Photo: PIXSELL

U srijedu, 29. septembra, Gradsko vijeće Grada Sarajeva usvojilo je prijedlog o podizanju spomen-obilježja Kazani na Trebeviću, nepristupačne jame iz koje je ekshumirano 29 posmrtnih ostataka, uglavnom srpskih civila. Prijedlog da na Kazanima bude podignuto obilježje uputila je gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić, a dogovor je da Grad preuzme sve aktivnosti, uključujući i finansiranje postavljanja.

Mislim da je ovo prvi put, a ispravite me ako sam loše informisan, da politički predstavnici naroda čiji su vojnici počinili zločin žele podići spomenik žrtvama drugog naroda.

Potpuno očekivao, odmah su se oglasili nezadovoljni „predstavnici srpskog naroda“ i porodica nestalih i ubijenih u sarajevsko-romanijskoj regiji koji kažu da je „spomen-obilježje bez krsta, ćirilice i natpisa da su na Kazanima stradali Srbi samo novi šamar srpskim žrtvama iz Sarajeva“, a onda su dodali da na spomeniku mora biti napisano i ko je ubijao na Kazanima.

Neću ulaziti u sadržaj teksta koji bi trebao da stoji na samom spomen-obilježju, ali bih naglasio nekoliko stvari.

Prije svega, osim spomen-obilježja na Kazanima, koje će biti praktično nevidljivo za Sarajlije, trebalo bi postojati i spomen obilježje u samom gradu, svim srpskim žrtvama stradalim u Sarajevu od strane pripadnika Armije BiH, policije i paraformacija i na taj način bi pokazali da im je istinski stalo do istine i pomirenja.

Foto: Jama Kazani

Nadam se da im neće trebati toliko vremena koliko smo čekali da se Bakir Izetbegović popne na Kazane i oda počast žrtvama.

S druge strane bilo bi veoma interesantno da se „predstavnici srpskog naroda“, a posebno njihovo političko odjeljenje, ugledaju na poslanike Grada Sarajeva i pokrenu iste inicijative u svojim gradovima.

Recimo, da Vlada Republike Srpske u budžetu za 2022. godinu izdvoji 150.000 KM za rad Memorijalnog centra Srebrenica, ili toliko novca odvoje za jednodnevne ekskurzije srednjoškolaca u Srebrenicu s ciljem obilaska Memorijalnog centra u Potočarima i upoznavanja s genocidom.

Zamislite gradsku skupštinu Prijedora koja odlučuje da finansira izgradnju spomen-obilježja u logorima Trnopolje, Omarska ili Keraterm, kao i spomenik ubijenoj djeci u Prijedoru, nastradalim Bošnjacima u Kozarcu, ili masovnoj grobnici Tomašici.

Foto: Masovna grobnica Tomasica

Možete li zamisliti poslanike u opštini Foča kako dižu ruke za finansiranje i postavljanje spomen-ploče na zgradi Partizana, željeznom mostu kod KPD Foča, ili u centru na zgradi „Lepe Brene“.

Koliko je vjerovato da načelnik opštine Višegrad otkriva spomenik silovanim Bošnjakinjama ispred rehabilitacionog centra Vilina vlas, koji je finansirala opština Višegrad?

Za 25 godina, od kada se završio rat u Bosni i Hercegovini, kultura sjećanja se svodila na prikazivanje svojih žrtava i njihovih zločina. Samoviktimizacija je bila dominantna kod sva tri naroda i imala je za cilj da se opravdaju vlastiti zločini, bez trunke empatije za žrtve drugih. Kultura sjećanja podrazumijeva i suočevanje sa prošlošću, a to znači i sa onim što bi najradije zaboravili ili sakrili.

Kosturi se ne mogu sakriti pod tepih ili u ormar, jer prije ili kasnije će se ponovo pojaviti, zato kosture treba dostojanstveno sahraniti, obilježiti mjesto stradanja, govoriti o njihovoj žrtvi i kazniti zločince.

Zbog toga je ovaj gest gradonačelnice Sarajeva Benjamina Karić i Gradskog vijeća Sarajeva veliki i važan korak za pomirenje u Bosni i Hercegovini.

Ovo nije „šamar“ srpskim žrtvama u Sarajevu, kako to neki žele da predstave, ovo je potpuno drugačiji pristup žrtvama u Bosni i Hercegovini, i nadam se ne i jedini.

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime