Kada sam se 1998. godine prvi put poslije rata obreo nekim poslom na Palama, vidio sam u jednom od izloga plakat na kome je bio Radovan Karadžić u uniformi, uz prateći tekst namijenjen inostranim vojnim snagama tada raspoređenim u BiH, koji kaže:
Don’t touch him. He means peace.
U slobodnom prijevodu: Ne dirajte ga. On znači mir. Čovjek koji je prijetio uništenjem jednog naroda i bio na čelu udruženog zločinačkog poduhvata, se preko propagandnih spinova ukazao kao mirotvorac.
ON BI DA GRADI PUTEVE A SARAJEVO „DA RATUJE“
Mirotvorački igrokaz koji ovih dana zaigraše Vučić i Dodik počiva na identičnoj retoričkoj strategiji po kojoj se mastermind opstrukcije i prijetnji u BiH Dodik prikazuje kao mirotvorac, a kojom se Sarajevo, odnosno kako to Dodik kaže – „muslimani“, prikazuju u stvari kao regionalna prijetnja miru i prosperitetu, da sva opstrukcija, radikalizacija i ratom inspirirana težnja za prekrajanjem granica dolazi iz Sarajeva.
Foto: Aleksandar Vučić
I tada, 1998. kao i danas, ciljana publika nije domaća, već ona iz međunarodne zajednice.
Ponavljajući papagajski da Sarajevo sanja o slaboj i nefunkcionalnoj Srbiji – san koji se, gle čuda, poklapa sa snom zlih đilasovaca, šolakovaca, Marinke Tepić, a koji mrze sve što je srpsko – Srbija i srpski narod projiciraju se u retorici ovog dvojca kao nedužne žrtve velike zavjere. Oni samo žele mirno da žive, da privređuju sa svima drugima u saradnji, želeći svojim komšijama najbolje, da grade pruge i puteve, a zlo Sarajevo iz neke obijesti želi im sve najgore i prijeti ratom.
Međutim, sve ove retoričke figure odraz su neizvjesnosti koja je nastupila prije nekoliko mjeseci s dolaskom Bidenove administracije na vlast i uvrštavanjem zapadnog Balkana na listu prioriteta američke vanjske politike.
Na nagovještaj da će se ova administracija pozabaviti regionom uzburkali su se razni duhovi.
Izbor Bidena zadao je fatalni udarac usponu nacionalističke, rasističke desnice u Europi, na čijim su islamofobičnim tonovima zapadno-balkanske političke elite vidno okuražene, radikalizirale svoju retoriku i prepoznale šansu da sve nije gotovo dok stvarno nije gotovo – što je filozofija „dovođenja raspada Jugoslavije do kraja“, koju je tviterski sažeo Janša.
Usplahirila se i Rusija. Lavrovljeva sumanuta i besmislena posjeta krajem prethodne godine, a potom ruske prijetnje Sarajevu zbog NATO integracija, jasni su indikatori nervoze u iščekivanju poteza Washingtona. U strahu su velike oči, pa tako Sarajevo – ničim izazvano (ovdje ne želim ni pominjati glupave, nezrele, pubertetske reakcije nekih sarajevskih političara koji su trijumfalno mahali Bidenovim trijumfom) – postade toliko veliko i moćno da prijeti ratom i slabom Srbijom, da samo što nije unitariziralo Bosnu.
Foto: Prilikom prijema Sergeja Lavrova u Dodikovom uredu u Istočnom Sarajevu nije bila istaknuta bosanskohercegovačka zastava
Retorički transfer koji prati ove turbulencije, što diskurs o secesiji i prijetnji raspadom BiH pretvara u mirotvornu i ekonomsko-prosperitetnu bajku s ružičastim završetkom, dio je političke strategije kojoj je za cilj obeshrabrivanje, odvraćanje američke administracije od pokušaja da promijeni status quo. Izmaštanom i napuhanom prijetnjom Sarajeva koje sanja o slaboj Srbiji želi se zamagliti itekako realan plan koji se realizira već duže vrijeme – plan proizvodnje slabe i nefunkcionalne BiH, a snage opstrukcije prikazati kao mirotvorne.
Vučić je u svom reagovanju od 29.12.2020. među prvima izrazio zabrinutost prema novoj američkoj inicijativi, nabacujući kako pravljenje funkcionalne države u BiH znači reviziju Dejtona, što automatski znači otimanje nadležnosti RS, pa time i unitarnu Bosnu. Dakle, Vučićeva poruka Amerikancima šta treba da se uradi – neka BiH ostane kakva jest, nefunkcionalna država, jer dok traje ta nefukncionalnost u Dejtonskim okvirima trajaće i nada za dalju dezintegraciju do nekog narednog skupa povoljnih okolnosti, do povratka Trumpa ili nekog sličnog.
OPSTRUIRANA BIH GARANT OVAKVE RS
To je licemjerna situacija. Na stranu što njenim održavanjem – a ona se proizvodi od pada aprilskog paketa do danas – sam srpski narod osjeti negativne posljedice od te nefunkcionalnosti, a očuvane i pojačane nadležnosti entiteta ni na koji način nisu dovele do poboljšanja položaja tog naroda. Očuvanje nefunkcionalnog okvira košta, jer stalno se mora igrati na kartu opstrukcije, a ona povratno (vakcine i kolaps zdravstva samo su zadnji primjeri) kao virus, neselektivno pogađa ama baš svakog žitelja BiH, pa evo vidimo odnosi i same živote. Nestaju ljudi koji nisu morali umrijeti.
Petnaest godina opstrukcije i nefunkcionalne države u kojoj se srpske, hrvatske i bošnjačke političke elite ugodno osjećaju kao svoji na svom, jer im je time omogućeno da gotovo autokratski vladaju svojim dijelom, dovelo je i RS i ostatak BiH do depopulacijske kataklizme. Ono najgore, svim ljudima na ovaj način na duži rok oduzeta je bilo kakva nada.
Foto: Bakir Izetbegović, Milorad Dodik i Dragan Čović
Sve ove porazne činjenice ipak nisu bile dovoljne racionalnom „predsjedniku svih Srba“ da kaže koju riječ u prilog racionalnosti i funkcionalnosti BiH, nego „dobrodušno“ taj problem smatra unutrašnjim pitanjem države čiji suverenitet on poštuje, a RS voli. Tako se naš susjed u ime dobrosusjedskih odnosa ustvari zalaže za to da njegov susjed ostane iracionalan, nefunkcionalan, istovremeno optužujući tog istog susjeda da želi njemu da bude nefunkcionalan, slab.
Zaista balkanski do srži. Samo ovakva iracionalna, nefunkcionalna, višestruko opstruirana BiH garant je ovakve RS koju on voli i koju naziva dejtonskom. Ali, da li je takva RS uistinu dejtonska? Šta je to dejtonsko u samoj RS?
Kada je međunarodna zajednica, predvođena SAD-om, u jesen 1995., naravno nakon pristanka bošnjačkog političkog vrha, kao čarobnim štapićem izbrisala dimenziju udruženog zločinačkog poduhvata RS, koja će se kasnije sudski potvrditi, ona od 21. novembra 1995. postoji kao, kako je to Madeline Albright formulirala, „demokratski i multietnički etnitet“, zajedno s istom takvom FBiH u okviru dejtonske BiH.
Zašto se historija tako „nasmiješila“ ovom etnoteritorijalnom projektu, za čije ostvarenje je bilo potrebno masivno nasilno premještanje stanovništva po etničkoj osnovi, uključujući i ratni zločin, neka odgovore historičari, ali ako se striktno držimo slova Dejtona, što je danas neizostavni dio vokabulara političke elite i u Banjaluci i u Beogradu, onda recimo da je taj entitet ustanovljen 21. novembra 1995. i postoji kao ustavna kategorija samo kao negacija onog istoimenog od 9. januara 1992., onog istog koji će na Haškom sudu doživjeti osudu za počinjenje genocida. Takvim rezom i odstranjivanjem prošlosti do novembra 1995., dejtonski ustavotvorac je smatrao je da je začepio otrovnu bočicu nacionalističkog otrova.
OTVORANJE RASPRAVA O DEJTONU
To se nekako držalo do pada aprilskog paketa, nakon čega međunarodna zajednica manje-više diže ruke od BiH. Politička elita RS u tome je prepoznala priliku da promjeni paradigmu RS s one izvorne dejtonske na onu izvornu paljansku, ali uz pomoć naročite retoričke strategije zamjene uloga i teza, odnosno iste one mirotvoračke strategije koju čujemo ovih dana.
Rukovodstvo RS u toj novoj retorici zadržava formu iz Dejtona, dakle bh. entitet utemeljen 21. novembra 1995., ali tu formu počinje ispunjavati sadržajem koji je određen činom od 9.1 januara 1992. Dakle, strategija političkog rukovodstva RS, odnosno Dodikove vlasti u posljednjih 15 godina, je mahati svojim dejtonskim legitimitetom i pričati o izvornom slovu Dejtona iz 1995., a podmetati kukavičije jaje od 1992. i na taj način politički premostiti i oktroirati legitimitet entiteta od samog začetka, što je gruba falsifikacija Dejtona.
I u tome je Dodik uspio, pa se danas svaka referenca na zločine iz perioda od 1992. do 1995. odmah „na nož“ interpretira kao napad na dejtonsku ustavnu kategoriju, da je to antidejtonski čin, da se cijeli narod optužuje za zločin, itd. Kada se stvari tako postave, lako je „muslimane“ prikazati kao nekooperativne, kao prijetnju miru, kao zle kreature što stalno nešto rovare protiv njih koji žele samo pruge, ceste, da trguju i da poštuju.
Time smo došli do problema koji se ovim mirotvoračkim manevrima, iznuđenim najavom State Departmenta, po svaku cijenu želi izbjeći – do otvaranje rasprava o izvornom Dejtonu, o flagrantnom neispunjenju „kriterija“ za entitet zacrtan i utemeljen Dejtonskim sporazumom, po kojem je RS moguća samo kao demokratski i multietnički entitet, uostalom kao i FBiH, sada već uz demokratski i multietnički Distrikt. Vještim retoričkim figurama i spinovanjem, od pitanja da li je ovakva RS – suprotna dejtonskom okviru – moguća, preko non-papera, odjednom dolazimo do pitanja da li je moguća BiH.
State Department: Zauzet novi-stari kurs prema zapadnom Balkanu, koji predviđa funkcionalnu BiH
Svaki zaključak, kad tad mora da se provjeri među činjenicama, odnosno sa, kako to nacionalisti vole reći, realnim stanjem na terenu. Pa kakvo je realno stanje na terenu?
Petnaestogodišnje opstruiranje i odbijanje svakog racionalnog prijedloga i rješenja koje je usmjereno na dobrobit svih građana u BiH, praćeno istrajavanjem na radikalnoj nacionalističkoj retorici po kojoj je ono što je racionalno automatski izjedna čavano s nametanjem, prenošenjem ovlaštenja, unitarizacijom itd., učinilo je RS danas jedva ekonomski održivom – na pragu dužničkog ropstva sa dugom koji jede 60% bruto proizvoda.
Budući da ima sve manje ekonomskog pokrića za svoju održivost, politička elita RS se, naravno, okreće spekulaciji, onoj ideološke naravi (uz naravno neizostavnu novčanu), pa iznova prevrće nacionalističke fraze o ugroženosti.
Budući da spekulacija i u ekonomiji i u politici ima tendenciju da stvara mjehur od sapunice u kome za kratko može da preživi izdvojena od egzistencijalnih briga svojih građana, ali i od izvornog slova Dejtona.
Rezultat takvog spekuliranja je da svoju egzistenciju sve više vezuje samo za jednog čovjeka, koji je u tijesnom odnosu prema drugom čovjeku za kog se vezuje opstojnost hrvatskog naroda i još jednom, trećem čovjeku kome Bošnjaci duguju svoju zahvalnost za postojanje. Drugim riječima, za promjenu stanja u BiH nisu potrebni nikakvi teški rezovi, već prije igla koja će raspršiti ove spekulativne balone.
