Dok ovaj tekst nastaje službene informacije operiraju s gotovo 170 u BiH zaraženih od koronavirusa. S druge strane, pošast korone je, koliko preko noći, pokazala kako je pravo čovjeka na život važnije od svih opijajućih priča, pa i onih o supremaciji kolektivnog, u konkretnom slučaju etničkoga, nad ljudskim, kojima se narod ove zemlje smara desetljećima.
To je zadnjih nekoliko dana u više navrata prisiljen bio priznati čak i jedan od najbeskrupuloznijih bosanskohercegovačkih političkih etnomešetara. Milorad Dodik. Jer, kako nedavno reče, ljudski životi su iznad svake politike, taman da se radi i o najboljoj na svijetu. I političari moraju biti jedinstveni i okupljeni oko cilja da se ljudski životi spase.
Svakodnevnim mjerama, potom, isto što i Dodik priznaju i bukvalno sve institucije bosanskohercegovačke vlasti, na svim razinama njezine organizacije, među inim i zavođenjem policijskog sata i mase drugih mjera koje znače ograničavanje slobode kretanja, a koje, usprkos tome – ne ulazeći u to bi li one mogle poslužiti kao uvod u trajniji sistem vladanja – nema razloga ne pozdraviti svatko tko je iole normalan.
Naravno, pitanje je otkud najednom ovakav, reklo bi se, kopernikanski obrat u glavama etnopolitičke klase? I kod Dodika i kod, da ne bi pomislili kako je čovjek usamljen, njemu sličnih – onih koji, tobože, desetljeća vlastita života „žrtvuju“ na oltaru brige za vlastiti narod? U čemu je stvarna pozadina i stvarni razlog tome?
Velika bi pogreška bila pomisliti kako ih treba tražiti na samo jednom mjestu. Naprotiv. Jedan od rijetkih bosanskohercegovačkih kritičkih intelektualaca, Esad Bajtal, prije koji dan reče nešto s čim se teško ne složiti.
Etnonacionalistička bratija ove zemlje, pokušavam ga interpretirati, ne može funkcionirati bez slučajeva koji joj omogućuju stvarne probleme gurnuti pod tepih – činjenicu da imamo najmanju kupovnu moć u Evropi, najveće mito i korupciju u svijetu, da su građani gladni i izvarani. I da se sve to ima zahvaliti onima koji posjeduju političku moć – toj istoj, etnonacionalističkoj družini. Samoprozvanim „zaštitnicima“ Hrvata, Srba, Bošnjaka.
Prirodna nepogoda, a koronavirus to jeste, im je, drugim riječima, došla k’o naručena da naprave neku vrstu pauze, time outa u uobičajenom zastrašivanju vlastita naroda drugima i drugačijima – uvjeravajući ga do besvijesti kako je jedini spas u homogeniziranju oko najsnažnije nacionalne partije i njezina lidera kao garancije nacionalnog opstanka.
U konkretnoj situaciji, doduše, nacionalisti su prvi put nakon rata bili motivirani i istinskom prijetnjom njima i njihovim najbližima. Koronavirus je prvi put u njima samima izazvao strah za biološki opstanak – ne nacije nego njih samih.
Strah, dakle, da bi i sami mogli biti njegova žrtva. Rezultat toga je da je preko noći nacionalističko pumpanje svjetine, kojem su skloni, u njihovim glavama ustupilo mjesto solidarnosti i upiranju u ista kola – i u Sarajevu i u Banjoj Luci i u Mostaru. A to u javnom prostoru izaziva dojam promjene, dojam da su se „politički bogovi“ dozvali pameti, da su odustali od strategije kojom su nas šamarali desetljećima – strategije vladanja koja počiva na održavanju, pa i radikaliziranju postojećih podjela s etničkim predznakom.
Na koncu, na prividnu promjenu i okrenutost čovjekovom pravu na život plemenske je poglavice prisilio i duh općeg solidariziranja kojeg se, jasno je to i „zaštitnicima“ nacionalnih interesa, ne smije ignorirati jer ti se vrlo lako može vratiti kao bumerang. A on je evidentan na bukvalno svakom koraku. Evidentan je, prije svega, među građanima, gdje god na prostoru BiH živjeli i kako god se Bogu molili. Fasciniraju, primjerice, dobrovoljne akcije u pravljenju zaštitnih maski – ali i dostavljanju hrane i lijekova starima i iznemoglima – na koje se odlučuju poduzeća, studenti, zatvorenici, Internet portali mnogi drugi.
Duh solidarnosti je, potom, evidentan i u odnosu svijeta prema još jednoj izloženosti ove zemlje i njezina naroda, u njegovoj spremnosti da pomogne bosanskohercegovačku borbu protiv opake pandemije. Pomoć je, čitam, već stigla iz SAD, a obećali su je i mnogi drugi. Evropska unija je osigurala sedam miliona eura, Švicarska 200.000 dolara, najavljena je pomoć iz Kine, Turske, Srbije, s drugih svjetskih adresa.
Daleko od toga da i u novim okolnostima nema dokaza pravog lica bosanskohercegovačkih vlasti. Ali oni, kako ih ja vidim, u pravilu nisu vezani za logiku nacionalnog „puškaranja“ – iako, u potpunosti nismo oslobođeni ni toga.
Ne mislim, recimo, da se na tu logiku može svoditi i Dodikova najava postavljanja punktova policije RS na entitetskoj i državnoj granici – jer, naknadna pojašnjenja daju naslutiti da mu namjera nije bila ono što mu se s različitih adresa spočitnulo. Ne mislim, potom, da se na istu takvu logiku može svoditi i odluka o zabrani ulaska državljanima BiH na područje Livanjskog kantona. Jer, i u tom se slučaju vrlo brzo ispostavilo kako posrijedi nije ambicija da se jedna izvanredna situacija iskoristi kako bi se ostvarilo političke ciljeve koji znače udar na BiH kao državu i društvo.
I u jednom i u drugom slučaju se, hoću reći, manje može govoriti o političkim ciljevima a više o deficitu pameti onih koji na različitim razinama vlasti zemljom upravljaju.
Ali, tko može jamčiti da primjesa nacionalnog „tamburanja“ nema i u uvjetovanju usvajanja budžeta BiH poništavanjem odluke državnog parlamenta o izboru novih članova CIK-a. Ovo tim prije jer je, valjda je to jasno, i državni budžet jedna od pretpostavki uspjeha u suprotstavljanju pandemiji koronavirusa.
A „prvi u Hrvata“ je rezolutan – bez poništavanja odluke CIK-a, koja mu ne odgovara, nema ni budžeta. Kaže li čovjek to, sve ostale priče, pa i ona što nam je činiti kako bi s pošasti koja nas zadesi izišli na kraj, a ovih smo se dana od njega i takvih naslušali, padaju u vodu. Jer, uvjetovanjem budžeta se ispostavi da je važno samo jedno – ono što čuva njegovu, i političku kožu njegove interesne grupe. I da je to ispred svega ostaloga, pa i ispred života onih u ime kojih, tobože, sve to čini – Hrvata ove zemlje.
Da, međutim, nije korone, nisam siguran da bi nam se tako jasno, u formi koju ovih dana svjedočimo, pred očima oslikala i druga strana lica bosanskohercegovačkih, političkih i inih moćnika. Nisam, recimo, siguran da bi na površinu isplivalo kako je solidarnost puno ovisnija o političkom nego bilo kojem drugom, etničkom, konfesionalnom, ljudskom kriteriju.
U prilog tome, uostalom, svjedoči i mudrovanje direktorice sarajevskog Univerzitetskog kliničkoga centra prema zahtjevima bihaćke bolnice – koje, zbog manjka prostora ne bih i detaljnije obrazlagao – i to ne zbog toga što se oni tiču zdravlja nebošnjaka nego, ako dobro razumjeh tamošnjega ravnatelja, isključivo jer na čelu te bolnice nije član SDA. A kako bi se naškodilo njemu, i partiji iz koje dolazi, ispada da se ne preže ni od žrtvovanja ljudskih života.
Da, potom, nije izvanredne situacije zbog pandemije koronavirusa, nisam siguran da bi danas imali priču u rješenju mostarskoga Aluminija, kakvim ovih dana, kao nekom vrstom milosti božje, gotovo trijumfalno maše lider HDZ-a. Rješenju o kojemu se već neko vrijeme spekulira kao do u tančine razrađenom scenariju hadezeova interesnog lobija. Rješenju kojim se Aluminiju presuđuje kako se prije izvjesnog vremena presudilo i mostarskom Sokolu. Kojim se, hoću reći, ljude ostavlja na ledini, a džepove političkih mešetara puni do vrhova.
Dojam je da ni javno izneseni argumenti federalnog premijera, u momentu dok ovaj tekst privodim kraju, nisu bitno utjecali da se takvim spekulacijama potkopaju temelji. Naprotiv, smušenost, kojom je obrazlagao zeleno svijetlo federalne vlade, i nedorečenost koja je nevjerojatna, može ih samo dodatno pojačati.
I na koncu, što poslije virusa korona? Hoće li promjena čipa, koju je borba protiv njega nametnula, pomoći zaokretu u pameti onih koji Bosnom i Hercegovinom vladaju? Pita li se mene, definitivno ne! Jer, da se vratim onome što ovih dana ustvrdi kolega Bajtal, etnonacionalističkoj političkoj bratiji su potrebni slučajevi zahvaljujući kojima je stvarne probleme moguće držati pod tepihom. Nestane li njih, bila to korona ili što drugo, joker nacionalne ugroženosti i potrebe zbijanja nacionalnih redova je prvo za čim će posegnuti.
I, siguran sam, ne zakači li nas ništa drugo, učiniti će to i nakon obračuna s koronavirusom. No, iskustvo s koronavirusom će ipak nešto ostaviti – informaciju o drugoj strani lica „zaštitnika“ nacionalnih interesa. Koja je i ružnija i tužnija od one koju nam desetljećima prodaju. A i ona je, izrekao sam to na tisuće puta, za Bogu plakati.
