Piše: Almedin ŠIŠIĆ
Kolegu Vladimira Kovačevića Čorbu, mirnog i staloženog čovjeka (o sebi-pri sebi što bi se reklo), kojeg znam blizu osam godina od mog dolaska u Banjaluku iz Sarajeva, u nedjelju navečer pokušala su ubiti dvojica sa metalnim šipkama, dočekavši ga ispred zgrade u kojoj stanuje u klasičnoj sačekuši.
Poznato je i da je istu noć završio na neurohirurgiji, sa ozbiljnim povredama glave, kasnije smješten u sobičak ispred kojeg nije bila osigurana policijska zaštita. Kao što je nije bilo ni ispred zgrade u kojoj živi sa suprugom i dvoje dječice, od kojih je jedno novorođenče.
Svega nekoliko ovih rečenica odslikava ambijent u kojem živimo kao društvo i u kojem radimo kao novinari (kakvi smo da smo, ima nas svakakvih, ali smo novinari i radimo). Svaki rmpalija, svaka božja protuha, po vlastitom nahođenju ili političkom nalogu može da nasrne na tebe – a ostalo je do tebe. Koliko si jak da se sam odbraniš, kakvo si „ime“ da se javnost digne u tvoju odbranu, koliko ti je ugledan medij u kojem radiš – da inicira globalnu kampanju zaštite diginiteta profesije, okupi aktiviste i pokrene međunarodnu zajednicu.
I nije to došlo niti stvoreno samo od sebe.
Unazad deceniju, punom snagom u posljednjih nekoliko godina širom BiH, a naročito u entitetu kojim gazduje Milorad Dodik, svjesno i planski napravljen je ksenofobični ambijent podijeljenog društva, razdvojenog barijerama nanovo probuđenog nacionalizma i vjerske mržnje, ideološki raslojenog i novinarski razdvojenog.
Po prvi puta od 1991., 1992. godine, kada su Risto Đogo, Smiljko Šagolj i neki mladofašistički naraštaji oko njih srozali novinarstvo do nivoa koji je kasnije iznjedrio čitavu jednu apstrakciju i nekulturu javne i pisane riječi, omeđenu vulgariziranim rijaliti produkcijama sa jeftinim prostitutkama u glavnim ulogama, danas je novinarstvo ponovo postalo sredstvo, a ne servis.
Sredstvo kojim stavljaš mete na čelo neistomišljenicima, aktivistima, ali i čestitim i hrabrim novinarima, koji nikada nisu bili držači mikrofona niti režimski robovi vlastitih sudbina. Onima koji imaju obraz. Onima koji su ga nekako uspjeli sačuvati boreći se, s jedne strane, s osnovnim egzistencijalnim pitanjima, a sa druge – s čovjekom u sebi. A kod ljudi čovjek u njima uvijek pobijedi.
Kada se jednog dana budu svodili računi (a svešće se, prije ili kasnije), ključnu odgovornost za izazivanje najcrnje ksenofobije, vjerske i nacionalne mržnje i državu na ivici novog rata, dakle za katastrofalno stanje u koje je zapalo naše društvo – s njim i novinarska profesija, snosiće Dragan Čović i Milorad Dodik, uz svesrdnu pomoć Bakira Izetbegovića, kao i svi njihovi sateliti i diktafoni sa dobro poznatim imenima i prezimenima.
Prva dva jer su napravili koaliciju za razbijanje i obesmišljavanje države i ubijanje u pojam vlastitog „nacionalnog“ stada (pri čemu je ključna, možda i odsudna uloga, pripala medijima kojima Dodik i Čović gospodare), a treći jer je dovoljno kvaran, kriminaliziran i bestidan kao njih dvojica, također gazduje nekolicinom desničarskih medija, jedino što još uvijek ne radi otvoreno protiv države u kojoj živi kao ajatolah, makar većina njegovih političkih poteza donosi mnogo više štete neko koristi Bosni i Hercegovini.
Čović i Dodik, ali i Izetbegović, kreirali su takav politički ambijent u kojem je svaki kritičar javne riječi, svaki hroničar njihovog kastastrofalnog rada, njihovih kontinuirano spornih političkih poteza, „izdajica vlastitog naroda, hrvatomrzac, soroševac, islamista, islamofob, crveni, zeleni, narandžasti“… u zavisnosti iz kojeg nacionalističkog štaba takve poruke i prijetnje dolaze.
Te političke štetočine, ti neprijatelji vlastitih naroda, koji će prije ili kasnije odgovarati pred sudom historije, kreirali su ambijent u kojem su potpuno normalne, legitimne, legalne i podrazumijevaće godišnje smotre Ravnogorskog četničkog pokreta, kiparska djela u obliku i granicama ustaško-zločinačke Nezavisne države Hratske (HND), negiranje srebreničkog genocida s jedne, i zloupotreba patnje vlastitog naroda s druge strane, slavljenje međunarodno presuđenog (sa 111 godina zatvora) udruženog zločinačkog poduhvata paratvorevine Herceg-Bosna, preminovanje škola u Sarajevu i Federaciji kroz pokušaje revidiranja uloge Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu. U kojem se antifašistička borba i partizansko naslijeđe nastoji prikazati kao nužno komunističko zlo, da bi se veličao nacionalizam, četništvo, ustaštvo i baliluk.
Danas živimo u društvu laži i obmana, naglavačke nasađenog sistema vrijednosti, u kojem je upravo jedno od najjačih oružja novinarsko pero. Kao sredstvo.
I zbog svega toga nemojte takovamboga izjednačavati novinare i medije, nemojte koristiti krilaticu svi su oni isti, nemojte se loše i s mržnjom odnositi prema novinarskoj profesiji u cjelini, jer koliko god vam jedni rade o glavama, drugi poturaju vlastite da bi vama i vašoj djeci jednog dana bilo bolje. I da biste živjeli u državi jednakih mogućnosti za sve, u kojoj se vrijednosti poštuju, a fašizam i kriminal kažnjavaju. A ne obrnuto.
Čorba je jedan od takvih – jer nismo svi isti!
