„Genocid je proces koji se razvija u deset faza koje su predvidive, ali ne i neumoljive. ODBIJANJE je završna faza koja traje cijelo vrijeme i uvijek slijedi genocid. Među najsigurnijim je pokazateljima daljnjih genocidnih pokolja. Počinioci genocida iskopavaju masovne grobnice, pale tijela, pokušavaju prikriti dokaze i zastrašiti svjedoke. Oni poriču da su počinili bilo kakva krivična djela i često za ono što se dogodilo krive žrtve“, naveo je u svom tekstu Deset faza genocida, objavljenom 2016. godine profesor istraživač u proučavanju i prevenciji genocida dr. Gregory H. Stanton sa američkog Univerziteta George Mason (Virginia).
Genocid koji se dogodio u Srebrenici, u julu 1995. godine, ako je suditi po ovome, u završnoj je, desetoj fazi. Bez obzira na presude za genocid međunarodnih sudova pravde, zvaničnici bh. entiteta Republika Srpska, ali i susjedne Srbije, i dalje ne prihvataju odnosno negiraju da je u julu 1995. godine počinjen genocid.
PET DOŽIVOTNIH KAZNI ZATVORA ZA GENOCID
Podsjećamo da je Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (Tribunal u Hagu) 2001. donio prvu presudu koja je zločin u Srebrenici okarakterisala kao genocid. Bivši general Vojske RS Radislav Krstić pravosnažno je osuđen na 35 godina zatvora zbog pomaganja i učestvovanja u genocidu.
General VRS Radoslav Krstić prvi osuđeni za genocid u Srebrenici (Foto: EPA/PAUL VREEKER)
Ovo je bila prva presuda jednom Evropljaninu za genocid pred nekim međunarodnim sudom nakon Nurnberškog procesa. Osim dugogodišnjih zatvorskih kazni, pripadnicima vojske i političkog rukovodstva RS u Hagu je izrečeno i pet pravosnažnih doživotnih kazne za genocid, istrebljenje, ubistvo i progon Bošnjaka u Srebrenici.
Na pravosnažne doživotne kazne zatvora Haški tribunal osudio je bivšeg načelnika za bezbednost glavnog štaba VRS Ljubišu Bearu (2010.), bivšeg pomoćnika komandanta za obaveštajno-bezbednosne poslove glavnog štaba VRS Zdravka Tolimira (2015.), potpukovnika Drinskog korpusa VRS Vujadina Popovića (2015.), bivšeg predsjednika RS Radovana Karadžića (2019.) te 8. juna ove godine bivšeg komandanta Vojske RS Ratka Mladića.
Pokolj u Srebrenici u julu 1995. godine, kada je ubijeno više od 8.000 Bošnjaka između 12 i 77. godina, osim Haškog tribunala kao genocid okarakterisali su i Evropski parlament i Kongres Sjedinjenih Američkih Država. Međutim, sve ovo nije bilo dovoljno da bi i zvaničnici Republike Srpske prihvatili da se u Srebrenici desio genocid, iako su se na to na neki način obavezali Opštim okvirnim sporazum za mir u BiH (Daytonski sporazumom).
Prema ovom sporazumu, „opća načela međunarodnoga prava sastavni su dio zakonodavstva Bosne i Hercegovine i entiteta“, Također, i u Aneksu 4, odnosno Ustavu BiH, sva nadležna tijela u Bosni i Hercegovini obavezala su se da će surađivati i osigurati neograničen pristup Međunarodnom sudu za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije.
Međutim, stavovi zvaničnika RS mijenjali su se u proteklih 26. godina, od negiranja svega onoga što je urađeno u Srebrenici 1995, preko priznanja za genocid, do još većeg negiranja.
Aktuelni predsedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik 2. juna ove godine ponovo je iznio stav da u Srebrenici nije počinjen genocid nad Bošnjacima 1995.
Isti čovjek je, međutim, 2008. godine izjavio da je u Srebrenici počinjen genocid.
Foto: Trinaest godina mlađi Dodik 2008. izjavio da je u Srebrenici izvršen genociod
„Ja znam savršeno dobro šta je bilo – bio je genocid u Srebrenici, to je presudio Sud u Hagu i to je nesporna pravna činjenica“, kazao je ovaj mlađi Dodik.
POLITIČKI POTONUO NAKON „PREUZIMANJA ODGOVORNOSTI“
I vlasti Republike Srpske, podsjećamo, preuzele su 2004. godine odgovornost za genocid. Tadašnji predsjednik RS Dragan Čavić u TV obraćanju građanima rekao je da događaji u Srebrenici od 10. do 19. jula 1995. godine predstavljaju crnu stranicu srpske istorije.
„Najprije kao čovjek i Srbin, a onda kao otac, brat i sin, a tek onda kao predsjednik RS, moram reći da je ovih devet dana jula srebreničke tragedije crna strana istorije srpskog naroda. Učesnici ovog zločina ne mogu se opravdati nikome i ničim. Onaj koji je činio ovakav zločin, i pri tome se možda pozivao na narod kome pripada po imenu i prezimenu činio je zločin i prema vlastitome narodu“, rekao je tada Čavić.
Foto: Dragan Čavić kao predsjednik RS u TV obraćanju naciji 2004. godine izjavio da Srebrenica predstavlja „crnu stranicu istorije sroskog naroda“
Promjena stava o prirodi zločina u Srebrenici u Republici Srpskoj pojačala se posljednjih godina, što se poklapa sa potpunom dominacijom Milorada Dodika i njegove stranke SNSD u vlasti u ovom bh. entitetu.
Narodna skupština RS poništila je 2008. izvještaj koji je usvojila 2004. i koji je bio najjasnije priznanje za zločine u Srebrenici. Komisija koju je formirala Vlada RS „od međunarodnih eksperata“ u junu ove godine predstavila je svoj izvještaj u kojem se tvrdi da je u Srebrenici stradalo ne više od 3.500 Bošnjaka i 2.000 Srba. Predstavnici komisije su istakli i da u Srebrenici nije bilo karaktera genocida.
„Negiranje genocida je politički profitabilno, a u nedostatku dobrih rezultata kada je u pitanju ekonomija, funkcionisanje institucija i drugo, polemisanje oko Srebrenice im dođe kao nešto što ojačava njihove političke pozicije unutar RS i nešto što udaljava pažnju javnosti od životnih tema“, kaže izvršni direktor Helsinškog odbora za ljudska prava Branko Todorović.
Odgovornost za ovakvo stanje u Bosni i Hercegovini, kako smatra, u velikoj mjeri imaju i bivši i sadašnji predstavnici međunarodne zajednice.
Todorović: Negiranje genocida je prolazilo bez adekvatnih reakcija i sankcija međunarodne zajednice; presude Suda su obvezujuće i konačne, a mišljenja to nisu
„Niko iz međunarodne zajednice u proteklih desetak godina nije na ozbiljan, direktan način upozorio bilo koju stranu, ne samo u BiH, nego i regionu, da je negiranje genocida, negiranje rada Haškog tribunala, revizionizam, relativiziranje počinjenih ratnih zločina neprihvatljivo, i niko zbog toga nije snosio ozbiljne sankcije. Uglavnom se radilo o ispraznoj retorici međunarodne zajednice, što su politički akteri u RS i te kako dobro prepoznali i koristili. Stoga su se mogli ponašati kako su htjeli, kako je to njihov politički interes zahtijevao, jer je sve prolazilo bez adekvatnih reakcija i sankcija međunarodne zajednice. Presude Suda su obvezujuće i konačne, a mišljenja to nisu“, kaže Todorović.
SVE VEĆI GOVOR MRŽNJE
Zvuči gotovo nevjerovatno da u RS i Srbiji trenutno nisu dobrodošli ni oni koji su usvojili dokument kojim bi negiranje genocida postalo kažnjivo.
Crnogorski parlament 18. juna ove godine usvojio je rezoluciju kojom se osuđuje genocid u Srebrenici i zabranjuje njegovo negiranje te je razriješio ministra pravosuđa i ljudskih i manjinskih prava Vladimira Leposavića koji je ranije javno negirao genocid u Srebrenici.
„Odluku Skupštine Crne Gore o rezoluciji o Srebrenici doživljavam apsolutno kao neprijateljski čin, a poslanici koji su za nju glasali nisu dobro došli u RS“, poručio je po usvajanju predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik.
Predsjednik Skupštine Crne Gore Aleksa Bečić reagovao je na ovu izjavu porukom da je Dodik “sam sebi saopštio da je nepoželjan“.
Druga dva člana Predsjedništva BiH, Šefik Džaferović i Željko Komšić, odluku Crnogorskog parlamenta da usvoje rezoluciju i 11. juli proglase Danom sjećanja na žrtve Srebrenice su pozdravili.
Podsjećamo da je i Evropski parlament je u januaru 2009. godine proglasio 11.07 kao – Dan sjećanja na genocid u Srebrenici.
Međutim, Bosna i Hercegovina teško da u ovom trenutku jedan takav dokument može usvojiti s obziron na način odlučivanja u državnom parlamentu u kojem je predstavnici RS mogu blokirati.
Narodna skupština Republike Srbije osudila je „pokolj u Srebrenici“ 2010. godine, ali nikada nije priznala da se tamo desio genocid, uprkos odlukama međunarodnih sudova.
Ni pokušaji jednog broja nevladinih organizacija u Beogradu, koji su pozivali vlasti u Srbiji da prestanu sa negiranjem genocida u Srebrenici zbog poštovanja dostojanstva žrtava, nisu dali rezultata.
Sve ovo za rezultat ima sve veći govor mržnje i sve degutantnije veličanje ratnih zločinaca u regionu, kako na društvenim mrežama, tako i u političkom životu.
Svakako za većinu građana genocid je neka ružna riječ koju ne bi želio da veže za narod kome pripada. Međutim, građani ne shvataju da narod ne može počiniti genocid, već pojedinci ili „udružene zločinačke grupe“.
U nacionalitičkoj retorici u koju su nas uvaljali balkanski političari u njihovoj želji da što prije stvore nacionalne identitete, osim eventualnog uvođenja kazni za negiranje genocida očigledno treba mijenjati i pogled javnosti na cijelu stvar.
„Ne može nikakav zakon nadoknaditi 20 godina rada ili nerada. Međunarodna zajednica je propustila da u svom postratnom periodu pokrene bilo koji proces koji je neophodan u postkomfliktnim društvima, kao što su suočavanje s prošlošću, lustracija, tranziciona pravda. Kada sam nekada razgovarao sa predstavnicima međunarodne zajednice, oni su imali potpuno pogrešnu ideju da će ekonomski oporavak pomiriti i ujediniti građane BiH, a to se pokazalo nerealnim, da ne kažem glupošću. Zašto je to bilo tako – treba pitati njih. Međutim, sada neko želi da se mir u BiH, kažnjavanje ratnih zločina, vladavina prava desi samo po sebi u državi u kojoj nije učinjen ni najmanji pomak u tranzicionoj pravdi. Zato mi nemamo suočavanje u Srebrenici, zato niko ne govori šta se tamo desilo i ne osjeća se odgovornim. Zato imamo veličanje ratnih zločina i javnu podršku ratnim zločincima. Mi se samo možemo pitati – zašto je međunarodna zajednica to ingonorisala i zašto je u velikoj mjeri ratne zločince ostavila na vlasti poslije rata i očekivala da se pretvore u anđele“, poručuje Branko Todorović.
