Najmlađa članica EU ambiciozno je ušla u predsjedanje Unijom početkom januara 2020. godine. Osim inauguracionog susreta, svečano i radno upriličenog u Sveučilisnoj knjižnici u Zagrebu, sav ostali rad, predsjedanje i utjecaj Hrvatske sveo se u digitalnu sferu i online sastanke. Hrvatska je malo od planiranog ostvarila, njeni balkanski susjedi još manje od nadanog.
Još 16. januara ove godine, Annegret Kramp-Karrenbauer – popularna AKK – je bila nova zvijezda Njemačke i, samim time, evropske politike. Na londonskom LSE-ju tadašnja ministrica odbrane održala je predavanje o dubljem njemačko-britanskom partnerstvu. Njene vizije bile su bitne jer je sve do 10. februara bila čelnica dominantnih kršćanskih demokrata i očekivana nasljednica Angele Merkel na čelu njemačke vlade.
UMJEŠNOST VLADAVINE ANGELE MERKEL
U međuvremenu su članovi njene lokalne partije u Thuringiji neočekivano glasali zajedno sa radikalnim desničarima iz AfD (Alertnativa za Njemačku) te je AKK principijelno najavila odstupanje iz vrhunske politike zbog neslaganja sa takvim političkim prestrojavanjem.
Između februara i jula, kada je Njemačka od Hrvatske preuzela predsjedanje EU, desila se pandemija tokom koje je Merkel još jednom dokazala umješnost vladavine.
Foto: Merkel sa hrvatskim premijerom Plenkovićem
Cijeli svijet je zaokupljen virusom i ekonomijom. To su teme koje su bitne. Stabilnost na brdovitom Balkanu, a pogotovo prosperitet tih zemalja s populistima na čelu je mala stavka u planovima. Mala balkanska državica, Bosna i Hercegovina, skoro je ireleveantna u planovima za predsjedanje moćnom unijom.
Pod ovakvim okolnostima potrebno je razmotriti šta je realno očekivati od evropskih tokova do kraja 2020.
Pod normalnim okolnostima, ova godina je mogla biti prelomna za BiH jer nakon predsjedanja susjedne zemlje slijedi čelnistvo najjače zemlje u EU. Mala Hrvatska dobila je prijevremenu priliku zbog britanskog izlaska iz unije i Zapadni Balkan stavila na planirani dnevni red. Velika Njemačka, nakon što je korona virus poremetio planirano, de facto je uklonila Balkan sa dnevnog reda.
Sam Berlinski proces, najavljen i iniciran s velikim očekivanjima 2014. godine, u međuvremenu je postao još jedna kratkotrajna ideja kojoj je bio neophodan novi podsticaj. On je viđen u londonskom skupu o Zapadnom Balkanu u julu 2018. godine. Njemačko-britanska inicijativa za Bosnu i Hercegovinu trebala je pokrenuti proces javno neidentifikovanih reformi pod patronatom dvije vodeće zemlje Evrope.
Foto: Brexit zaustavio “Njemačko-britansku” inicijativu za BiH
U međuvremenu su Britanci glasali za Brexit 2016., odustali od predsjedanja Unijom 2020. godine, a Boris Johnson je 2018. na sami dan londonskog skupa o Zapadnom Balkanu podnio ostavku kao ministar vanjskih poslova.
Skup je bio malo izvještavana katastrofa jer je sva pažnja usmjerena ka kasnijem britanskom premijeru. Dakle, bitno je šta se događa među velikima, dok su male zemlje najčešće kolateralna šteta.
KATASTROFA ODAVNO STANUJE U BIH
U ovom kontekstu promišljam šta je značilo hrvatsko predsjedanje unijom i šta bi moglo značiti njemačko vođstvo. Bosna i Hercegovina, naime, uopšte nije tema ozbiljnijih razgovora u evropskim prijestolnicama. Kako u novokreiranoj, perifernoj – Zagrebu, tako ni u staroj, tradicionalnoj – Berlinu. U Bruxellesu smo u rangu Kosova, ispred Moldavije, ali iza Albanije i Sjeverne Makedonije. Crna Gora i Srbija su za BiH postale Zapad. Nije logično, zvuči nesuvislo, ali to je realnost u koju su nacionalisti na vlasti doveli zemlju.
Foto: Kada fotografija govori više od hiljadu riječi..
Dok god zemljama EU ne prijeti veliki talas izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, dok god evropska sigurnost nije ugrožena terorističkim ćelijama u BiH, dok god BiH sarađuje i provodi politike o sprečavanju trgovine ljudima, briga EU prema BiH će se, poput lijeka, davati u malim i vremenski preciziranim dozama. Samo katastrofalno pogoršanje unutar same zemlje može promijeniti ovaj odnos Unije. Znam, mnogi će reći da je katastrofa već odavno u Bosni i Hercegovini.
Ovo je nadasve pesimističan pogled na budućih šest mjeseci evropskih politika i njihovih efekata u Bosni i Hercegovini. Optimistička vizija bi bila da je čelna zemlja Njemačka, a njen lider vodeća svjetska ličnost, moćna političarka koja u slučaju krize može reagovati. Nešto što se 1991. godine nije desilo kada je počeo rat u Jugoslaviji, a evropskom zajednicom je predsjedavao Luksemburg. I tu sav optimizam može završiti.
Angela Merkel je još 2007. godine predsjedavala unijom. Balkan je tada spominjan u kontekstu stabilizacije i sigurnosti, šire politike evropskog susjedstva te dugoročno evropskih integracija. Crna Gora je netom ranije proglasila nezavisnost, dok je Kosovo to učinilo godinu kasnije.
Foto: Iz današnje perspektive, jedan od apsurdnih trenutaka na “putu” BiH prema članstvu u EU koji je davno skrenu u slijepu ulicu
Ove godine se Balkan spominje u nesto izmijenjenom kontekstu. “Mi imamo odgovornost prema Balkanu…,” navodi se u programu njemačkog predsjedanja Unijom. Odgovornost je stavljena u kontekstu Covid-19 pandemije, dok se kontekst proširenja EU spominje s nastavkom pregovora sa Srbijom i Crnom Gorom te otvaranja pregovora sa Albanijom i Sjevernom Makedonijom.
Bosna i Hercegovina se uopšte ne spominje. Prije trinaest godina spomenuta je zajedno sa Crnom Gorom i Srbijom. Sve ovo više govori o BiH nego o Njemačkoj. Možda je Merkel, kao i Evropa, još imala iluzije 2007. godine o mogućnosti pozitivne transformacije u BiH. Niti Merkel, izgleda niti Njemačka, a čini se niti Evropa, nema nikakvih pozitivnih iluzija o Bosni i Hercegovini 2020. godine.
