U subotu sam se maksuz ukazao u Sarajevu da bih podržao Povorku ponosa i borbu bosanskohercegovačke LGBT ekipe za svoja prava. Tim činom sam razočarao, naljutio i ujedinio veliki broj mojih „normalnih“ i homofobnih obožavatelja: Srba, Bošnjaka i pokojeg Hrvata, što se odrazilo velikim brojem uvreda, kletvi, lošeg humora i otpraćivanja na fejsbuku, ali i dobronamjernim kritikama na tviteru.
To me nije mnogo iznenadilo, niti potreslo, jer za moje (mo)mentalno zdravlje bolje razočarati druge, nego sebe.
Onda sam razočarao i naljutio „nenormalne“ virtualne prijatelje kada sam na tviteru objavio sljedeću fotografiju:
Ova fotografija naljutila je sve prave Srbe, prave Bošnjake, ali i neke liberale, što morate priznati nije mala stvar.
Elem, pravi Srbi mi odavno zamjeraju šta pričam i pišem, gdje živim, kuda putujem, s kime se družim, sarađujem i poslujem. Ja sam za njih autošovinista, plaćenik, izdajnik, bakirovac, štiftungovac, peder, lobista vehabija, ustaša, nevladinić, saradnik CIA, pizda, debil, budala …………………. (dopuniti po potrebi). Jednostavno za njih ja nisam dobar Srbin i samim tim nemam pravo da se kitim srpskim obilježjima, pa makar to bili podignuti palac, kažiprst i srednji prst.
I dok oni hrabro srbuju po Republici Srpskoj i Srbiji, jer je tamo sigurno i bezbjedno, meni je veći merak da tri prsta dižem u Zagrebu, Skadru i Sarajevu.
Kao što rekoh ljutnuli su se i pravi Bošnjaci koji pizde na svoje sunarodnike koji se oduševljavaju onim što ja kažem ili napišem. Ova fotografija jedan od dokaza da sam ja isti kao i svi drugi Srbi tj. da sam četnik, a za njih su svi Srbi pritajeni četnici.
U stvari ti pravi Bošnjaci znaju da sam ja opasniji od pravih četnika, sa kojima uvijek znaš na čemu si, dok ja koristim sofisticirane psihološke metode „ispiranja mozga“ zarad ostvarivanja velikosrpskih ciljeva, relativizaciju zločina i izjednačavanja žrtve i agresora. Pogotovo ih nervira što me ima u „njihovim“ medijima, koji su toliko naivni da eto ne prepoznaju svu moju podlost.
U nedostatku boljih dokaza, oni kao dokaze koriste fotografije koje ja objavim.
Interesantno je da ni pravim Srbima, ni Bošnjacima ne smetaju njihovi politički lideri koji su godinama u stamenoj koaliciji iako jedni druge nazivaju konvertitima, četnicima, ustašama, koji ukidaju Republiku Srpsku i Bosnu i Hercegovinu, negiraju genocid u Srebrenici ili nazivaju Republiku Srpsku genocidnom. I jedni i drugi su u stanju da istrpe kriminal, korupciju, nepotizam, odlazak mladih, niske plate i penzije, ali ne i moja tri prsta.
Na kraju sam razočarao i dio liberala, jer nije umjesno da se u Sarajevu dižu tri prsta, makar to u ovom kontekstu predstavljalo potpuno obesmišljavanje tog simbola. Za njih je isto kada tri prsta digne Biljana Plavšić 1992. godine na mitingu SDS-a i ja 2021. godine na Paradi ponosa u Sarajevu. Oni vole kad podjebavam svoje, ali ovakve šale nisu primjerene kada se radi o drugima.
Ali ovo nije tekst o meni, problem je mnogo ozbiljniji.
Pravi Srbi imaju problem što ne mogu da shvate da oni nisu ekskluzivni zastupnici srpstva i da ne želim da budem Srbin po njihovom fotorobotu. Ne pada mi na pamet da od njih tražim potvrdu svoga srpstva, a pogotovo ne odobrenje šta smijem da pišem ili govorim. Dodamo li tome njihovo srbovanje iz udobnih fotelja, onda vam je jasno koliko ih moja tri prsta nerviraju. Na kraju krajeva bruka je da Srbin bude na Paradi ponosa u Sarajevu.
Pravi Bošnjaci od silnog patriotizma ne žele da prihvate da u Bosni i Hercegovini žive i drugi narodi koji malo drugačije promišljaju sadašnjost i budućnost ove države i društva. Ne želeći da uđu u sve te njihove nijanse zelene, ali ni u dijalog sa neistomišljenicima, oni Srbe i Hrvate gledaju kao četnike i ustaše, što vrlo često pristojne Srbe i Hrvate pretvara u četnike i ustaše. Oni se nadaju i maštaju o drugom poluvremenu.
Liberali imaju problem sa političkom korektnošću koja od njih pravi sterilne i nezanimljive likove za koje i prije nego što nešto kažu, znaš šta će reći. Toliko su politički korektni da se pred njima ni vic ne smije ispričati, da nebi ispao seksista, rasista, homofob, nacionalista… Dok se zgražavaju nad moja tri uzdignuta prsta u sred Sarajeva, jer njima su žrtve na prvom mjestu, zaboravljaju na sve one tekstove i izjave koje sam napisao i kazao o tuđim žrtvama i svojim zločincima.
Principi su na prvom mjestu.
Ni jedni, ni drugi, ni treći, nisu spremni da pređu granice da ne bi razočarali svoju publiku, svoje političare i svoje donatore, optužujući one druge za sve naše probleme. Uloge su podjeljene i valja ih igrati najbolje što je moguće, pazeći da nekoga ne razočaraju.
Jebi ga, meni niko ne određuje šta ću misliti, pisati, pričati i kako ću živjeti, jer život onda postaje crno-bijel, predvidiv, dosadan, a stanje u Bosni i Hercegovini to svakako nije i ovdje odavno nema nevinih.
P.S. De se više usaglasite ko sam, šta sam i za koga radim, identitet mi krizira.
P.P.S. Realno, odavno u Bosni i Hercegovini konstitutivne narode nije nešto ovako ujedinilo kao mržnja prema Paradi ponosa, mogli bi ih češće praviti.
