Piše: Ozren Kebo- Analiziraj.ba
Ko bi gori – i dalje je tamo. Ne svi, ali većina. Ko bi doli – još je malo potonuo. U nesređenoj i nedovršenoj državi svaki su izbori istorijski, nema normalnih glasanja. Ovdje i kad biramo komunalne predstavnike, ne raspravljamo o kanalizaciji, parkovima i čistoj vodi, nego o Dejtonu, trećem entitetu i ratnim zločinima. Tako da neke nove snage, Boriša Falatar ili Mirsad Hadžikadić, moraju čekati bolja vremena, tačnije – drugačije civilizacijske kodove. Dokle god glasamo tako da pokušamo izbjeći rat, priča o prosperitetu, radu i harmoniji nema značajnijeg efekta.
Savez za pobjedu – poražen
Nikada okolnosti nisu više išle naruku bivšem Savezu za promjene kao ovaj put. Republika Srpska ekonomski devastirana, stanovništvo umire ili bježi, siromaštvo u strašnom porastu, korupcija nesavladiva. Na sve to nadovezao se i slučaj ubistva Davida Dragičevića. Onaj ko ne iskoristi ovakvu priliku – novu vjerovatno neće dobiti.
Ispostavilo se da SNSD (isto važi i za SDA i HDZ) nije obična politička stranka, nego prejak finansijsko-interesni projekat napravljen da traje i traje, ako već ne vječno, onda makar koliko i SKJ, barem 50 godina.
Milorad Dodik se pokazao kao jedan od najozbiljnijih političara u BiH. Ne smijemo ni zamisliti kako bismo živjeli da je kojim slučajem pozitivan i konstruktivan. To je tema za neke druge sfere promišljanja. Bezobrazan, elokventan, logičan, finansijski i logistički potkovan, s monstruoznim javnim servisom iza leđa – on je sebi dopuštao i najneprimjerenije bahatosti. Ono što iz Saveza za pobjedu nisu shvatili je da je on, uza sve ostalo – silovit čovjek i da njihovo mlako protivdjelovanje ne može ama baš ništa promijeniti, a kamoli takvu energiju pobijediti.
Evo glavnog principa na kojem se odvijala predizborna borba u Republici Srpskoj. Opozicija Dodiku prigovori da sva ona otvaranja bolnica, autoputeva, parkinga i kružnih tokova zloupotrebljava u predizborne svrhe. On na to odgovori – jesam, pa šta. S druge strane, kad on njima kaže da politiziraju ubistvo Davida Dragičevića, oni se smjerno povuku. Pa ako u ovoj državi i na ovom kontinentu išta vapi da bude politizirano do srži – onda je to zvjersko ubistvo nedužnog mladića. Em su politika i policija do lakata krvavi povodom tog slučaja, em su i nakon ubistva nastavili s istim igrama – ako to nije za politizaciju, onda nije ništa. Model su shvatili građani, ali ne i opozicioni političari.
I to je razlika između malih i velikih igrača. Već smo ranije upozoravali da je opozicija tek Dodikov politički pijun, dva puta su mu dozvolili da odigra velike igre u predizbornom periodu: prvi put povodom referenduma, drugi povodom Srebrenice. Oni se s njim ne mogu natjecati u patriotizmu, a sve su vrijeme samo to radili. Niko nije imao hrabrosti da mu kaže da je patriotizam izlizana priča koja služi za pokriće pljačke društvene imovine, da manipulira ratnim zločincima i ciljano demonizira Sarajevo. Ali ko da mu to kaže? Vukota Govedarica, koji je obećao da će slijediti mudru politiku Radovana Karadžića? Dodik zasad besprijekorno koristi provjereni komunistički recept – preko javnog servisa proaktivno proizvodi neprijatelje Republike Srpske i onda napadnuti entitet hrabro i odlučno brani od svih koji kidišu na njega. Opozicija ima šanse samo ako ne pristane na tu podvalu i ako je isto tako proaktivno i intenzivno razotkriva na svakom koraku. Ali kako da je razotkriju oni koji su dobrovoljni dio pomenute iluzije?
Sve prijetnje Dragana Čovića
Ipak, najviše drame izazvao je, i još izaziva, izbor za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. Kandidatura Željka Komšića uzrokovala je prethodnih mjeseci ogromnu frustraciju hercegovačkih Hrvata i, posebno, Čovićevih medija, koji su tu frustraciju svakodnevno podgrijavali novim prilozima za istoriju bh. novinarstva. Isto kolektivno osjećanje je nakon izbora povećano do paroksizma. Mnoge pristalice Komšića danas neukusno likuju i zbog pobjede svog kandidata i zbog ove frustracije. Međutim, pošto se radi o jednom od dva ili tri najkompleksnija politička problema savremene Bosne i Hercegovine, posljednja stvar koja nam je potrebna jesu jednostrana i ostrašćena tumačenja te samozadovoljni i slijepi trijumf pobjednika. Ko god nema razumijevanja za hrvatsku frustraciju, ne shvaća o čemu se radi. Drugi im biraju predstavnike i to niko ne može mirno prihvatiti. Likovati nad nesrećom ili porazom političkih protivnika niti je mudro niti može donijeti bilo kakvog dobra ikome. A pošto ovdje ljudi ne znaju ni gubiti ni dobijati, trenutno imamo solidan etnički rat na mrežama.
Iste primjedbe važe i za drugu stranu. Hrvati u ovom krajnje ostrašćenom trenutku ne žele ili ne mogu da shvate da je bošnjačka frustracija bila jača od njihove. Hrvati se bore za pravo da biraju kandidata po sopstvenoj želji, a Bošnjaci spašavaju – živu glavu. Ovdje se ni u jednom trenutku nije radilo o Željku Komšiću, nego samo i isključivo o Draganu Čoviću. Čović je onaj fundament koji već četiri godine paralizira državu. Više je autora, komentatora i analitičara u zemlji i inostranstvu lucidno primijetilo da je on ovaj mandat potrošio sustavno radeći na sopstvenom porazu. Nije mu baš u prilog išla ni interesna kompatibilnost s Miloradom Dodikom, glavnim razbijačem države. Da ne bismo sada ponavljali sve destruktivne elemente, dovoljno će biti da podsjetimo na detalj koji se desio nekoliko dana uoči izbora. Govorimo o programskoj izjavi izrečenoj na predizbornom skupu u Širokom Brijegu. Na kojem je Čović, uz ostalo, poslao zastrašujuću poruku: „…za svaku BiH koja je unitarna, jednonacionalna i građanska bit ću prijetnja dok hodam ovom zemljom”. Prijetnja je izrečena i ne može se povući. Čovjek koji je tokom rata logoraše odvodio na prinudni rad – kad već ima sreću da nije zbog toga procesuiran – morao bi višestruko da pazi šta govori, a baš nikada i nikome ne bi smio upućivati prijetnje. Na njegovu štetu, ova zloslutna poruka izrečena je nekoliko dana uoči izbora i, po slobodnim procjenama, donijela je Komšiću makar 30.000 neočekivanih glasova. Sjetite se da su prije toga neke relevantne ankete davale prednost prvom čovjeku HDZ-a. Strah od novih logora ipak je veća frustracija od ljutnje što vam političkog predstavnika biraju drugi. A ta je ljutnja posljednjih dana ušla u najintenzivniju fazu do sada. Na mrežama se slave postovi u kojima se Komšić naziva govnetom, ljudskom ništarijom, a pročitali smo i zastrašujuću poruku u kojoj autor tvrdi da ga, budući da je izdajnik, treba likvidirati. Takve se poruke dopuštaju, ne brišu i uza sve to lajkaju i slave. A tu su i neizostavni, užasavajući izljevi bijesa u kojima se svima koji su glasali za Komšića psuje mater fašistička. Ludilo se raširilo po dominantnim bh. meridijanima i nema nikog ko bi ga zaustavio.
Treći poraz Fahrudina Radončića
Zašto je izgubio Fahrudin Radončić? Kratko i jasno – zato što se kandidirao. Na kraju se ispostavilo da je usamljeni autsajder Mirsad Hadžikadić jači od Radončićevog prejakog i sofisticiranog izbornog štaba. Nešto je, dakle, u samom sistemu bilo pogrešno. Ilustrativno je, u tom smislu, bilo Radončićevo suočavanje sa Šefikom Džaferovićem i Denisom Bećirovićem na FTV-u. U anegdotalnu historiju Bosne i Hercegovine ući će njegova replika s kandidatom SDA: „Vi ste ipak trećerazredni političar.“ „Vidjet ćete vi u ponedjeljak ko je trećerazredni.“ I dođe fatalni ponedjeljak. Međutim, slikovitija od ove epizode bila je jedna polureplika, više onako apozicija, kojom je Radončić zalijepio Bećirovića. Kad je kandidat SDP-a pokušao nešto reći, njegov protivkandidat iz SBB-a ga je grubo prekinuo opaskom da on nema šta tražiti, da će ovu trku ipak odlučiti sijede glave.
Novi putevi SDP-a
Ni ta prognoza na kraju nije bila tačna. Bećirović je iznenadio Radončića i bio je najozbiljniji protivkandidat Džaferoviću. Nesumnjiv znak da se SDP oporavlja od prošloizbornog debakla. Međutim, ostaje otvorena dilema je li ova stranka mogla bolje. Ako i od koga očekujemo nove ideje, političke obrasce i svježinu u načinu razmišljanja, onda su to oni. Učahurene etničke parametre, simbole i navike treba razbijati sa svih mogućih strana i aspekata. Evo jednog intrigantnog prijedloga za razmišljanje: zašto SDP već sada ne bi počeo da za sljedeće izbore kao kandidata, odnosno kandidatkinju, priprema – Lanu Prlić? To bi bio najveći šamar maskulinom političkom obrascu u Bosni i Hercegovini. Em žena, em inteligentna, sposobna i – nimalo nevažno – Hercegovka i Hrvatica. Bošnjačkoj i muškoj dominaciji u ovoj stranci treba već jednom stati u kraj. A sigurni smo da bi pomenuta kandidatkinja bila prihvatljiva brojnim – evo demonizirane riječi kojoj treba vratiti zasluženi dignitet – građanima.
I tako – još jedni izbori su iza nas. Ključni nesporazum u narednom periodu neće biti sankcijama opterećeni Milorad Dodik, nego upravo ova hrvatsko-bošnjačka relacija. Više je faktora koji mogu uticati na to da se tenzije ublaže i mržnja reducira: i Dragan Čović, i Željko Komšić, i HDZ i SDA, i mediji i intelektualci na svim stranama. Već sad se polako pokazuje ko će zauzeti kakve pozicije i busije. Nemojte se ni usuditi da prognozirate šta će se desiti naredne četiri godine. Ako se Milan Tarot ne usuđuje, otkud vama takva hrabrost?
