Zadnjih nekoliko dana pažnju ponovo privlači Dodikov atak na ustavni poredak BiH. Nema tko se, recimo, nije čudio glasovanju četvero zastupnika iz RS-a u Domu naroda državnoga parlamenta protiv ukidanja akciza na gorivo, iako se na sva zvona grmjelo kako se ukidanjem akciza barem malo štiti standard obična svijeta.
Što se to najednom dogodi Špiriću i družini? Zar ih baš ni malo ne muči životna golgota malog čovjeka, ako ne u Federaciji, onda barem s onu stranu entitetske crte?
Dileme u vezi s tim o čemu se radi otklonio je Mile Dodik osobno. Nije on, čuh ga, protiv ukidanja ni akciza ni PDV-a na najznačajnije životne artikle. No, više neće dopustiti da o tome, i o bilo čemu drugom, na svoju ruku odlučuju delegati u Domu naroda. Jer, pojasni laktaški silnik, oni nisu delegati „Doma naroda nego delegacija Narodne skupštine“. I sukladno tome, u državnom parlamentu ni ne mogu nastupati kao „slobodni strijelci“ nego isključivo kao članovi entitetske delegacije s imperativnim mandatom.
To isto će se, živi bili pa vidjeli, ponoviti i dođu li – iako se, kako stvari stoje, tako skoro to neće dogoditi – na dnevni red državnoga parlamenta pitanja ustavne i izborne reforme. I tada će njegovi glasovati protiv, i opet uz isto obrazloženje.
Prije državnoga parlamenta o reformi se mora izjasniti Narodna skupština, iznijeti svoju ponudu reformskih rješenja, baš kao i u vezi s akcizama i PDV, a njezine će odluke, jasan je Dodik – zaludu ste krečili i u Neumu i u Sarajevu, možda i još ponegdje – biti obvezujuće za zastupnike državnoga parlamenta iz RS.
Koji je razlog, zbog kojeg prvi čovjek SNSD-a gura taj koncept potpuno je nevažno. U pitanju, recimo, može biti dio već dešifrirana plana rusko-srpskog udara na BiH, može i način kako da se u RS-u pod kontrolu stave oni što se Dodikovoj svemoći nisu spremni podrediti i još koješta.
No, što god da je posrijedi, neupitno je da se radi o udaru na ustavni poredak. Jer, u Ustavu se odredbe koje takvo ponašanje omogućuju pronaći ne može ni u fusnotama? A objektivno, najnovijom Dodikovom vratolomijom se BiH jednostrano želi pretvoriti u labavu konfederalnu zajednicu u kojoj su poluge stvarnog suvereniteta na entitetima dok se ingerencije države reduciraju na razinu najobičnijeg folklora.
Poštovanje Daytonskog sporazuma bi, što se mene tiče, i u vezi s najnovijom akcijom konfederalizacije podrazumijevalo hitnu intervenciju visokog predstavnika i sankcioniranje ataka na ustavni poredak. No, nje opet neće biti kao što je nema ni u prethodnih desetak i više godina.
A zašto bi je i bilo ako se, uz priču o evropskim vrijednostima, u ustavnim i izbornim reformama iz ureda EU guraju i vrijednosti i rješenja koja su puno bliža XV. nego XXI. stoljeću.
Zašto to kažem? Jer o tome zorno svjedoči i najnovije, i opet neuspjelo, sarajevsko mudrovanje o tome kakva BiH – njezina ustavna struktura i Izborni zakon posebice. Iako normalan ljudski mozak teško može shvatiti zašto uopće priča o reformi Izbornog zakona u situaciji otvorenog ataka na BiH kao državu – a to Dodik svakodnevno čini – ono što je sarajevskom nadmudrivanju prethodilo čak je otvorilo prostor nadi da bi se korak naprijed možda i mogao dogoditi.
Skupština građana je, prisjetimo se, predložila neizravan izbor članova Predsjedništva i ukidanje domova naroda uz prenošenje njihovih ingerencija, sada svedenih na točno pobrojana pitanja nacionalnog interesa, na nacionalne reprezentacije u jednodomnim parlamentima.
U javnost je, potom, procurio i prijedlog novog Izbornog zakona, urađenog u uredima EU, koji se tiče transparentnosti izbora i značajno smanjuje mogućnost da njihovi rezultati ne odražavaju volju biračkog tijela. U moderiranju razgovora o reformi Ustava i Izbornog zakona, na koncu, u ime američke administracije više ne sudjeluje gospodin Palmer, koji se, prema mišljenjima respektabilnih imena, u tom poslu pokazao neumjesno pristranim. I raja se ponadala da će novi američki ambasador, koji je preuzeo Palmerovu ulogu, napraviti radikalan otklon od rješenja lokalnih plemenskih poglavica.
Koje su polazne pozicije domaćih etnobogova nije tajna. Čović, recimo, i dalje sanja treći entitet, sada zahtijevajući i zakonske intervencije koje znače ponovno vraćanje CIK-a pod njegovu kontrolu.
I ne samo to. U njegovim izjavama nakon neuspjeha sarajevskih pregovora moguće je prepoznati čak i elemente prijetnje. Nepristajanjem na njegove zahtjeve će, veli, najviše izgubiti BiH. Što to znači? Što se mene tiče, prijetnju u dosta očiglednoj formi.
Milorad Dodik, potom, i to po istoj, neumskoj matrici, ignorira reformske razgovore. Kao eto, oni nemaju veze s RS-om. O reformi Ustava i Izbornog zakona, ponavlja Dodik, dogovarajte što vam drago, dogovoreno smo spremni podržati pod uvjetom da se ni na koji način ne dotiče RS-a. A to je nemoguće jer istinskih reformi i Ustava i Izbornog zakona nema bez da je njima zahvaćena čitava država.
Sve to je, dakako, razlog zašto čitavo vrijeme ponavljam da je dogovor o reformi izbornoga zakonodavstva nemoguća misija. Udaljenost između glavnih aktera, „boraca“ za bošnjačku i hrvatsku stvar, je, počnimo s tim, takva da je mogućnost kompromisa gotovo pa isključena.
Osim toga, ni Čović, ni Izetbegović nisu za dogovor posebno zainteresirani jer im, zbog onog što su prethodnih dvadesetak godina činili, jedino status quo jamči, ne samo ostanak u sedlu vlasti nego i sigurnost od mogućnosti pravnog progona.
Na koncu, sudjelovanje u sarajevskim razgovorima su najavile i stranke građanskoga političkog spektra – SDP, DF i Naša stranka – dajući do znanja da neće odstupiti od stavova koji mogućnost dogovora čine još manje vjerojatnom. Ruku će, poručiše, dići samo za reforme koje se odnose na cijelu zemlju i isključuju asimetrična rješenja, za rješenja, potom, koja u izboru delegata u Dom naroda Federacije poštuju presude suda u Strasbourgu, za rješenja koja isključuju treći entitet, itd.
A sve to snove Dragana Čovića poništava za sva vremena i šanse da na njih pristane svodi na nulu.
Sve to, međutim, nije obeshrabrilo i gospođu Eichhorst koja, tobože, u sarajevskim nadmudrivanjima, u timu sa Sattlerom, zastupa stavove EU, evropske vrijednosti prije svega. Iako, tijek sarajevskih razgovora je pokazao da im to i nije u prvom planu.
Dapače, prioritet im je, ako dobro upratih, guranje u kola Palmerovih neumskih rješenja, sada dodatno obogaćenih Čović-Dodikovim zahtjevima kojima se nanovo ovladava CIK-om.
Kako bi sve to bilo moguće, iz razgovora u političkom dijelu izmjena Izbornog zakona je, kao neku vrstu remetilačkog faktora, Eichhorstova prvo morala eliminirati građanske političke partije. Kako? Tako što im je dodijelila specijalan zadatak – da se bave isključivo tehničkim pitanjima njegovih promjena. A izbor članova Predsjedništva i delegata u Dom naroda federalnog parlamenta je stavljen u zadatak isključivo nositelja plemenske logike, koji su na traganju za tim rješenjima vrijeme tratili i u Neumu.
K’o biva, etnonacionalisti su do nekih dogovora već došli pa bi bio grijeh ono što je dogovoreno zbog uvođenja novih aktera vraćati na nultu točku.
Što je, međutim, tako važno što je u Neumu dogovoreno, obznanjeno je tijekom sarajevskog pripetavanja. Zahvaljujući, kako stvari stoje, i gospođi Eichhorst, postignut je sporazum o elektorskom modelu u izboru članova Predsjedništva, po kojemu glas Hrvata u Hercegovini vrijedi višestruko u odnosu na onaj iz Sarajeva ili Tuzle – po izračunima do kojih su neki došli, koliko god to nevjerojatnim zvučalo, čak 17 puta. A time se, ako su ove informacije točne, postojeću diskriminaciju bosanskohercegovačkih građana čini još nesnošljivijom.
Na takvo vođenje pregovora od Eichhorstove i Sattlera – koji je, čitam, i u Evropskomu parlamentu pokušao spašavati Dodika – ozbiljnu sumnju su izrazili ne samo ovdje, u BiH, nego i unutar članica EU.
Podsjetio bih, recimo, na vrlo kritične sudove iz njemačkog Vijeća za demokratizaciju politike. Glasovi otvorenog neslaganja se, potom, čuju i iz Evropskoga parlamenta. Od podpredsjednika Evropske komisije, jedna od njemačkih europarlamentarki je zatražila objašnjenje zašto su građanske političke partije isključene iz dijelova procesa razgovora o ustavnim i izbornim reformama.
A ona nije i jedina. Dapače. I ne isključujem da će slični upiti i osude doći i sa drugih, i evropskih i američkih adresa. Jer, rješenja koja gura dvojac Eichhorst-Sattler su na tragu vrlo čudnog europejstva, nikako i onog kojim se svakodnevno, ovdje i u Evropi, operira.
I tu činjenicu se nakon eliminacije građanskih partija iz razgovora o političkim pitanjima reformi Izbornoga zakona na razinu drugorazredne ne može potisnuti ničim, pa ni lažnim demantijima Eichhorst-Sattlerovih sarajevskih činovnika.
Ta činjenica, međutim, nanovo tjera na razmišljanje što činiti? Prethodnih godina sam nerijetko znao reći, ne odbacuj ničiju pomoć, pa ni najnoviju, ovu od „europskog“ tandema Eichhorst-Sattler. Ali nikad ne ignoriraj staru narodnu – uzdaj se u se i u svoje kljuse.
