Tačno.net
Piše: Edin Osmančević
Posjeta predsjednice Kolinde Grabar Kitarević Mostarskom sveučilištu te njeni bileteralni razgovori sa Draganom Čovićem, kao i kasniji susret Dragana Čovića sa predsjednikom SNSDa Miloradom Dodikom su pokazatelji u kom smjeru duva vjetar sa Neretve. Ako bi se pažljivo izanalizira sadržaj izjave gospođe Kitarević postavlja se opravdano pitanje što nam to studenti izučavaju na univerzitetima i sveučilištima.
Politička predstava iz spoljne diplomacije izrežirana u Čovićevoj kuhinji na Mostarskom sveučilištu je diplomatski fijasko Kitarevićke iz koje studenti neće puno toga naučiti osim kako ne bi trebalo. Koristeći tradicionalno gostoprimstvo jedne suverene države Kitarevićka se nije libila da nam pošalje poruke ucjene EU puta BiH. BiH je nazvala državom ”nastaloj u specifičnim okolnostima koja treba da se politički emancipara”, valjda smatrajući da su međunarodni predstavnici najveći problem države jer su ti isti odbacili plan o stvaranju trećeg entiteta.
Nakon sastanka sa Dodikom i Čovićevim prelazkom na takozvani plan B jasne su ambicije ovog trojca. Nakon sprovedenih općih izbora na jesen ove godine u BiH treba doći do najveće ustavne krize u zemlji od kraja rata i tako označiti potpuni neuspjeh inicijative EU-a usmjeren na pridruživački proces BiH. Dakle zadatak današnje politike Republike Hrvatske je ojačati ”neupitno” liderstvo ”oca nacije” Dragana Čovića i dati eksplicitnu podršku etno-nacionalističkoj agendi HDZa BiH.
Zašto EU toleriše ovakvo ponašanje svoje članice Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini? Zašto EU ne konfrontira Hrvatsku sa njenim sabotiranjem ustavnih reformi i Izbornog zakona u BiH? Proces pristupanja Evropskoj uniji je jasan, zasnivan pre svega na usklađivanju nacionalnog zakonodavstva sa pravnim tekovinama Evropske unije. On obuhvata i harmonizaciju nacionalne spoljne politike zemlje kandidata sa Zajedničkom spoljnom i bezbednosnom politikom EU.
Od država članica EU očekuje se da budu sposobne da vode politički dijalog u okviru Zajedničke spoljne i bezbednosne politike, da se usklađuju sa stavovima EU, da uzimaju učešće u akcijama EU, kao i da primenjuju dogovorene sankcije i restriktivne mere.
Predstavlja li ćutanje EU na ovakvo ponašanje Hrvatske krah EU politike prema Bosni i Hercegovini? Službena politika Hrvatske prema BiH iritira kako Bruxelles tako i Berlin koji odbijaju svaku ideju trećeg entiteta s hrvatskom većinom. Europske komisija je bila jasna u svom stavu da ustavnopravni poredak u BiH ne jamči jedan od osnovnih principa acquisa, pravne stečevine EU-a, a to je jednakost građana. Analitičar berlinskog think tanka Democratization Policy Councila Bodo Weber, jedan od vodećih njemačkih stručnjaka za regiju, ističe da ”svi zahtjevi za ustavne reforme dominantne hrvatske politike u BiH, za navodnu ravnopravnost hrvatskog naroda, nisu ništa drugo do kamuflaža pravih političkih namjera – oni nisu u nekakvom konceptu “ravnopravnost naroda“, nego ideja o “konstitutivnim strankama”, odnosno žele uspostaviti vječnu vladavinu HDZ-a BiH nad Hrvatima u BiH, i to ne iz cijele Federacije, kamoli cijele BiH, nego prije svega iz zapadne Hercegovine.” Dodao bih da ovakvu politiku treba jasno identifikovati i kao aparthejdsku.
Kitarevićka ne vidi problem u nakaradnoj hrvatskj politici prema BIH kao jednim od glavnih razloga složenog političkog stanja u zemlji. Identifikacija interese BH naroda hrvatske nacionalnosti s politikom vodeće hrvatske stranke u BiH i njezinim liderom, odnosno s HDZ-om BiH i Draganom Čovićem je pogubno u gradnji mira i demokratije u BiH ali i opstanka tog istog naroda u BiH. Čović je izgubio osjećaj realnosti svoje pogibljene politike za narod kako onaj u zapadnoj Hercegovini tako i van Hercegovine. Njihovo alarmantno smanjivanje i iseljavanje je upravo rezultat njegove dosadašnje politike ali i službene politike Republike Hrvatske.
Čovićev plan B je put u novi haos, u rušenje ustavnog poretka od koje koristi neće imati niko, pogotovo ne BH narod hrvatske nacionalnosti. EU ne smije više ćutati i nijemo posmatrati Čovićeva mešetaranja kao i zvaničnu licemjernu politiku Republike Hrvatske pod plaštom jamca Dejtonskog sporazuma. Glavni kočničari EU puta BiH se moraju identifikovati i ukloniti sa političke scene, u suprotnom EU postaje saučesnik i u pitanju se dovodi kredibilitet njenih pravnih tekovina. Pravi, logični odgovor u spriječavanju postizborne anarhije se prije svega traži u odgovornijem pristupu i zajedničkom nastupu ozbiljnih BH političkih stranaka građanske provincijencije.
