Piše: Prof. dr. Slavo KUKIĆ
Vikend provedoh u društvu novinara, propitujući govor mržnje, u javnosti i medijima dakako, kao element ukupnoga usuda društva u kojem živimo. I nije mi žao. Jer, od tog se svijeta moglo štošta čuti iako sam, ruku na srce, najveći dio izrečenog i prije toga znao. Nije, recimo, sporno da govor mržnje, ali i poticaji za njega dolaze najčešće iz sfere politike. Nema, potom, dvojbi da su mu mediji u pravilu najefikasniji transmiteri.
No, čulo se i to, grijeh bi ih, mislim na medije, bilo amnestirati i za njegovo proizvođenje. Najnoviji, primjer „terorističkih pucnjeva“ u banjalučku Ferhadiju je, ustvrdiše, zoran argument i za tu tezu. Jer, vele, nisu se samo političari natjecali u osudama i „pucnjeve“ koristili kao dokaze za nove atake na čitave narode. Činili su to, naprotiv, i mediji, postupajući neprofesionalno, objavljujući neprovjerene informacije, utrkujući se da budu „ekskluzivni“ makar to bilo i protiv temeljnih načela njihove struke.
Ono, međutim, što me istinski uzdrma su pritisci kojima su najvrsniji u novinarskoj kasti izloženi i izostanak elementarne zaštite od strane države zbog posla kojeg sukladno zakonima profesije žele raditi. Malo, malo pa, čuh, dožive čak i prijetnje smrću. A kada ih, i prijetnje i druge oblike zastrašivanja prijave, kada od države zatraže zaštitu, shvate da su ostavljeni na cjedilu, sami, kao glineni golubovi, i da je isključivo na njima odluka što činiti – nastaviti usprkos svemu, ili se skloniti u zavjetrinu i postati dio općeg tužnog društvenoga ambijenta.
U SRBIJI OPET ISCRTAVAJU KARTE
To, doduše, ne znači da je i novinarska kasta nevina – i da i sama nije zaslužna za ambijent fašistoidnog zastrašivanja. Novčane kazne, koje je u zadnjih godinu dana platila RTRS, i razlozi zbog kojih su izrečene, ali i sadržaji koji se vrte na nekim drugima, u BiH i njezinu susjedstvu, u prilog tome dosta zorno govore.
Prije koji dan, recimo, jedna komercijalna TV iz Srbije, koju se često tretira i medijskom puškarnicom prvog čovjeka istočnih susjeda, a koju se, zahvaljujući tehnološkim mogućnostima, gledati može i u BiH, emitira program koji je izravno u funkciji jedne od velikodržavnih ideologija i neodoljivo nalik TV sadržajima iz prve polovice devedesetih.
Priča o zelenoj transverlazi – sastavni dio koje je, zamislite, čak i objašnjenje kako se njezina ideologija krije u nazivu ZETRE, jednog od poznatih sarajevskih objekata – se koristi kako bi se iscrtavale nove karte, istina nešto manje velike Srbije od one prije tridesetak godina u čiji sastav je po najnovijem utrpana i polovica BiH, da se sve to krsti prirodnim pravom da se narod šamara kako zbog toga svetog cilja ne treba bježati ni od novih ratova – i sve u tom duhu.
U takvom ambijentu, dakako, ne čudi ni sve ono što operativci takvih ideja čine s ovu stranu državne međe.
Prethodnih je dana, recimo, jedno od najeksploatiranijih pitanje zabrane ulaska izvjesnomu ruskom piscu, uz obrazloženje da bi njegov boravak ovdje – a u pitanju je čovjek koji je, navodno, već sudjelovao u nekim ruskim ratovima, u Čečeniji, Ukrajini i Donbasu – predstavljao prijetnju sigurnosti, javnom poretku i međunarodnim odnosima naše zemlje. Toga istog, međutim, prvi čovjek RS odlikuje jednim od najviših entitetskih ordena za, kako se u obrazloženju navodi, posebne zasluge kojima se doprinosi jačanju prijateljskih odnosa Rusije i RS.
Ali, zato banjalučkom silniku smeta sve u čemu on sam prepoznaje moguće izvore svoga vlastitog rušenja. I svi takvi su neprijatelji – i RS i srpskog naroda. Na meti su, prepoznajete, prvo Amerikanci i ono što oni ovdje rade – a i državne institucije BiH ako su u vezi s istima. Prije koji dan se, recimo, obrušio na Vijeće ministara zbog sporazuma s USAID-om, američkom agencijom za ekonomsku, razvojnu i humanitarnu pomoć, tvrdeći da je isti koruptivan i da ima skrivene namjere – rušenje ustavnoga poretka BiH prije svega.
Jer, veli, cilj sporazuma nije pomoć, nego miješanje u unutarnji život BiH na način da se izbjegnu njezini organi a sredstva, pod plaštem borbe protiv kriminala i korupcije, dodijele onima koji će provoditi američku politiku na ovom prostoru. I ne muče ga dosta burne reakcije – ni ona prvog čovjeka Vijeća ministara, jer on, ako je Dodiku vjerovati, američko upetljavanje koristi za jačanje tendencija bošnjačkoga unitarizma, ni reakcija američke ambasade, koju optužuje i zbog nametnutih mu sankcija američke administracije i zbog tobože soroševskih akcija njegova političkog rušenja.
SVE ZA HERCEG-BOSNU – I SDA
Nije, međutim, zastrašivanje samo specijalnost Dodika i njegove svite. Ne zaostaju, hoću reći, ni drugi iz njegova svijeta. Po zapadnoj se Hercegovini, pročitah i Posavini, ovih dana uzduž i poprijeko, i gotovo prijeteće, vijore šahovnice. Zašto? Jer se, puno agresivnije nego svih prethodnih godina slavi obljetnica Herceg-Bosne – zbog koje je u Hagu izrečena kazna od čak 111 godina zatvora. A za koju danas njezini sljedbenici tvrde kako je uvjet i same BiH – ili jezikom premijera Županije Zapadnohercegovačke, nema li Herceg-Bosne – nema ni BiH. A što to znači, i utjeruje li strah u kosti ljudima, najbolje da ne objašnjavam ja.
Puno bolje će vam to objasniti građani nehrvatske nacionalnosti koji u „slavljeničkim“ dijelovima zemlje žive – i koji su „blagodati“ Herceg-Bosne jednom već proživjeli.
U funkciji promoviranja onih kojima fašistoidne sklonosti, pa ni zastrašivanje s tim podtekstom, nisu strane – ni danas, ni u bližoj prošlosti dakako – su, nažalost, i vjerske zajednice. „Pucnjevi“ u banjalučku Ferhadiju su, recimo, Islamskoj zajednici krunski dokaz za terorističko orgijanje protiv čitava jednog naroda. A podtekst takvih poruka je ono što je puno jasnije u bajramskim besjedama naglašavao gospodin reis – da je spas u onima koji se pozivaju na Snagu naroda.
Reisovim vokabularom, u onima koji se „zalažu za slobodu, dostojanstvo, prosperitet, snagu i jedinstvo“ Bošnjaka. Prevedeno na jezik svakodnevice, spas je u Izetbegoviću junioru i njegovoj družini – ako treba, i do zadnjeg Bošnjaka. Zaludu sve što su u prošlosti, pa i prethodne četiri godine činili. Jer, dok je njih – dobro je i reisu i ostatku vrha Islamske zajednice. A narod je ionako samo topovska hrana – barem onaj njegov dio koji još uvijek nije zdimio van granica vlastite mu zemlje.
Jesmo li, da zaključim, i dalje osuđeni na orgijanje etnofašističkog cirkusa – i na zastrašivanja koja ga neumitno prate. Volio bih da se varam. Bojim se, međutim, da nam je život s tim, barem što se vremena bliže budućnosti tiče, usud. I kazna – božja ili vražja svejedno.
