Nakon što je predsjednik Republike Srpske putem tvitera nedavno preporučio američkom ambasadoru u Bosni i Hercegovini Majklu Marfiju da počne slušati Baju Malog Knindžu, upitah se koju muziku strane diplomate trebaju da poslušaju prije nego što dođu na službu u „srpski svet“? Koje su to pjesme koje trebaju da čuju i razumiju da bi shvatili prosječnog Srbina?
Pošto od razmišljanja nema vajde, prionuo sam na posao i ovo je moja TOP LISTA srpske muzike koju mora preslušati diplomatski kor ako žele da razumiju ovaj narod.
- Bože pravde
Ova pjesma je himna Republike Srbije, mada je bila i himna Republike Srpske dok nije proglašena naustavnom od strane Ustavnog suda BiH. Ono što diplomate trebaju da znaju jeste da Srbi posebno vole zabranjene romane, tekstove, pjesme i filmove. Druga strofa najbolje opisuje srpsko biće:
Moćnom rukom vodi, brani
budućnosti srpske brod,
Bože spasi, Bože hrani,
srpske zemlje, srpski rod!
Srbiju nam Bože brani,
moli ti se srpski rod!
Sasvim je jasno da pjesma govori o opštem nepovjerenju Srba prema institucijama sistema, njihovj naučenoj bespomoćnosti i dominaciji iracionalnog u mišljenja. Kroz čitavu strofu vidimo želju naroda da Bog upravlja njihovim životima, a ne institucije sistema, i ne pada im na pamet da bilo šta preduzmu po tom pitanju. On pred Boga postavljaju velike zahtjeve, da ih vodi, brani i hrani, kao da Bog nema preča posla. Ovjde takođe vidimo i veliki uticaj SPC-a na život Srba, što pokazuju i istraživanja javnog mnjenja. Samo vjerovanje da onostrana sila utiče na njihove živote pomaže nam da razumijemo zašto Srbi toliko dugo trpe lošu vast. Autor muzike je Davor Jenko, slika i prilika klasičnog autošoviniste. Rođen je u današnjoj Sloveniji, tadašnjoj Austrougraskoj monarhiji, gdje je i umro, mada je u Srbiji živio oko 50 godina.
- Marš na Drinu
Ova koračnica je nezvanična himna Srba i nastala je 1914. godine nakon bitke na Ceru kada je srpska vojska razbucala Austrougarsku armiju. Autor pjesme je Stanislav Binički, dok je tekst napisao Miloje Popović Kavaja 1964. godine, kada je Jugoslavija bila tamnica srpskog i ostalih naroda.
U boj, krenite junaci svi
Kren’te i ne žal’te život svoj
Cer da čuje tvoj, Cer nek vidi boj
A reka Drina – slavu, hrabrost
I junačku ruku oca, sina.
Sa prvim taktovima ove pjesme najvećem broju Srba, bez obzira na uzrast, ideologiju, stavove i muzički ukus, pada mrak na oči i spremni su na sve i svašta. Od 90-ih godina 20. vijeka ova pjesma se obavezno sluša sa podignuta tri prsta. Bošnjaci i Hrvati nisu baš oduševljeni ovim maršom, jer ih podsjeća na vrijeme kada su Srbi Cer zamjenili planinama od Virovitice preko Karlovca do Ogulina i Karlobaga, Manjače i Majevice do Pala i Trebevića. Koračnica je posebno omiljena među rokerima i izvodili su je Šedousi, Laibah, Džoni Štulić, Smak, ali je svira i Bečka filharmonija usred Beča na Novogodišnjem koncertu. Danas se ova pjesma veže sa borbom ekoloških aktivista u Srbiji protiv kompanije Rio Tinto koja želi da zagadi sve od Cera do Drine.
- Pukni zoro
Za ovu pjesmu istoričar kulture Milorad Dodik tvrdi da je pjevana još na Kajmakčalanu, dok klevetnički mediji tvrde da je za potrebe serije Dragana Bjelogrlića napisao Slovenac koji ima srpske korjene, zvani Manjifiko. Na nju se posebno lože generacije Srba rođenih nakon 90-ih koji nisu osjetili blagostanje vladanja Slobodana Miloševića. Njihovi ratovi su romantični i uzvišeni, gdje ginu samo oni drugi. U pjesmi se govori o ratniku koji dolazi kući čiste savjesti, bez moralnih dilema, bijele tehnike i PTSP-a. Poslušate refren…
Aj pukni zoro, staru majku probudi,
Pa da vidi ko joj dolazi.
Aj pukni zoro, moju dragu da ljubim,
Bele grudi da joj zagrlim.
Pažljivim slušanjem vidite da su Srbima sise centar svijeta i kada se odvoje od majke, lete ka bijelim grudima djevojke, žene, švalerke. Psihonalaiza to zove oralni karakter koji se manifestuje kroz nepovjerenje prema drugima, odbijanje tuđe ljubavi i nesposobnost za uspostavljanje intimnih odnosa. Što svakog pristojnog psihologa mora da zabrine, pogotovo kada je pjeva policija 9. januara.
- Selo moje lepše od Pariza
Malo je pjesama koje tako dobro opisuje prosječnog Srbina kao što je ova pjesma koju izvodi Rade Jorović. Cjelokupna antizapadna agenda je smještena u ovoj pjesmi i ako želite da razumijete srpski evroskepticizam pažljivo preslušate ovu pjesmu, a pogotovo njen refren…
Selo moje, lepše od Pariza
lepo iz daleka, još lepše iz bliza
na kući se odžak puši
na tavanu meso suši
ja sam seljak u srcu i duši
na kući se odžak puši
na tavanu meso suši
ja sam seljak u srcu i duši
Jebeš Pariz i cjelokupni zapad, običnom Srbinu je dovoljno da ima drva, ali ne i izolaciju na fasadi, da je spremio zimnicu (suvo meso, slanina, kiseli kupus i krompir) i zabole ga za sve. On se ne loži na velike izloge, blještavilo i glamur, za njega je esencija postojanja use, nase i podase. Kada za sebe Srbin kaže da je seljak u srcu i duši, to je u suština antiprosvetiteljskog stava, koji je u korjenu svakog konzervativizma pa i srpskog. Konstantinović je to zvao palanačkim duhom, a vladika Nikolaj svetosavljem.
- Ej dragi, dragi božurove sadi
Ovu pjesmu pjeva Cakana i ona nam je veoma važna jer pokazuje kakav je odnos Srba prema Kosovu.
Usnila je dubok sanak
sa Kosova Rada
pa se svome milom, dragom
u naručju jada
Ej, dragi, dragi božurove sadi
ja ću vodu, a ti koren
nek’ izniknu mladi
U suštini ove pjesme je poziv kosovke djevojke Rade svome draganu na seks u cilju produženja vrste, ali malo koji Srbin će je tako interpretirati. Kada Srbin ili Srpkinja čuje riječ Kosovo, tu prestaje svako dalje razumijevanje teksta i kreće patriotizam. Božuri jesu kosovski, ali je u pjesmi akcenat na njegovom korjenu i njezinoj vodi ili bolje reći vlagi i konačnom proizvodu “da izniknu mladi”, što vodi demografskom podmlađivanju i jačanju srpskog naroda kao jedinom adekvatnom odgovoru na demografski bum Albanaca sa Kosova.
- Ne može nam niko ništa jači smo od sudbine
Na prvi pogled ovo je ljubavna pjesma o dvoje mladih ljudi koji se toliko vole da ne ne plaše ničega i nikoga, ali ako malo dublje analizirate pjesmu shvatićete kako Srbi vide sebe u globalnom svijetu.
Ne može nam niko ništa
jači smo od sudbine,
mogu samo da nas mrze
oni što nas ne vole
Ljubav nema, nema, nema,
niti zna za granice
još mi dugo sijaj, sijaj
moja zvezdo Danice
U prvoj strofi vidimo uvjerenje Srba da je mržnja prema njima od strane drugih iracionalna i da ih stoga mogu mrziti koliko hoće, to neće imati bilo kakvog uticaja na njihove stavove i ponašanje. Zapitajmo se odakle dolazi ta samouvjerenost? Odgovor je jednostavan, dolazi sa istoka tj. Rusije, jer zvijezda Danica se uvijek pojavljuje na istoku prije izlaska Sunca, a teško je povjerovati da će Srbi ovako pjevati Japanu. Dodamo li tome da je naša ljubav prema Rusima bezgranična, a zvezda nam je oniloko mila koliko je mila Rusima. Obavezno poslušati neku od šatorskih interpretacija ove pjesme od strane Milorada Dodika.
- Plači, mala, plači, ost’o sam na Rači
Kao i do sad, na prvi pogled radi se o ljubavnoj pjesmi, ali za pravog Srbina ona nosi mnogo dublje značenje. Pjesmu je napisao Baja Mali Knindža, ali je prvi otpjevao Bora Drljača.
Plači mala, plači
Ost’o sam na Rači
Ne daju mi proći
Ne mogu ti doći.
Čeka mala, suze roni
A prolaze kamioni
Čeka da joj dođem ja
Iz Beograda.
Kao što svi znamo, Rača je granični prelaz na rijeci Drini između Srbije i Bosne i Hercegovine, a samim tim i Republike Srpske. Srbi ne priznaju tu granicu i strašno ih nervira, tako da taj plač predstavlja želju da granica nestane. Takođe ne smijemo da zaboravimo da tamo gdje postoje granice, postoji i šverc preko iste, ali time mogu samo da se bave odabrani, što dodatno frustrira prosječnog Srbina. Ako želite da osjetite ovu pjesmu u svoj njenoj punoći, morate je slušati pod šatorom, na +35 stepeni celzijusa, razdrljene košulje s flašom pive u ruci.
- Pekar, Lekar, Apotekar
Naravno, Srbi slušaju i modernu muziku, tj, pop i rok, i važno je da strani diplomata poznaje i taj opus. Bora Đorđević je velika zvijezda među vaskolikim srpstvom i poštuju ga svi od Ljubljane do Đevđelije i njegova grupa Riblja Čorba je imala vanvremenski hit sa stihovima…
Pekar, lekar, apotekar, kolar, stolar
mogao sam biti ja, bilo šta
knjigovezac, staklorezac, vidar, zidar
mogao sam biti ja, bilo šta
I kritičar i političar
i pedagog i demagog
policajac ili pajac
bilo šta, bilo šta, bilo šta
Ovo je pjesma o srpskoj opštoj kulturi i njihovom odnosu prema stručnosti i obrazovanju. To se najbolje vidi prilikom izbora rukovodećih kadrova javnih institucija poslije izbora. Nema tog pekara, lekara, stolara i kolara, koji nije spreman da zauzme mjesto direktora u svakom javnom preduzeću, upravnom ili nadzornom odboru. Zbog svoje renesansnosti dešava nam se da ministri obrazovanjanemaju veze sa obrazovanjem, a stari ministar obrazovanja postane direktor aerodroma. Malo je naroda koji maju tako svestrane ličnosti, kao Srbi.
- Hipnotisana gomila
Želite li da razumijete odnos Srba prema medijima, pogotovo javnom servisu, obavezno poslušajte pjesmu beogradske grupe Partibrejkersi pod nazivom „Hipnotisana gomila“ koja počinje stihovima…
Mi ne idemo nikud i ne radimo ništa
Mi smo jedna velika hipnotisana gomila
Al’ ja znam ključ, ja poznajem tu bravu
Otključaću i staviću ti svašta u glavu
Javni servis je opsesija kako političara na vlasti, tako i širokih narodnih masa, što se najbolje može vidjeti kroz želju vlasti da kontrolišu ovaj medij, ali i želju ljudi da ga zapale. Uticaj javnog servisa na javno mnjenje je ogroman među Srbima i to su ostaci socijalizma koji lagano odumire. Na njegovo mjesto dolaze rijaliti programi čiji je jedini zadatak da gledaoca omami i učini pasivnim, što im i te kako polazi za rukom. Ljudi su spremni da satima bulje u televiziju bježeći na taj način od surove realnosti. Domaći političari to znaju i bjesomučno to koriste.
- Ah, kakva sreća
Vrijeme je da se kroz alternativu upoznamo sa nezadovoljnim Srbima, koji nastoje da stvore društvo bolje, pravednije, evropskije, ali nekako se uvijek zajebu i nikako da ostvare taj cilj. Riječ je o pjesmi Discipline kičme, koja u haiku maniru kaže…
Vreme je za pravdu…
Vreme je za istinu…
Ah, ah, kakva sreća…
Disciplina biće veća…
Kao što smo u pjesmi „Bože pravde“ ukazali na odsustvo institucija u srpskom društvu, to se veoma jasno vidi u želji za pravdom i istinom, koja se posebno kod Srba probudi pred izbore. Iako Srbi kliču pravdi i istini, na kraju se ispostavi da oni ne žele jake institucije, već jakog vođu i veću disciplinu. Nažalost, želja im se skoro svaki put ispuni. Sociologija i psihologija to nazivaju autoritarnošću.
Ne znam koliko ću pomoći stranim ambasadorima da kroz muziku upoznaju Srbe, ali moja namjera je časna i poštena.
