Prije neki dan, tačnije 30. juna, Milorad Dodik primio je u posjetu košarkašku reprezentativku Srbije Sašu Čađo, koja je porijeklom iz Banje Luke, i tom prilikom joj kao predsjedavajući Predsjedništva BiH, ili lider SNSD-a, uručio nagradu Vlade Republike Srpske od 10.000 KM.
Onda je dodao: „Osvojena zlatna medalja na Evropskom prvenstvu je veliki uspjeh našeg sporta. Čestitam Vama i reprezentaciji Srbije u svoje i ime svih građana RS-a. Јoš jednom ste nas učinili ponosnom nacijom“.
Istovremeno, srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik nije želio da se sretne sa Banjalučankama Draganom Domuzin, Irenom Vrančić, Milicom Deura i Anđelom Gligić, koje su kao reprezentativke Bosne i Hercegovine osvojile peto mjesto na tom istom Evropskom prvenstvu u košarci.
Zašto?
Zato što je dozvolio da jeftino politikanstvo prevlada elementarnu pristojnost i ljudskost.
Dijeliti banjalučke košarkašice na one koje nas čine ponosnim i one koje nas ne čine ponosnim – jer igraju za različite reprezentacije, može samo neko kome je politika pomutila razum.
Da se razumijemo, Dodik nije nacionalista, on je žrtva nacionalizma koji je prihvatio misleći da ga može kontrolisati, sada ne zna kako da se izvuče, iako osjeća da je iskorišten i da bi uskoro mogao biti odbačen.
Od kuda uopšte ideja Miloradu Dodiku da se Srbi nisu osjećali ponosnim gledajući košarku koju su na Evropskom prvenstvu igrale Dragana Domuzin, Irena Vrančić, Milica Deura i Anđela Gligić?
Svako normalan se radovao zajedno sa njima svakoj pobjedi.
Ustvari, Dodik se plaši ovih cura, a evo i zašto.
Košarkašice su prekršile jedno nepisano pravilo koja dominira u Republici Srpskoj, a kojeg se prvi Dodik ne pridržava.
To nepisano pravilo glasi da „Bosna i Hercegovina nije naša država“, a ako nije naša država – onda pravi Srbin ili Srpkinja nemaju šta da traže u bilo kojoj njenoj reprezentaciji.
S druge strane, Dodik nema problem, baš kao ni gomila njegovih stranačkih kolega, da rade u bosanskohercegovačkim institucijama i to fino naplaćuju, baš kao što nemaju problem da po Briselima, Ankarama, Beogradima stoje mirno kada svira bosanskohercegovačka himna i fotografišu se sa bosanskohercegovačkom zastavom.
Eto, oni iz SNSD-a su spremni i obučeni da sve to istrpe, do ostali Srbi trebaju da izbjegavaju takva iskušenja.
Ove cure su zapravo opasnost za njegovu politiku.
One su pokazale da Srpkinje, Hrvatice, Bošnjakinje, Bahamkinja i Ostale mogu zajedno da rade, i ne samo da rade, već i da budu uspješne. I dok se Dodik upire svim silama da dokaže da je Bosne i Hercegovina nefunkcionalna, nemoguća i propala, neke mlade košarkašice svojim izvanrednim uspjehom to demantuju.
Vjerujem da je Dodika dovodilo do ludila ono silno grljenje i ljubljenje naših košarkašica, jer kada vidite kako iskreno proslavljaju vlastiti uspjeh, onda se zapitate da li se mi u Bosni i Hercegovini istinski mrzimo ili nas političari svjesno tom mržnjom „hrane“.
Dragana Domuzin, Irena Vrančić, Milica Deura i Anđela Gligić, baš kao i ostale reprezentativke Bosne i Hercegovine, na Evropskom prvenstvu u košarci svojim znanjem i zalaganjem uspjele su da se izčupaju iz dnevnopolitičkog blata Bosne i Hercegovine, što je mnoge naljutilo, a Dodik je jedan od rjetkih koji je tu ljutnju i pokazao.
Sastavši se samo sa Sašom Čađo, Dodik je pokušao da ponizi reprezentativke Bosne i Hercegovine, a ponizio je samo sebe.
