Foto: BIRN/Oslobođenje/Avaz

Na Dan pobjede, 9. maja, beogradski Viši sud za ratne zločine ponovo će izreći kaznu Huseinu Mujanoviću, bivšem borcu Armije RBiH i bivšem upravniku zatvora u Hrasnici, za ratni zločin nad srpskim civilima. Kažemo „ponovo“, jer je Mujanović već bio osuđen na 10 godina zatvora 6. jula 2020.

Apelacioni sud je zbog bitne povrede odredbi krivičnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

SRBIJA TE TUŽI, SRBIJA TI SUDI

U obrazloženju rješenja Apelacionog suda se navodi da je prvostepeni sud odbijanjem svih dokaznih prijedloga za ispitivanje svjedoka odbrane povrijedio Ustav Republike Srbije, kao i odredbe Zakonika o krivičnom postupku, kojima je propisano da svako kome se sudi za krivično djelo ima pravo da sam ili preko branioca iznosi dokaze u svoju korist, ispituje svjedoke optužbe i zahtjeva da se pod istim uslovima kao svjedoci optužbe, u njegovom prisustvu, ispitaju svjedoci odbrane.

Ukratko, sud nije ispitao svjedoke odbrane. Zašto? Jedan od razloga je strah svjedoka.

Sjetimo se na tren hapšenja Edina Vranja, nekadašnjeg načelnika Sektora krim policije u Federalnoj upravi policije BiH i bivšeg šefa Odjeljenja za organizovani kriminal BiH. Uhapšen je u septrembru 2021. godine zbog sumnje da je učestvovao u ratnom zločinu protiv ratnih zarobljenika.

On je, jednako kao Mujanović, a prije Mujanovića, kao Osman Osmanović, koji je prvostepeno osuđen na pet godina zatvora zbog zlostavljanje civila i ratnih zarobljenika 1992. u logoru Rasadniku mjestu Gornji Rahić na području Brčkog, uhapšen prilikom prelaska granice sa Srbijom.

Husein Mujanović (Foto: radiosarajevo.ba)

Svi oni su do momenta hapšenja više puta prelazili u Srbiju jer nije bilo nikakve naznake da to ne bi smjeli činiti. Nije postojala nikakva informacija, niti bilo kakva potjernica za njima, a uzevši u obzir da su još 2013. godine dva tužilaštva za ratne zločine potpisala Protokol o saradnji u progonu počinilaca krivičnih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida kako pravosuđa dviju susjednih zemalja ne bi vodila paralelne istrage, što uključuje i razmjenu informacija, tako nešto se nije očekivalo. Ili nisu očekivali tek oni naivni.

E, nakon hapšenja Vranja Ministarstvo vanjskih poslova BiH preporučilo je svima onima koji su bili pripadnici Armije RBiH da ne idu u Srbiju zbog mogućnosti da će proći slično kao on.

Sad smo riješili prvu enigmu zašto se nisu saslušavali svjedoci u slučaju Mujanovića. Kako su svi oni bili pripadnici Armije RBiH, postojao je opravdan strah da bi i sami mogli završiti u pritvoru u Beogradu.

Osman Osmanović (Foto: Oslobođenje)

Drugi problem odnosi se upravo na Tužilaštvo BiH. Advokati Mujanovića i Osmanovića će često razočarano reći da nisu imali gotovo nikakvu saradnju sa njima u pripremi odbrana svojih klijenata. Teško su dolazili do dokumenata, što nije bio slučaj sa Vranjem. On nije dugo boravio u pritvoru u Srbiji, a nakon mjesec je vraćen u BiH. U saopštenju Tužilaštva za ratne zločine iz Beograda stajalo je:

„Tužilaštvo Srbije je podiglo optužnicu protiv Vranja, ali je, imajući u vidu do sada ostvarenu saradnju sa nadležnim organima BiH i potrebu da se ona unapredi, podnelo predlog Višem sudu u Beogradu da se dalje postupanje po optužnici ustupi specijalizovanim organima za procesuiranje ratnih zločina BiH“.

VUKČEVIĆEVO NASLIJEĐE

I ukazivaće advokati na dvostruke aršine, jer da su očigledno neki ipak jednakiji od drugih, jer da se predstavnici države BiH nisu založili za njihove klijente, onako kako su se založili za Vranja.

Podsjetimo, Husein Mujanović je u pritvoru od 3. jula 2018. kada je uhapšen na graničnom prijelazu BiH i Srbije, a Osman Osmanović od 23. novembra 2019.

A svega toga možda ne bi ni bilo da su izvučene neke pouke iz slučaja sa Ilijom Jurišićem. Jurišić je uhapšen 2007. godine pod optužbom da je počinio ratni zločin prilikom sukoba pripadnika odbrane grada i JNA koja ga je napuštala, 15. maja 1992. godine na Brčanskoj malti, u Tuzli.

Proveo je tri i po godine u zatvoru, a čitav slučaj, do oslobađanja, trajao je 10 godina. Na kraju je Jurišić tužio Srbiju:

Ilija Jurišić (Foto: Bljesak)

“U pritvoru sam proveo 3,5 godine i to je najteži period mog života. Ne mogu kazati da me je neko u pritvoru fizički maltretirao, ali uvijek se našao neko ko je bio na ratištu i za koga sam ja bio neprijatelj koji je ubijao Srbe. U pritvor sam ušao dobrog zdravlja, a iz pritvora sam izašao kao težak bolesnik koji svako malo završi na bolničkom liječenju“, rekao je on prilikom podnošenja tužbe.

Ono što je posebno interesantno je da je istakao da nema tog novca koji bi mogao naplatiti nepravdu, ali da bi volio da odštetu plati, ne država Srbija, nego tadašnji tužilac za ratne zločine, Vladimir Vukčević, jer ga je on i doveo u tu situaciju, iako je znao da nije kriv.

Vukčevića spominjemo ovdje jer se nakon njegovog odlaska sam Vukčević često nameće kao moralna vertikala, kao neko ko je podizao optužnice, za čijeg vakta se nešto i dešavalo. I tužno je što se to može i potvrditi.

Vratimo se sad samo još na kratko Iliji Jurišiću i ostalim slučajevima jer da se na njegovom slučaju išta shvatilo – novih ne bi ni bilo. To bi značilo i da Tužilaštvo BiH radi svoj posao, što bi bio višestruki dobitak, jer osim što bi se spriječili ovakvi, prije svega za porodice, nemili događaji, utvrđivanje njihove odgovornosti bi se dešavalo u njihovom okruženju, ali ono što je još bitnije – izbila bi se Srbiji mogućnost da sprovodi „univezalnu nadležnost“, ili bi se barem umanjio broj ovakvih slučajeva, pošto se Srbija smatra odgovornom da sudi za sve zločine počinjene na teritoriji Jugoslavije.

Sjetimo se, isto tako su, ali u drugim državama, a po potjernicama iz Srbije, bili hapšeni Ejup Ganić i Jovan Divjak.

Cinici bi rekli, a bili bi u pravu, jer cinik sam i sam, da Tužilaštvo radi sve osim onoga što bi trebalo najviše i da radi – a to je da sudi onima koji su u Srbiji, koji imaju državljanstvo Srbije, a činili su zločine na teritoriji Jugoslavije.

NOVAK ĐUKIĆ SLOBODNO ŠETA BEOGRADOM

Ali tu Tužilaštvo za ratne zločine u Beogradu kao da ne želi previše da se petlja u posao za koji je osnovano. U Fondu za humanitarno pravo (FHP) često ističu da je u protekle dvije godine Tužilaštvo podiglo samo sedam optužnica za ratne zločine, od čega je pet slučajeva stiglo iz BiH. Dakle, beogradsko Tužilaštvo je podiglo samo dve optužnice. Za vakta Vukčevića ipak ih je bilo, ali vrijeme čini svoje.

U FHP ukazuju i na dužine trajanja već postojećih postupaka, pa tako često umiru svedoci u postojećim slučajevima, što umanjuje potencijalne kazne, ali umanjuje i potencijal za nove optužnice.

Idemo i korak dalje, pa tako već osuđeni ratni zločinci, poput Novaka Đukića, koji je pred Sudom BiH osuđen na 20 godina zatvora zbog zločina na Tuzlanskoj kapiji, slobodno šetaju Beogradom. Ne pamti se kad je održano ročište u Beograda a da je Novak Đukić prisustvovao na njemu, što se ipak dešavalo u nekoliko navrata, ali čak i tad su se ročišta brzo završavala jer Sud u Beogradu tvrdi da nije dobio svu potrebnu dokumentaciju od kolega u Sarajevu kako bi samo potvrdilo presudu i Đukića smjestilo iza rešetaka.

Novak Đukić (Foto: ATV)

I šta ćemo sad? Očekivati da će Tužilaštvo za ratne zločine promjeniti pristup je suludo, posebno otkako je na čelo Tužilaštva došla Snežana Stanojković, koja je nakon godinu i po dana, koliko je Tužilaštvo bilo bez glavnokomandujućeg, nakon odlaska Vukčevića, preuzela tu funkciju. Ona je sama u svom prvom nastupu rekla da će se baviti prvenstveno zločinima nad Srbima.

I to tako treba i prihvatiti, a kako bi se smanjila potencijalna šteta, onda ne samo Tužilaštvo BiH, već i sva ostala tužilaštva sa prostora Jugoslavije – a svi imaju sličan sporazum sa ovim u Srbiji – moraju učiniti sve da tu štetu umanje, a to prije svega znači procesuiranje osumnjičenih za zločine unutar država gdje djeluju.

Neće to promjeniti odnos zvanične Srbije prema ratu i zločinima, ali će im bar malo skresati krila. Osim ako nije ideja da se čini suprotno, što je zgodno za prikupljanje simpatija i političkih poena.

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime