Neki dan šetam Banjalukom i shvatam da u cijelom gradu mogu da vidim državnu zastavu na jedno deset mjesta, a to su vojne kasarne, državne institucije i u dvorištima nekih džamija.
Onda se čovjek prosto zapita koliko Bosne i Hercegovine ima u Republici Srpskoj?
Kada pogledate poslednji popis stanovništva iz 2013. godine, možemo reći da je ima oko jedne četvrtine (14% Bošnjaka, 2,4% Hrvata, 2,1% ostalih i pokoji Srbin).
Možda je drugačija situacija u javnim ustanovama. Podaci iz 2019. pokazuju da u Republici Srpskoj, od 4.006 zaposlenih ukupno 3.815 su Srbi, po 53 Bošnjaka i Hrvata, 69 ostalih te 16 iz nacionalnih manjina. Srbi imaju apsolutnu dominaciju u broju zaposlenih u institucijama Republike Srpske, Bošnjaci i Hrvati čine tek po 1,3% zaposlenih u entitetskim institucijama, a više od njih ima čak i ostalih (1,7%).
Ni u sportu nije bolja slika, da li se sjećate kada je neka od reprezentacija Bosne i Hercegovine odrigrala neki meč, makar i prijateljski, u Republici Srpskoj? O samom odnosu prema reprezentaciji Bosne i Hercegovine najbolje govori ponašanje Milorada Dodika koji se sastao sa košarkaškom reprezentativkom Srbije, Sašom Čađo, koja je porijeklom iz Banjaluke, i tom prilikom joj kao šampionki Evrope uručio nagradu Vlade RS od 10.000 KM.
Istovremeno, nije mu palo na pamet da se sretne sa Banjalučankama Draganom Domuzin, Irenom Vrančić, Milicom Deura i Anđelom Gligić, koje su kao reprezentativke Bosne i Hercegovine osvojile također odlično peto mjesto na tom istom Evropskom prvenstvu u košarci.
Školstvo je posebna priča.
Ni u jednoj školi, osim onih gdje su bošnjačka djeca većina, ne postoji zastava ili grb Bosne i Hercegovine. Škole nose nazive po važnim Srbima, kao da ne teritoriji Republike Srpske nije živio nijedan važan i značajan Bošnjak, Hrvat ili ostali. Proslave Svetog Save se pretvorila u veličanje pravoslavlja i srbovanje, kao da školu ne pojađaju djeca Bošnjaka, Hrvata i ostalih.
Republika Srpska i Srbija su usaglasile predmete od nacionalnog značaja: srpski jezik i književnost, istoriju, geografiju, likovnu kulturu i muzičko vaspitanje. Praktično to znači da djeca iz Republike Srpske uče istoriju identičnu istoriji u Srbiji i koja se razlikuje od istorije u Federaciji BiH.
Vjeronauka je također priča za sebe.
U osnovnim školama Republike Srpske o katoličanstvu i islamu se uči na nekoliko časova, za osam godina školovanja. Djeca iz Republike Srpske ne posjećuju bilo šta u Federaciji BiH kada putuju na ekskuzije ili škole u prirodi. Koliko je samo djece koja zavše osnovnu školu a da nisu kročila nogom na teritoriju Federacije BiH.
Što se tiče zabave, umjetnosti i kulture, možemo reći da je Halid Bešlić omiljeni pjevač u Republici Srpskoj, samo da se ne krene petljati u politiku. Ne kotiraju loše ni Jala Brat i Buba Koreli, ali od kada smo saznali da vole SDA sve su nam manje simpatični. Interesantno je da u Republici Srpskoj nismo mogli pogledati filmove Jasmile Žbanić, jer nam se ne sviđa „njena interpretacija“ skorije bosanskohercegovačke istorije.
Kada govorimo o medijima, situacija je vrlo jasna i etnički podjeljena. Mi uglavnom gledamo naše medije i ne vjerujemo njihovim. Oni lažu jer im je laž u krvi, a mi lažemo da bi sačuvali Republiku Srpsku i svoj narod. Znači oni su gori od nas.
Bosne i Hercegovine ima u Republici Srpskoj u tragovima i to je dugoročno pogubno za nju. Mnogo pogubnije od Dodika i bilo kojeg lidera ili političke partije u RS. Kada izumru oni koji pamte predratnu Bosnu i Hercegovinu, od ove države neće ostati ništa. U njoj će živjeti Srbi, Hrvati, Bošnjaci, koji će više voljeti svoj narod od države u kojoj žive.
Srbi i Hrvati mogu bez ove države i zato Bošnjacima preostaje da smisle način kako da Bosnu i Hercegovinu sačuvaju.
Bošnjački nacionalizam to svakako nije.
