojeg i zaslužuju – da je njihov najnoviji pokušaj udara na nekadašnju, ili partiju kojoj još uvijek formalno pripadaju, a koju bi rado nanovo „zajahali“, završio kao i mnogi do sada. Da je, što bi narod rekao, bio „pogodak u ništa“.
No, ruku na srce, isključiti ne treba ni drugačije scenarije, koji bi za posljedicu imali dalje rastakanje – i građansko i socijaldemokratsko. A u tom slučaju – iako su im, barem želim vjerovati, šanse za to realno male – na dobrom smo putu da, uz guranje u koje su se zajednički ionako desetljećima upregli etnonacionalisti, napravimo još jedan korak prema civilizacijskom sunovratu. I to, da tragedija bude veća, zahvaljujući, ne onome što čine nacionalisti nego onom što rade „naši“. Ali, ako bi im to dopustili, i „njihovima“ i „našima“, u tom slučaju, treba i to reći, ništa drugo ni nismo zaslužili.
Izvor: Vijesti.ba
