Sad već davne 1980. godine magazin Los Angeles Times je predočio spisak knjiga objavljenih na raznim jezicima a čiji je zajednički imenitelj poricanje Holokausta. Tačnije, bio je to spisak knjiga čiji autori su dobrih strana ispisali tvrdeći da je Holokaust izmislila židovska propaganda. Spisak se brojčano iskazivao trocifrenom brojkom! Negdje između sto i dvjesto.
Naumpada mi ovo povodom netom (srijeda popodne 21.07.2021) pročitanog naslova Objavljen izveštaj Nezavisne komisije o Srebrenici: Nije se dogodio.
Ne volim identifikacijski obrazac preko prepoznavanja ekavice – ijekavice, ali mi nažalost ovdje elementarna logika nalaže da pomenem kako je jasno odakle naslov stiže.
Ali uz napomenu: Iz malignog dijela. Jer, ne treba zaboraviti, dragocjene stranice o srebreničkom genocidu ispisane su i ekavicom. Nataša Kandić, itd… No, to je već druga tema.
Ono što u ovom naslovu vapi za dodatnim komentarom je napadno izostavljanje riječi koja bi u rečenici bila subjekat. Neupućeni bi uz ovako formulisan naslov s pravom pitao: ko se to nije dogodio? No, nama ogrezlim u ovdašnjim narativima jasno je. Naslov cilja na srebrenički genocid i zapravo upravo ovaj postupak ukazuje na žestoki mentalni problem. Srebrenički genocid kao neuralgična tačka.
Valjda tako reaguju i onkološki bolesnici te kada im iz laboratorije stiže nalaz da raka nema i uzviknu tek: Nema ga!
Da ne duljim, treba biti ledeno svjestan da će uvijek biti onih koji će genocid negirati. Uostalom, koji to genocid nema i svoje negatore. Biće intervjua, biće TV razgovora, tekstova, pa i knjiga. Stoga sam i pomenuo onaj spisak objavljen u Los Angeles Timesu. Taj sam zapamtio, a ko zna koliko ih je još bilo.
Osim na negiranje, možda je bitnije računati na ignoranciju. Te kad sam već pomenuo Holokaust i 1980. Godinu, pomenuću govor održan na svečanosti primanja Nobelove nagrade za književnost te godine. Govorio jedan od onih velikih evropskih pjesnika kojeg jednako Nobelovac Josif Brodski titulira “pjesnikom pamćenja”. Česlav Miloš (1911 – 2004), litvansko – poljski pjesnik.
Pominjući na svečanosti notornu činjenicu da se naš planet svake godine smanjuje zahvaljujući fantastičnom širenju masovnih medija, upozorio je da traje proces koji izmiče definiciji a koji karakterizira odbijanje pamćenja. Nepismeni iz prošlih stoljeća, tada ogromna većina čovječanstva, malo su znali o povijesti svojih zemalja i svoje civilizacije.
Međutim, šta sa modernim nepismenim, onima koji znaju čitati i pisati, pa čak i predaju u školama i na univerzitetima. Povijest je prisutna, ali zamagljena, u stanju skoro pa komične zbrke. Servantes postaje Napoleonov suvremenik. Voltaire Staljinov.
Godina 1980. je bila relativno stabilna. Pa ipak, u toj relativno stabilnoj godini i u trenutku ličnog trijumfa Česlav Miloš koristi priliku da upozori: “Danas smo okruženi izmišljotinama o prošlosti, suprotno zdravom razumu i elementarnoj percepciji dobra i zla”.
Bosanskog čitaoca sada pozivam da se sjeti po čemu je to baš Česlav Miloš njemu značajan. Jer je, u trenutku kada je mnoga evropska i svjetska misleća glava prespavala bosanske krvave devedesete, reagovao nepogrešivo. Čak u poodmakloj životnoj dobi, čak prostorno udaljen…na obali Pacifika… 1993. je poslao svoj oštar i nedvojben stav. Bio je na pravoj strani. Jer je “pjesnik pamćenja”.
Imao sam priliku boraviti u Berkliju gdje je Miloš našao svoje američko univerzitetsko utočište. Sjećam se da su mi u univerzitetskom kampusu uzgred pomenuli kako je nakon primanja Nobelove nagrade Miloš dobio lokalnu počast u vidu stalnog mjesta za parkiranje. Naime, poznato je kako je u ovom dijelu svijeta teško naći slobodno mjesto za parkiranje. Sitnica je ovaj benefit prema onome što je Handke dobio u Republici Srpskoj…ordene i spomenik od dva metra. Nije ni ulica daleko. I ko zna šta će još dobiti iz poznatih razloga.
Ko zna koliko su nagrađeni i članovi “nezavisne komisije” čiji nam se izvještaj evo servira u naslovu – Nema ga! Što se tiče ubjeđivanja kao načina komuniciranja, nije naodmet pomenuti da postoje i oni koje su ubijedili da je Zemlja ravna ploča. Tek kad bi preovladali, kada bi postali vladajuća cjelina, bilo bi razloga za poduzimanje novih oblika uzvraćanja.
Negatorska propaganda o Srebreničkom genocidu neće imati uspjeha sve dok postoje one dragocjeno prikupljene činjenice, svjedočanstva, Memorijalni centar, arhiva Haškog Tribunala, itd. Najmanje su tu bitne twitteraške poruke, cvijet na reveru i slična simbolična gesta. Na ignoranciju i na manipulaciju se znanjem i činjenicama uzvraća. A istina o srebreničkom genocidu je itekako potkrijepljena.
