Lider SDA Bakir Izetbegović, gostujući u emisiji Pressing N1 televizije, u pauzi između svih kriza u kojima učestvuje kao glavni akter sa svojom SDA, oštro je kritizirao rad nove kantonalne vlade Edina Forte, najavivši po ko zna koj put „njen skori pad“.
“To Sarajevo, taj Kanton sa tim budžetom je napravila vlast koju je predvodila SDA od rata do danas i ostavila je takav budžet na koji su stranci sada stavili Fortinu i Konakovićevu vladu. Nervira me kada napravite dobar komad posla i odstrane vas kao pobjednika. Međutim, Sarajevo je neki sedmi prioritet u prioritetima SDA. Prvi prioritet je država, zato mi okupljamo fond ljudi koji će da je brane. Smirujemo, pomirujemo, opraštamo”, izjavio je mrtav-hladan lider stranke koja je u posljednjih 20 godina puno toga uništila a malo napravila, isisavši pri tom kantonalni budžet do zadnjeg feninga.
Usput nam je Izetbegović poručio, posluživši se metaforom, da, ko biva, trebamo vjerovati njemu kao vozaču “koji 29 godina vozi i uvijek doveze na cilj” (pri tom nije detaljisao da li je vozio njemačkim autobanovima, ili bosanskim kaldrmama).
Istina, stotinu i jednu zamjerku mogli bismo naći na vladavinu nove kantonalne vlade (prevashodno zbog okom vidljivog nepotizma i klijentelizma), ali i sa svim tim zamjerkama hiljadu su svjetlosnih milja ispred SDA i njihovog naslijeđa.
Ako ste se ikada pitali šta je, unazad godinama, Izetbegoviću i njegovoj partiji najteže palo, odgovor je vrlo jednostavan – gubitak Sarajeva i gotovo milijarda konvertibilnih šuški. Gubitak kontrole nad najvećim i najbogatijim javnim kompanijama, sav onaj rahatluk raspolaganja (crnim) fondovima iz kojih su finansirane političke i druge kampanje i plaćani mediji za veličanje ideologije i vođstva SDA.
Od gubitka Sarajeva nisu se oporavili do danas. Bolji poznavaoci političkih prilika i društvenih mreža tako će primijetiti da je „aktivističko“ djelovanje SDA mladeži i botova na Facebooku i Twitteru proteklih mjeseci snažno usmjereno na pokušaje diskreditiranja vlade Edina Forte i glorificiranje bilo čega što kaže ili uradi Bakir Izetbegović – makar su odreda njegovi politički potezi bili katastrofalni (kulminiralo je ovim posljednjim, kada je lider SDA pristao na Dodik-Čovićeve uslove za formiranje novog Vijeća ministara ali je brže-bolje promijenio priču nakon što je uvidio da je Komšić formiranje nove državne vlade uslovio nastavkom puta u NATO kao strateškim interesom BiH).
Tako stanoviti Dženan Selimbegović, široj svjetskoj javnosti poznat kao krator imbecilnog, „svečanog“ otvaranja trotOara ispred zgrade Predsjedništva BiH, (poznat i po šovinističkom ataku na kolegice Sanelu Prašović-Gadžo i Arijanu Saračević-Helać, koje je nazvao “polovnjačama”), svaki Izetbegovićev potez – gori od goreg, na društvenim mrežama proprati euforijom „zna se ko je majstor ove igre!“, ne zaboravljajući svaki put da najavi skori pad Fortine vlade krilaticom „tika-taka, vrijeme ističe“, što je svojestveno kadroviku s kojim se cijeli svijet sprdao zbog „svečanog“ otvaranja komada kamena u državi u kojoj je 500.000 nezaposlenih.
Oni nešto mudriji, poput Harisa Zahiragića, to rade u rukavicama, sve do momenta kada vlastiti šovinizam i homofobiju ne mogu da prikriju kad se s druge strane pojave „pederi i komunjare“.
Na pamet mi ne pada ni da amnestiram Fortinu vladu od odgovornosti, nekih poteza i odluka, pogotovo jer je njen sastavni dio recidiv SDA u liku i djelu Elmedina Dine Konakovića i njegove partije Narod i pravda. Za one koji slučajno ne znaju, to je upravo ona partija koja je željela da zabrani prvu sarajevsku Paradu ponosa, desetak dana pred njeno održavanje stavljajući tim ljudima mete na čelo.
Upravo će pitanja porodice, „tradicionalizma“ i ljudskih prava i sloboda, biti najveći izazov za opstanak izvršne vlasti u Sarajevu koju predvodi Naša stranka te će jedan takav ideološki, a po svemu sudeći i svjetonazorski raskol među njima, u predstojećem periodu nesumnjivo pokušati da iskoriste Izetbegović i SDA.
No, vratimo se mi Izetbegoviću. Velikom bošnjačkog lideru. Strategu koji je svojim djelovanjem uspio da izgubi administrativno i političko sjedište države koje leži na milijardi – iako drži izvršnu i zakonodavnu vlast u ostatku zemlje, što u moderno doba parlamentarne demkratije nije pošlo za mozgom nijednom političkom lideru u okruženju.
Veliki je broj njegovih katastrofalnih poteza zbog kojim smo danas tu gdje jesmo. Ko se još sjeća ondašnje populističke najave revizije tužbe BiH protiv Srbije za genocid (koja je unaprijed bila osuđena na neuspjeh te je dodatno radikalizirala političke i međunacionalne odnose u BiH), ili, recimo, pristajanja na davanje državne nadležnosti kantonima u okviru mehanizma koordinacije, što jer bio jedan od desetina ludih ustupaka Čoviću (kao i Dodiku), zbog čega ga danas drži u šahu.
On je, nažalost, uspio vlastiti narod da dovede u neravnopravan politički položaj u državi u kojoj su većina, usput izvršivši novu tajkunizaciju SDA i uvodeći straohvladu (a nakon ozbiljnih reformi koje je započela ta stranka na čelu sa Tihićem), te je sve kulminiralo ozbiljnim etabliranjem korupcije i klijentelizma što su postali modus operandi rukovodećih struktura SDA.
Bakiru je, dakle, šta god on govorio ili činio, Sarajevo uvijek bilo značajnije od ostatka države, pa i same države, jer on i supruga mu Sebija, po uzoru na turskog suverena i njegovu hanumu kojima se dive, glavni grad smatraju svojim pravom, svojim plijenom, u kojem će uspostaviti pravila igre za sve ostale aktere.
Sebiji je uspjelo da (čeličnom rukom) ovlada zdravstvenim sektorom, iznimno uticajnim i sa velikim fondovima, no Bakiru je u međuvremenu izmaklo „političko Sarajevo“, što bi rekli Dodikovi mediji, sa svim svojim potencijalom i bogatstvom.
Stoga će on u političkoj trgovini učiniti sve, po cijenu dovođenja vlastite države i naroda u još složeniju situaciju, da obori Fortinu vladu i vrati Sarajevo pod svoju kontrolu.
