Pozdravljamo korak ka formiranju vlasti i namjeravamo raditi sa političkim strankama i članovima Predsjedništva BiH da bi pojasnili kako će nove vlasti tumačiti ovaj sporazum, što posebno uključuje pitanje da li postoji jasan konsenzus po pitanju ranog podnošenja Nacionalnog akcionog plana Bosne i Hercegovine (ANP) NATO savezu, saopćeno je iz Ambasade SAD-a u BiH dan nakon sporazuma lidera SDA, HDZ-a i SNSD-a o formiranju državne vlasti.
I doslovno u nekoliko minuta sve se promijenilo. Svi stavovi, reakcije, različita tumačenja sporazuma koji su postigli Bakir Izetbegović, Dragan Čović i Milorad Dodik, čak i sva silina kritika koju je opozicija iz oba entiteta sručila na buduće (i dugogodišnje) partnere u državnoj vlasti, u zavisnosti od toga kako je kome odgovaralo da se sporazum tumači, u trenu je stala i otupila, najprije čekajući odgovor na pitanje Amerikanaca.
Onako kako to samo oni rade, i kako treba da se radi, predstavnici američke administracije (diplomatije) u BiH jasno i koncizno su upitali Izetbegovića, Dodika i Čovića da li su dogovorili slanje ANP-a (Godišnjeg nacionalnog programa) NATO savezu ili nisu. A veliki je, ogroman razlog, zašto ih to zanima.
Odgovor još nisu dobili.
No, vratimo se sporazumu i onome što (ni)su dogovorili lideri etnonacionalnih partija. Već je etablirano mišljenje da je, najprije, Bakir Izetbegović napravio veliki, nedopustiv ustupak Dodiku i Čoviću koji danas bez uvijanja provode zajedničku antidržavnu politiku. Uveliko vlada uvjerenje da im je predsjednik SDA i neformalni lider Bošnjaka u BiH (da nam bog mili oprosti) „prodao“ put BiH u NATO, samo dva mjeseca od momenta kada je, jasno i nedvosmileno, izjavio da je „slanje ANP-a i nastavak puta u NATO crvena linija koju nikada neće preći“.
Mišljenje je ublažio prije 15-ak dana, rekavši da je moguć „reducirani put i reducirani ANP“ kao uslov za formiranje novog Vijeća ministara.
A prije dva dana pristao je na formiranje vlasti po Dodikovim i Čovićevim uslovima, i sam izjavivši da će sada NATO put biti usporen „jer za njega nije sazrila situacija u RS“.
Bitna kockica za sklapanje mozaika jesu i mišljenja da je veliku ulogu u svemu odigrao Redžep Tajip Erdogan, Izetbegovićev politički uzor i mentor, koji se sve više okreće Rusiji i Putinu.
Mnogi su u tom trenutku pomislili – bez imalo uvijanja i ograda – ko nas i vodi super nam je što još postojimo. I to jeste uistinu tako. Jer svaki je novi politički potez Bakira Izetbegovića unazad četiri godine bio katastrofalniji od prethodnog. Populistička najava revizije tužbe BiH protiv Srbije za genocid (za koju je uspostavljeno da je unaprijed znao da je nemoguća – kao što su neki od nas to tvrdili od starta), davanje državnih ovlasti Čovićevim kantonima, glasanje za „višak“ delegata SNSD-a u Domu naroda Parlamenta BiH, višegodišnje čuvanje leđa Čoviću i Dodiku, povratak tajkunizacije u SDA, obračun sa tihićevcima u stranci (političarima koji su bili napredno i liberalnije krilo SDA), samo su neki od njih.
Ono što je posebno indikativno i predvidivo jesu stavovi i izjave Izetbegovićevih savjetnika, među kojima su i oni nesretnici što su nam obrukali državu pred zemaljskom kuglom zbog u razvoju zaostalog scenarija „svečanog otvaranja trotoara ispred Predsjedništva BiH“, a iz kojih se jasno iščitava naum i ambicija SDA. Oni, naime, silno žele srušiti Vladu KS Edina Forte i vratiti kontrolu nad Kantonom Sarajevo pod okrilje SDA.
Drugim riječima, iz svega dosad viđenog i rečenog proizilazi da je Izetbegović prodao NATO put i dao sve mehanizme odlučivanja u provođenju državnih politika Dodiku i Čoviću, samo da bi se ubrzalo formiranje državne vlasti bez koje nema ni federalne, a onda i (nove) kantonalne, koju bi predvodio premijer SDA. Sada vam treba da bude jasnija ona izjava SDA-ovog načelnika Nedžada Ajnadžića o tome kako „općina Centar Sarajevo vrijedi kao drugih sedam“, jer za SDA sam Grad Sarajevo vrijedi kao sedam drugih, ili pola države.
A vrijedi zbog toga što proizvodi najviše javnog novca, što predstavlja najveću kravu simentalku na čije je vime SDA bila godinama prikopčana. I nastupila je samo takva panika kad su ostali bez vlasti u KS, odnosno milijardi sredstava javnog novca koji su godinama harčili.
Ovo je činjenično stanje, a drugi dio priče jeste ona s početka. Šta su, uistinu, dogovorili Izetbegović, Dodik i Čović, odnosno, da li su tek tako „prešli“ preko ANP-a tek da bi formirali vlast, dogovorivši se da ga svaki pred svojim biračkim tijelom tumači onako kako mu odgovara?
Sve da to tako i jeste, direktnim i prijeko potrebnim američkim uplivom traženi odgovor ćemo dobiti vrlo brzo, pri čemu je bitno naglasiti dvije stvari.
Prva je da ne postoji reducirani ANP, on je takav kakav jeste – ili ga nema. A ANP je doslovno godišnji program reformi koja država (kandidat za NATO) nemjerava da uradi tokom 12 mjeseci u oblasti sigurnosti, odbrane, provođenja i finansiranja tih reformi, da bi uopće nastavila svoj put prema NATO.
Druga stvar je odgovor zašto je Amerikancima toliko bitan nastavak puta BiH u ovaj najjači vojno-politički savez u svijetu? Pa iz prostog razloga jer su svjesni strateške greške koju su napravili na zapadnom Balkanu, a nakon što su dali silni novac za opremanje i modernizaciju Oružanih snaga BiH, budući da su svoj fokus bazirali na Kosovo nakon proglašenja nezavisnosti ove države 2008. godine.
U međuvremenu, u posljednjih desetak godina, ruski utjecaj u BiH drastično je povećan, zvanična Moskva u ovom trenutku ima svoje medije, politike i isturene džojstike u BiH (Dodik ali i Čović) te po svaku cijenu želi uspostaviti kontrolu nad dijelom teritorije u srcu Evrope (Balkana) budući da do sada nije uspjela da zastavi širenje NATO na istok (on je došao i na samu granicu Rusije, jer je i sama Ukrajina članica NATO-vog programa Partnerstvo za mir).
I tako dok Rusija najavljuje građenje vojne baze u RS, Amerikanci se snažno vraćaju u Bosnu i Hercegovinu i žele po svaku cijenu da naša država nastavi svoj put u NATO. Stoga će nam odgovori na postavljeno pitanje Američke ambasade, koje bismo trebali da dobijemo vrlo brzo, dati i druge značajne odgovore o budućim globalnim kretanjima na zapadnom Balkanu. Ali i sudbini dugogodišnjih, dobro istrošenih političkih lidera.
