Od preuzimanja funkcije visokoga predstavnika Christian Schmidt ne oskudijeva ni savjetima što bi i kako trebao činiti. Ono, pak, što je na zasjedanju HNS-a, udruge koju je Čović formirao kako bi pod kontrolu stavio i ono malo što mu se među Hrvatima opire, početkom lipnja kazao Čapljinac Pero Previšić, nije izrečeno zbog Schmidta ali bi Nijemcu, u razmišljanju što ovdje činiti, o Prevšićevoj bilo uputno razmisliti.
A čovjek je tom prilikom, prisjetimo se, upirući prstom na korupciju, kriminal i nepotizam kao uzroke demografskog pražnjenja zemlje, izrekao i ono što je suština bosanskohercegovačke kalvarije – on voli ovu zemlju, koja je njegova domovina, ali mrzi ovu državu zbog političara koji njom vladaju, posebice onih koji dolaze iz njegova naroda, a koji se bore samo za svoje osobne interese.
Ako šjor Peri išta znači, ni oni iz drugih naroda nisu bolji – i zato je stanje njegove i moje domovine više nalik paklu nego zemlji u kojoj bi čovjek rado proveo život. A produžavanje takvog stanja je, opet, razlog da svi ti „borci za nacionalnu stvar“ istrajavaju na političkom talasanju kojim se izaziva strah od drugih i priziva zbijanje nacionalnih redova kao, k’o biva, pretpostavka vlastitoga biološkog opstanka. Čisto da narod ne dođe do pameti da se ne radi o opasnosti od Srba, Hrvata ili Bošnjaka nego od njih samih. I da ne treba redove zbijati zbog drugih nego zbog njih i zla koje, k tome još u ime Hrvata, Bošnjaka i Srba, sami siju.
Da se radi baš o tome, i o isprobanoj logici „da se Vlasi ne dosjete“, uvjeriti se mogao i sam Schmidt. Za nacionalno talasanje iskorišteno je čak i njegovo imenovanje, o samom činu preuzimanju funkcije visokog predstavnika da se i ne govori.
Uostalom, oni što o stvarnosti BiH manje znaju, iz svega što je zadnje vrijeme izgovarao Dodik mogli bi pomisliti da opasnost srpskoj opstojnosti – zapadno, a Boga mi i istočno od Drine – nisu samo Bošnjaci i Hrvati nego, uz izuzetak Kine i Rusije, i ostatak svijeta, Evropa i Amerika posebice. A dokazi ugroženosti srpskog roda su, pita li se Dodika, i brojni i raznorodni – imenovanje visokoga predstavnika bez njegova blagoslova, zakonsko sankcioniranje negiranja genocida i slavljenja ratnih zločinaca, tko zna što još sve ne.
I stoga, kako bi se spasilo srpski obraz i dostojanstvo, a i ojačalo srpsko jedinstvo u obrani prava na vlastito postojanje, suprotstaviti se, poručuje laktaški silnik, mora svima i svakome, ako treba i ponovnim uzimanjem puški u ruke.
Sve evidentnije je, hoću reći, da Dodik gubi samokontrolu. Pa i da su u javnim mu istupima sve evidentniji elementi rasizma – u odnosu na Bošnjake posebice.
Ali, to nije i jedini problem. U vražja kola on je, naime, načas uspio upregnuti i glavninu opozicije u RS-u. No, problem mu je što njezin najznačajniji dio daje do znanja da logiku samouništenja u koju ih uvlači nisu spremni slijediti – poziv na nepriznavanje institucije visokoga predstavnika naročito. I što u suludoj politici vožd ostaje sve usamljeniji. Što ga u njoj, recimo, javno nije spreman otvoreno poduprijeti ni onaj koji ga istura kao glavnog svesrpskog ratnog trubača.
Slamka spasa Dodiku bi, zapravo, mogao biti jedino gospodin Schmidt ako bi prihvatio ponuđeno jahorinsko sijelo, k tome još pod Miletovim uvjetima. Iako, od tako iskusna političara je autogolove te vrste i više nego naivno očekivati. Jer, s nalijetanjem na nogu Dodiku na samom startu svoje bh. utrke on bi izglede na njezino uspješno okončanje pažnje nevrijednim učinio i prije nego ju je započeo. A to je scenarij koji je nerealan i u stanju delirija, kamo li pri punoj pameti.
Ataku na novog visokog predstavnika se u otvorenoj formi nije pridružio i bošnjačko-hrvatski udarni dvojac. Izetbegović i Čović. Iako, ovaj drugi je nedolaskom na Schmidtov nastupni prijem dao do znanja što o njemu misli.
Ali, zato je puno izravniji bio njegov zagrebački pobočnik, ministar vanjskih poslova zapadnih susjeda. Za kojeg je, ako mu dobro upamtih izjavu medijima zemlje iz koje Schmidt i dolazi, funkcija visokog predstavnika dokaz nedostatka demokracije i relikt poslijeratnog vremena, a korištenje bonskih ovlasti, pa taman se odnosilo i na zabranu negiranja genocida, suprotno evropskim vrijednostima i dokaz da je BiH još uvijek mjesto za kojekakve bjelosvjetske eksperimente.
No, iskreno govoreći, protiv Dodikovih poziva pod zajednički barjak svim Srbima ništa specijalno nemaju ni „čuvari“ bošnjačkoga i hrvatskog „stada“. Dapače, daleko od očiju javnosti mu aplaudiraju iz petnih žila – i zazivaju Svevišnjega da ne odustane. A, ruku na srce, pričom o ugroženosti vlastitih naroda mu nemalo i sami u kola guraju.
Foto: Bakir Izetbegović i Dragan Čović
Uostalom, kako drugačije objašnjavati zaključke s nedavnog Predsjedništva SDA – o odlukama Narodne skupštine, o Pelješkom mostu, o jurišima na najistaknutije bošnjačke glave kao krunski dokaz netrpeljivosti prema Bošnjacima, o još koječemu. Zar na istom fonu, potom, nisu i reakcije na navedene zaključke iz odaja HDZ-a – da su oni „svojevrsni unitaristički manifest“, zahtjevi za „nastavak diskriminacije, ovladavanja pravosuđem i eliminiranja nebošnjaka iz svih elemenata društva u BiH“, o plemenskom naricanju o Ustavu i Izbornom zakonu da se i ne govori.
Ali, kako već rekoh, i Dodikovo i Čovićevo i Izetbegovića prodavanje „roga pod svijeću“ u funkciji je one „da se Vlasi ne dosjete“. Da se narod zabavi pričom o ugroženosti od onih drugih. I da zaboravi na ono zbog čega je prisiljen pakirati kofere i odlaziti – na nepotizam, kriminal i korupciju vlastitih „plemenskih zvonara“ posebice. Da iz vidokruga potisne sjećanje na pljačku Eroneta, Sokola i Aluminija. Da zaboravi na krah bankarskog sustava, kriminal šatorskih bolnica i stavljanje obiteljske šape na sve što vrijedi u Republici Srpskoj. Da bošnjačku poziciju ne otežava pričama o kriminalno-koruptivnim aferama „najčasnijih“ bošnjačkih glava – od afera Asim i Bosna, preko pljačke u nabavci respiratora, do tužnih priča o diplomama „bošnjačkih uzdanica“ i balahanja „u interesu Bošnjaka“ u sarajevskom Univerzitetskom kliničkom centru.
Još uvijek, istina, nije jasno tko bi, Izetbegović ili Čović, pod tepih najradije gurnuo i najnoviju priču o već danas izvjesnim kriminalnim devrovima u izgradnji tunela Hranjen. No, nije nemoguće da ona ne odgovara ni jednom ni drugom – i da u hranjanskoj alkaponeovskoj epizodi, narodski kazano, ni „bošnjačko“ ni „hrvatsko“, zapravo ni HDZ ni SDA maslo nije za ramazana.
A sve to zajedno je, barem što se mene tiče, glavna bosanskohercegovačka rak-rana. I nju je nemoguće savladati bez carskih rezova, u oblasti pravosuđa prije svega.
Je li, međutim, to jasno i novom visokom predstavniku? Ne znam. Ali sam siguran, želi li gospodin stabilizirati BiH kao državu i društvo, i vratiti je na put prema velikoj obitelji evropskih naroda, čupanje pravosuđa iz kandži političke kontrole nacionalističkih bosova i vraćanje pravosuđu svega što ga čini zasebnom vertikalom u podjeli vlasti je osnovni zadatak kojeg sebi mora postaviti.
A da bi učiniti mogao baš to, kao mogućnost ne isključuje baš nitko. Ni narod, koji takvu mjeru priželjkuje, ni poglavice koji zbog nje imaju poremećen san, ni oni što bi rado podvukli crtu i gradili zemlju u kojoj je moguće ljudski živjeti, ni oni koji bi s političkim talasanjem i pričom o ugroženosti, hrvatskom, srpskom i bošnjačkom, najradije nastavili. U prilog tome, uostalom, svjedoče i prvi učinci takozvanog Inzkova zakona. Čuli itko, recimo, da genocid u Srebrenici nakon njega negiraju „simboli“ srpskog junaštva? I Mile i svi ostali?
Za sada, definitivno, ne. A bitno je, ako je po provedenim istraživanjima suditi, smanjeno i negiranje genocida od obična svijeta – i na društvenim mrežama i u medijima uopće.
Nije, dakako, sve to posljedica općeg straha od tamo nekog Schmidta. Ali jeste rezultat straha od mogućega zaokreta u ponašanju domaćega pravosuđa. Straha da bi u tužiteljstvima i sudovima uhljebljeni, kako ne bi došli u situaciju da izgube i dobre plaće i društveni ugled, mogli prestati raditi po starom, na način da se ne zamjere nacionalnim bogovima.
Foto: Gordana Tadić, glavna državna tužiteljica koja je razriješena dužnosti, i Ranko Debevec, predsjednik Suda BiH, slove kao zvaničnici pravosuđa koje kontroliraju HDZ-SNSD (Tadić), odnosno SDA (Debevec)
A to bi mogao biti razlog i odluke da institucije pravosuđa, tužiteljstva i sudovi, prestanu funkcionirati kao ekspoziture centara političke moći i počnu djelovati kao zasebna i od politike neovisna vlast.
Posreći li nam se, pa se to i dogodi, neće proći dugo da će uz predmete o negiranju genocida na dnevni red doći i svi ostali, oni o kriminalu i korupciji prije svega. I oni koji se tek budu događali, i oni koji su nam prethodne godine i desetljeća svima zajedno život uništavali. A to je detalj o kojemu bi računa morao voditi i visoki predstavnik.
Stoga, u hrpi savjeta koje iščitava, gospodinu Schmidtu bi uputno razmisliti bilo o još jednom. Da rješenje bosanskohercegovačkog gordijskoga čvora ne treba tražiti ni u Dodiku, ni u Čoviću i Izetbegoviću – ni u marifetlucima kojima sve ove godine taj trojac šamara siroti narod. Ali, rješenje bi moglo biti u vraćanju pravosuđa na ustavne postavke, odnosno u poziciju zasebne vertikale u trodiobi vlasti bez ikakvog utjecaja politike. Jer, s njim će doći i sve ostalo – i 5+2 ciljeva i 14 prioriteta i još koješta.
Zašto? Zato što evropsko resetiranje pravosuđa znači metak u glavu troglave aždaje – i njezino definitivno otpremanje na smetlište historije. A time se rješava i problem zbog kojeg je uvaženi gospodin u ovoj zemlji. Uostalom, vjerujem da je i njemu poznato da je zmija otrovnica opasna dok god joj je glava čitava. I zato, kako bi narod zaštitio, glavu otrovnici treba smrskati.
S bonskim ovlastima ili bez njih.
