Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik već decenijama je u javnosti prepoznat kao populista koji, shodno političkoj klimi, poteže “tešku artiteljeriju” u retoričkom smislu. Prijetnje otcjepljenjem RS dio su njegovog dugogodišnjeg repertoara, ali ono što ih razlikuje u zadnjem periodu jesu sve češći i konkretniji pomaci u tom pravcu.
I dok veliki dio javnosti odmahuje rukom, ne shvatajući ih ozbiljno, a međunarodna zajednica se oglašava tek saopštenjima u kojima osuđuju Dodikove poteze, Republika Srpska sve je dalja od zajedničke države kojoj pripada.
Posljednju godinu obilježile su brojne prijetnje predsjednika RS Bosni i Hercegovini, njenim institucijama i građanima. Tako je Vlada Republike Srpske prenijela vlasništvo gradu Doboju nad oko 300.000 kvadratnih metara na lokalitetu Putnikovo brdo, iako je riječ o vojnom objektu upisanom kao državna imovina. Lideri političkih stranaka iz RS, bez opozicije, potpisali su krajem aprila dokument prema kojem sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda treba da obustave rad dok ne bude usvojen Zakon o Ustavnom sudu. Dodik je takođe najavio formiranje posebne službe u okviru MUP-a RS koja će se baviti pitanjem granice i nadležnosti nad granicom između dva entiteta.
Kada se tome dodaju njegovi potezi usmjereni protiv već dostignutih demokratskih sloboda (inicijativa za kriminalizacijom klevete, najava kontrole nevladinih organizacija koje se finansiraju iz stranih donacija, jezik mržnje i podrška napadima na LGBTIQ manjine), agenda predsjednika RS izgleda prilično jasno: udaljiti Republiku Srpsku od zajedničke države, ali i Evrope i njenih civilizacijskih tekovina.
Kolumnista Dragan Bursać jedan je od onih koji uporno ističe da se Dodika mora shvatiti vrlo ozbiljno, te da je u posljednjim decenijama, lider SNSD-a načinio ogromnu štetu Bosni i Hercegovini dok je javnost nalazila izgovore da je riječ „tek o populizmu.
„Ukoliko shvatite Dodika kao populistu koji ne radi ništa – tek onda mu činite uslugu i to je po meni najveći grijeh bh. političke ali i medijske javnosti – to užasno spinovanje da se Dodik ko biva sjetio u zadnja dva mjeseca da bude ozbiljan, a do sad nije bio. U toj svojoj ‘neozbiljnosti’ je za 10 godina od entiteta napravio gotovo svoju državu, s gotovo svim prerogativima suverenosti, naoružao je policiju, napravio specijalne trupe koje štite i njega a i dobar dio njegove vrhuške. Tako da ono što je zadnje uradio je samo jedan prirodan nastavak onoga što Milorad Dodik radi sve ove godine, da ne kažem decenije“, kaže Bursać.
DOKLE IDE DODIKOVA „CRVENA LINIJA“
Dio javnosti ipak smatra da Dodikove prijetnje zapravo nemaju nikakve pravne konsekvence, iako nanose štetu. Analitičarka iz Friedrich Ebert Fondacije Tanja Topić mišljenja je da je riječ o dobro oprobanom receptu koji se koristi već godinama. Daje primjer ranijih zaključaka NSRS kojima se Agenciji za istrage i zaštitu (SIPA) zabranjuje djelovanje na teritoriji RS, i podsjeća da je istog dana popodne SIPA uhapsila u Prijedoru ljude osumnjičene za ratne zločine – bez ikakvih posljedica i dejstva tih zaključaka.
„Mislim da su sve ove prijetnje nerealne, nemoguće ih je sprovesti i toga su svjesni i njihovi inicijatori. To ne umanjuje ni na koji način one štetne posljedice koje takva politika godinama izaziva unutar BiH. Uvijek je to ta politika koja dosegne maksimum prijetnje, dosegne se ta crvena linija, a onda se naprave dva koraka unatrag“, kaže Tanja Topić.
Ona smatra da je nedavna Dodikova retorika o postavljanju policije na tzv. demarkacione linije između entiteta, izazvala malo više straha, pogotovo u međunarodnim krugovima.
„Rekla bih da je to bila jedna vrlo jasna provokacija i mislim da će na tome i ostati. Povlačenje, da tako kažem, je bilo jasno onoga trenutka kada je održana sjednica NSRS i kada se na toj sjednici nije pojavio ni Dodik, a nije se pojavila ni tačka dnevnog reda koja se ticala državne imovine. Ona jeste navedena ranije da će biti, znači ta crvena linija, ali na toj sjednici NSRS dobili smo nekoliko praznih rečenica koje nemaju apsolutno nikakvo suštinsko značenje niti imaju pravno dejstvo“, podsjeća Topić.
Ipak, da li Dodikova „crvena linija“ svaki put ide sve dalje, ispitujući granice do kojih predsjednik RS može proćži bez ikakvih političkih posljedica ili sankcija međunarodne zajednice?
Stavovi zbog čega se zapad ne miješa čak i kada Milorad Dodik opasno igra na toj tankoj liniji variraju od toga da Bosna i Hercegovina više nije nikome bitna do toga da je predsjednik RS marioneta nekih većih interesa nad ovim dijelom Balkana. Ono što malo ko međutim može da ospori je činjenica da je Dodik, sa ili bez pomoći međunarodnih „prijatelja“, postao vrhunski tehnolog vlasti u ovom dijelu regiona. Njegova vladavina ima već ozbiljan kontinuitet, a i biračima i međunarodnoj zajednici „prolaze“ svi njegovi totalitaristički ispadi, ozbiljan kriminal i ekonomska devastacija Republike Srpske, te konstatni pokušaji erozije Bosne i Hercegovine.
Za kolumnistu Dragana Bursaća dva su moguća ishoda te situacije.
„Oba određuje međunarodna zajednica – Kancelarija visokog predstavnika ili, preciznije, Ambasada SAD. Ukoliko američka ambasada i vlast procijene da Milorad Dodik treba biti sklonjen sa poltičke scene – on će biti. Ukoliko kažu da će on biti dobar igrač u smislu, ako ništa, pobočnog djelovanja na otvoreni Balkan, on će ostati. Na žalost svakog normalnog čovjeka.“
