Nisam imao pojma da su stvari toliko daleko otišle. Sve do danas i razgovora sa prijateljom i kolegom sa portala tacno.net Amerom Bahtijarom.
Već nekoliko dana vodi se svojevrsna hajka na ovaj portal, ali i mrtvog Predraga Lucića, jednog od bastiona slobodnog, nezavisnog novinarstva, svetionika slobodne riječi u onom mračnom vremenu kada smo za sile zla protiv kojih se Predrag borio bili glineni golubovi.
A sve nakon što je s jednog fake profila print-screenovan detalj promocije knjige Predraga Lucića Mjesec iznad Splita iz februara 2013., na kojoj je Lucić – upravo onako kako su to u najteža ratna vremena radili on, Boris Dežulović i Viktor Ivančić u Feral Tribuneu – iznio svoj satirični pogled na odnos prema ratnom zločinu u Ahmićima i srednjoj Bosni, ulozi ratnog zločinca Daria Kordića i jedinica HVO-a.
I dovoljan je bio tek jedan zluradi komentar da se pokrene lavina. Blesfemiju su potom prenijele i neke stranice na kojima se hrani bošnjački ekstremizam i radikalizam – i lov na ljude je otpočeo. Mrtvog Predraga i žive novinare.
Moja dužnost kao čovjeka i kolege, koji je tri puta ranjen prošao pakao rata (što u ovom kontekstu može da bude značajno), jeste da punim srcem i plućima stanem u odbranu sjećanja na velikog Lucića, ali i onih koji su imali čast da sarađuju s njim.
Zapravo, stavite se za trenutak u kožu Amera Bahtijara i Štefice Galić, žene koja je, nužno je to znati i reći, sa suprugom Nedeljkom u ratu u Ljubuškom spasila desetine Bošnjaka sigurne smrti.
Unazad godinama trpite prijetnje, suočavate se i s fizičkim napadima hrvatske desnice i ekstremista, baštinika Herceg-Bosne i UZP-a (udruženog zločinačkog poduhvata), zbog toga što ste ljudi, zbog toga jer radite časni novinarski i aktivistički posao izvještavanja i ukazivanja o zločinima HVO-a u Hercegovini i Srednjoj Bosni (kao i o svim drugim zločinima – jer zločin je zločin ko god ga počino!), a danas vam prijete oni drugi, iz dijela radikalne bošnjačke desnice, dovoljno zatucani, zluradi i neinfomirani, kao da je pored njih u neznanju prošlo čitavo jedno stoljeće.
Isti ti i takvi pljuju i proklinju mrtvog čovjeka – na čiji se pomen imena trebaju ustati i nakloniti jer je za života za bosansku stvar i njih same uradio vjerovatno više neko ijedan bošnjački lider od rata naovamo!
Zapravo, šta će nama unutrašnji ili vanjski neprijatelji kad ne znamo šta ćemo s nama samima, ovakvima kakvi smo? I ovo se tiče svih etničkih grupa u BiH, svih (polu)anonimnih heroja što skriveni iza tastatura bljuju vatru, svih onih koji se osjećaju jakim i nacionalno ostvarenim jedino u grupi i čoporu, jer ne poštuju najprije sebe i pravo da budu misleće biće. I da pročitaju barem jednu knjigu u životu i upoznaju svijet oko sebe.
Mogu samo da se nadam da Predrag Lučić ovo ne osjeti. I da se ne prevrće u grobu zbog onih na čiju je odbranu dostojanstva i identiteta posvetio dobar dio svog života. Jer mene je stid u ime njih.
