U danu iza nas svijet je ponovo bio u Srebrenici i s narodom koji je od blizu 8.400 pobijenih i jučer na vječni počinak ispratio 19 žrtava jedne sulude velikodržavne ideologije. I u danu obilježavanja genocida nad tamošnjim Bošnjacima, i u danima koji su mu prethodili, s različitih meridijana moglo se čuti da svijet nije zaboravio Srebrenicu, ali ni odgovornost koje se zbog nje ni sam ne može osloboditi.
Dalo se to iščitati iz poruka koje su Srebreničanima uputili podsekretarka UN i ambasador SAD u BiH, potpredsjednik Evropske komisije i njezin povjerenik za susjedstvo i proširenje – koji su u priznavanju vlastite odgovornosti bili i više nego eksplicitni – ali i mnogi drugi, lideri jugoistoka Evrope posebice.
Dalo se to iščitati i u odavanju počasti žrtvama srebreničkog genocida svih prethodnih dana u različitim dijelovima svijeta, ali i u činjenici da je 26. obljetnicu srebreničke tragedije izravno preuzimala Eurovizija.
Ako bi se, pak, htjelo praviti neku vrstu inventure svega što se u vezi sa Srebrenicom i genocidom u njoj počinjenim događa, teško se oteti dojmu kako su osjećaji pomiješani.
Žene u crnom su, recimo, transparentom Srebrenica – ime genocida s beogradskog Trga Republike i ove godine poručile da Srbija nije unisono uz negiranje srebreničkog zločina.
Ohrabrujuća je, potom, i gotovo jednodušna osuda srebreničkog pokolja u zemljama nastalim raspadom bivše zajedničke države. U prilog tome svjedoči pošta žrtvama srebreničke tragedije u hrvatskom Saboru i promocija Cvijeta Srebrenice, upriličena u znak sjećanja na žrtve ovog kraja.
U prilog tome, moglo bi se reći još snažnije, svjedoče nedavno usvojene rezolucije crnogorskog i kosovskog parlamenta kojima su odaslane poruke da ideologija velike Srbije, reinkarnirana kroz koncept „srpskog sveta“, s njihovim zemljama nikad više ne računa.
U prilog tome svjedoči i projekt izgradnje memorijalnog spomenika žrtvama srebreničkog genocida u sjevernomakedonskom glavnom gradu.
U prilog tome, na koncu, govore i jučerašnja obraćanja Srebreničanima, ali i ukupnoj svjetskoj javnosti, hrvatskog predsjednika, prvog čovjeka crnogorskog parlamenta i ministra vanjskih poslova Sjeverne Makedonije, koja nisu ostavila ni trunke sumnji o onome što o srebreničkim događanjima misle njihove vlasti.
Deprimira, međutim, spoznaja da svijest o vlastitoj odgovornosti još uvijek, danas i više nego prije desetak-petnaest godina, nije ni blizu mozgova onih koji su za ratne strahote na prostoru bivše države, i za srebrenički genocid dakako, najodgovorniji. Onih koji su i danas podjednako opijeni garašaninovskom idejom velike Srbije i konceptom „svi Srbi u jednoj državi“.
O tome, ako se već hoće, govori ono što je, sve rjeđe iza paravana a sve češće u najotvorenijoj formi, i u Srbiji i u zemljama koje se u koncept „srpskog sveta“ gura, politika predsjednika te zemlje. Kako drugačije, uostalom, tumačiti otvoreno mu priznanje da će u Crnoj Gori zaobići državne institucije i graditi neposredne odnose s lokalnom samoupravom – ali i tamošnje velikosrpsko orgijanje koje se osmišljava zajednički u njegovom i kabinetima Srpske pravoslavne crkve?
Zar, potom, ista poruka ne stoji i iza akcija koje se godinama, pa i desetljećima, osmišljava na Kosovu – od nepristajanja na priznavanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta kosovske države, do proglašavanja mrziteljem Srbije i srpskog naroda svih i svakoga tko se na tu vrstu priznanja usudi?
Zar, na koncu, dio velikosrpske, danas famozne politike „srpskog sveta“, nije i sve ono što prvi čovjek istočnih susjeda poduzima u odnosu na BiH – od nepriznavanja srebreničkog genocida, preko dovođenja u pitanje međunarodno priznatih granica i pokušaja da se one korigiraju na štetu naše države, do projekata koje se realizira mimo volje i odluka zvaničnih državnih institucija.
Vjerojatno u svemu tome ima pomalo razloga zašto na jučerašnjem obilježavanju srebreničke tragedije prvi čovjek srbijanskoga LDP-a izreče kako ga je danas, za razliku od svih prethodnih godina, sram. I da se, i u vezi sa Srebrenicom i s ratnim događanjima devedesetih uopće, stidi politike vlastite zemlje.
Nije, međutim, barem ne najveći za BiH, problem ni Srbija, ni opijenost velikosrpskom ideologijom njezina predsjednika. Ali, problem joj jeste da joj s vlastitog državnog vrha guranje u kola te ideologije poprima zabrinjavajuće razmjere. Pogledajmo, uostalom, apstrahirajući sve ostalo, što je prethodnih dana Milorad Dodik izrigao samo u vezi sa Srebrenicom i genocidom nad Bošnjacima toga kraja.
Od predsjednika Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove se, recimo, na obilježavanju 26. obljetnice srebreničkog genocida moglo čuti da su, sudjelujući u presudama optuženima za ratne zločine, genocid u Srebrenici potvrdila 34 suca iz čak 25 zemalja iz svih dijelova svijeta. I da je, baš tako se izrazio, nepriznavanje utvrđenog i anticivilizacijsko i bestidno. A kako se prema presudama Haškog tribunala odnosi trenutno prvi čovjek BiH?
U nedavno objavljenom godišnjem izvještaju Memorijalnog centra Srebrenica, među inim, stoji da je u javnom i medijskom prostoru BiH i regije u prethodnih godinu dana registrirano 234 slučaja negiranja srebreničkog genocida. No, u tih godinu dana to je najčešće činio predsjedavajući Predsjedništva naše vlastite zemlje. Suzdržati se uspio nije čak ni u danu uoči obilježavanja srebreničkog genocida.
Ako je tako, a jeste, ne čudi da su njegovi ministri u Vijeću ministara spriječili proglašavanje 11. srpnja Danom žalosti za cijelu zemlju, niti da on sam ambasadorima BiH po svijetu, koji su pod njegovom kontrolom, naloži da na diplomatskim predstavništvima naše zemlje tog dana ne spuštaju zastave na pola koplja. Ne čudi, potom, koliko god to značilo bahatost svojstvenu samo diktatorima, ni što lekcije dijeli svima za koje je srebrenička tragedija genocid.
Prije koji dan to su iskusili i Britanci kojima je Mile silni poručio da im je, ako im je humanizam udario u glavu, prioritetnije dane sjećanja organizirati za žrtve njihovih kolonijalnih pohoda nego za „muslimane Srebrenice“.
Ne čudi, na koncu, ni da načelnici općina u Republici Srpskoj, u kojima zdravu razumu prkose murali ratnih zločinaca, već danas daju do znanja da, dobiju li je, neće izvršiti naredbu visokoga predstavnika o njihovu uklanjanju. Ali, ruku na srce, vrlo teško je i zamisliti da normalan čovjek, i pri zdravoj pameti, može izreći ono što je dan uoči pokopa ostataka 19 srebreničkih žrtava izrekao Milorad Dodik – da se tamo ni ne pokapaju žrtve nego prazni lijesovi s imenima tobože poginulih.
Može li sve to natjerati svijet na promjenu kursa prema bosanskohercegovačkoj stvarnosti? I može li pomoći da se stane ukraj i Dodiku i masi njemu sličnih u svim dijelovima ove zemlje?
Nadati se. Valjda je vrijeme da se svjetska srpanjska osuda genocida nadomjesti odlučnošću da se sasijeku krila promotorima genocidne politike i stvore uvjeti za drugačiju budućnost ove zemlje. Onu u kojoj će slavljenje zločina i zločinaca ustuknuti pred vjetrovima katarze i prava na život kakvog ljudi ovih prostora i zaslužuju. Za ponešto od toga smo, istina, odgovorni i sami. Ali, od ponečega ruke oprati ne može ni svijet. I njegove bosanskohercegovačke ispostave dakako.
