Piše: Almedin ŠIŠIĆ
Dva predsjednika stranaka, jedan zamjenik predsjednika, četiri člana Predsjedništva, dva člana glavog odbora i jedan generalni sekretar, nisu nikakvo reprezentativno parlamentarno tijelo za pregovore sa EU, još su manje politički direktorij za izmjene izbornog zakonodavstva ili Ustava BiH.
Riječ je tek o ljudima, visokim i najvišim stranačkim dužnosnicima, koji ulaze u Parlamentarnu skupštinu BiH (Predstavnički dom) sa „sadaka“, kompenzacijskih listi – dobivši kompenzacijske mandate.
Prema Izbornom zakonu BiH, kompenzacijski mandati „podrazumijevaju mandate koji se raspodjeljuju na liste političkih stranaka ili koalicija prema broju dobijenih važećih glasova i služe da kompenziraju nedovoljnu proporcionalnost na nivou entiteta, a koja nastaje sabiranjem rezultata za pojedine višečlane izborne jedinice u entitetu“.
NIKŠIĆ SE S PRAVOM BOJAO SEBE
Njih ukupno 12 (sedam iz Federacije i pet iz Republike Srpske) nije da nisu osvojili nikakve glasove, nego je riječ o tome su svi oni (ili skoro svi) još prije nekoliko mjeseci znali da će (p)ostati budžetski uhljebi u naredne četiri godine. Sa najboljim poslom na svijetu, sa najboljom platom na svijetu u odnosu na društveni standard (od 6.000 do 7.000 KM sa svim dodacima), sa vandruštvenim privilegijama i gotovo nikakvom odgovornošću za vlastiti (ne)rad.
Jako je interesantan spisak imena ovih budućih poslanika, pa je red da krenemo sa predsjednicima stranaka.
Jedan od njih se zove Nermin Nikšić, u javnosti poznatiji kao predsjednik SDP-a, nekada najveće bh. partije, koja je upravo zahvaljujući liderima poput Nikšića posljednjih godina obesmišljena do te mjere da danas više predstavlja političko-interesnu zajednicu za uhljebljivanje stranačkog vrha, nikako partiju koja se bori za prava radnika i socijalnu pravdu.
Foto: Nermin Nikšić
Interesantno je da je Nikšić tek sedmi na listi SDP-a, sa svega 5.900 osvojenih glasova, i da nije kompenzacije – ne bi ni bio među pet onih koji su ušli u Parlament! U društvu morala i razvijene parlamentarne demokratije ovakva bi vlastita nepopularnost bila dovoljan argument za ostavku istog trenutka, ali mi smo sve samo ne takvo društvo, a ni Nikšiću na pamet ne pada da se povuče.
Drugi predsjednik koji u Parlament ulazi preko kompenzacijske liste je Nenad Stevandić, među aktivističko-demokratskom populacijom u RS vrlo nepopularni lider partije Ujedinjena Srpska, koji je na glasu i kao Dodikov „mali s palube“, što bi se reklo u žargonu moreplovaca. Sve što je Dodik kao kapetan broda do sada zamislio – Stevandić je bio tu da najprije „počisti“ pa onda razglasi i prospe koju patriotsku tezu. Najprije je to radio kao „kukavičje jaje“ unutar opozicionog SDS-a, a onda (i sada) i kao lider prividno neutralne Ujedinjene Srpske koja je, međutim, vidljivi sastavni dio vladajuće koalicije za potkusurivanje s protivnicima.
Potpuno je jasno zašto se Stevandiću žurilo u državni Parlamernt pošto-poto, pa se stoga uz pomoć Dodika i osigurao kompenzacijskim mandatom. Već godinama, naime, različite pravosudne strukture „istražuju“ Stevandićevu ratnu ulogu i njegovu umiješanost u ratne zločine u Banjaluci i Kotor Varoši. Čak i ako se neka od tih pravosudnih istraga, koje progresivno napreduju puževim korakom, i okonča u ovom mandatu, on će biti osiguran poslaničkim imenitetom koji se ukida samo u iznimnim, politički često nemogućim okolnostima.
Foto: Nenad Stevandić
I jedan zamjenik predsjednika stranke koji u Parlament ulazi uz pomoć kompenzacije je iz velike “domicilne, državotvorne” SDA, a riječ je o Adilu Osmanoviću. Iako ne ulazi preko kompenzacije u Parlament i Borjana Krišto, dugogodišnja odana desna ruka Dragana Čovića (ili lijeva, ko će mu ga znati) postavljena je na listu upravo jer je odana. Dugo godina. Rezultat od 4.400 glasova te 14. mjesto na listi HDZ-koalicije govori o njenoj “popularnosti” među hadezeovim glasačkim tijelom.
Oboje sa dugogodišnjim parlamentarnim iskustvom i stažom – nisu ostali upamćeni po nekim rezultatima, naročito ne Krišto koja je u posljednjem mandatu kao član Kolegija PD Parlamenta BiH više vremena provela opstruirajući donošenje niza zakona koji nisu išli u (privatnu) korist hadezea.
NAGRADA ZA ODANOST ČOVIĆU
Za Osmanovića, kao dugogodišnjeg prvog operativca reformske struje tihićevaca unutar SDA, ne bi se moglo reći da je bio odan. Istina, tihićevci su razbijeni odlaskom Senada Šepića i Sadika Ahmetovića iz stranke, odnosno ostankom Šemsudina Mehmedovića, koji je očito sve vrijeme igrao dvostruku ulogu. Osmanovićev mandat stoga više treba promatrati iz vizure „sklanjanja posljednjeg Tihićevog recidiva“ na sigurnu udaljenost, gdje neće praviti probleme. No, da li će Osmanović prihvatiti takvu ulogu, odnosno da li je bračni par Izetbegović uspio da „ubije i sjeme tihićevaca“ u SDA – to ćemo tek da vidimo.
Šta tek reći za Halida Genjca (ušao preko kompenzacije sa 10. mjesta na listi), zbog kojeg je Inforadar ustanovio i nagradu zlatni genjac za najduži parlamentarni staž, a zbog kojeg su zluradi izmislili i vic o tome “da je samo Muhamed bio duže poslanik od Genjca”. Sa nove četiri godine – kompenzacijskog staža, ovaj bi dugogodišnji zvaničnik SDA trebalo da uđe u anale parlamentarne demokratije sa više od 20 godina u parlamentarnim klupama i na budžetskoj sisi!
Još jedno ime se uveliko izdvaja među kompenzacijama, a to je SBB-ov Damir Arnaut, funkcioner čija politička popularnost slabi uporedo s njegovim stranačkim transferima (sada je osvojio tek 4.880 glasova). Vrijedi podsjetiti da je Arnaut „vrhunac slave“ doživio u vrijeme Harisa Silajdžića i svog angažmana u Stranci za BiH, u kojoj je nagrađen ambasadorskom pozicijom u Australiji. U okviru SBB-a ipak nije uspio da se politički profilira i afirmira na globanom nivou, iako je, istina, imao nekoliko zapaženih zakonskih inicijativa u svom aktuelnom mandatu u Parlamentu BiH (koje su, opet, mnogi nazvali populizmom).
Foto: Damir Arnaut
Iznimno loš izborni rezultat SBB-a se ogleda i u gubitku dva poslanička mandata u Parlamentu (sa četiri na dva), odnosno u činjenici da su oba dobijena mandata – kompenzacijski. Drugi je dodijeljen Editi Đapo, vrlo obrazovanom kadru i dugogodišnjoj ministrici (na državnom i federalnom nivou), koja se, međutim, uglavnom bavila „nit smrdi nit miriše“ politikom te se stoga rijetko ko može prisjetiti konkretnih djela ove nove državne parlamentarke.
Interesantan je i slučaj Predraga Kojovića, predsjednika Naše stranke. Očito nesiguran u vlastiti uspjeh, ovaj se lider narastajuće partije sam postavio na prvo mjesto kompenzacijske liste vlastite stranke. No, rapidan rast popularnosti i uspjeh ove partije „povukao“ je za sobom i Kojovićev izborni rezultat, pa će on na kraju sa 15.262 glasa „redovnim putem“ u Parlament BiH.
ŠUKALO SA 18.000 GLASOVA VIŠE IZVISIO
Sa kompenzacijske liste će iz Naše stranke u Parlament Mirjana Marinković-Lepić, koja je inače osvojila svega 1.550 glasova.
Nešto više od nje osvojila je Mira Pekić iz PDP-a (2.984). U ovom slučaju – dodjeljivanja kompenzacijskog mandata PDP-u, žestoko je oštećen i zakinut Adam Šukalo koji je osvojio čak 21.000 glasova – ali nije uspio da uđe u državni Parlament. Prvi mandat je pripao predsjedniku stranke Branislavu Borenoviću (24.164 glasova), a drugi, kompenzacijski – Pekićevoj, iako je osvojila oko 18.000 glasova manje od Šukala!
Foto: Raspored 42 mandata u Parlamentu BiH (izvor CIK BiH)
Ako bismo, na osnovu svega što znamo i nakon svega što smo vidjeli i čuli, mogli da izvučeno nekakav zaključak – šta nas čeka u naredne četiri godine, odnosno kakvu ćemo imati zakonodavnu vlast – on nije nimalo optimističan.
Ne samo zbog činjenice da je većini od 42 poslanika, koliko broji Predstavnički dom PS BiH, osnovi cilj ulaska u Parlament uhljebljenje, bezobrazno visoka plata i sve privilegije koje uz to idu, već i sam profil ljudi koji će sjediti u bijeloj sali u sjedištu institucija BiH tokom naredne četiri godine ne budi nadu da će ova zemlja nastaviti s reformama i približavanjem Briselu.
Naprotiv, bojimo se da ćemo gledati još veće gužve i kolone mladih pred njemačkom i drugim zapadnoevropskim ambasadama.
