Piše: Esad BAJTAL
Zahvaljujući samozvanim čuvarima „vitalnog nacionalnog interesa“ i njihovom politikantskom blefu o „nacionalnoj ugroženosti“ kojim su, iz čista mira, i, pokazaće se, pragmatski dobro sračunatog egoizma, pokrenuli krvavu ratnu kalvariju, u ovoj zemlji već tri decenije nema mira ni sna. Valjamo se u živom etno-blatu svopšte propasti. Građani sanjaju mir, a potpisnici mirovnog sporazuma uporno ih drže na ivici rata. Opljačkani, gladni, poniženi i uvrijeđeni, u muci i stidu, jedva preživljavaju svakodnevnim kopanjem kontejnera.
U isto vrijeme, vladari života i smrti, uživaju u milionima tranzicijskom pljačkom otetog narodnog, tj. društvenog bogatstva. Stotinjak bh. multimilionera teško je deset milijardi dolara. A bh. građani svojom prosjačkom kupovnom moći, najsiromašniji su u Evropi. Parlamentarci su među najplaćenijima. Po nezaposlenosti spadamo u sam vrh svijeta. Tačnije, uz Džibuti i Kongo treći smo na planeti. A na barometru mita i korupcije, kako to pokazuju nalazi stranih istraživanja, smo na prvom mjestu.
Kao zemlja sa četvrtim hidropotencijalom u Evropi, gdje ispod svakog kamena curi voda, zahvaljujući privatno-interesnim etno-politikama, godišnje trošimo desetine milona na uvoz vode. Samo prošle godine uvoz vode u BiH bio je za 92 miliona KM veći od izvoza.
U čijem interesu se to radi, odnosno, ko to profitira na toj vrsti pogubne poslovne „politike“?
Građani sigurno ne!
DOBRO (NA)PLAĆENI NERAD
I niko ne postavlja pitanje resorne odgovornosti za tu vrstu „rada“, baš kao ni za silni nerad bh. parlamentaraca. Naime, kako smo to već čitali, Zastupnički dom Parlamenta FBiH tri mjeseca nije održavao sjednice (juni, august i septembar) 2016. godine, a Dom naroda Parlamenta FBiH nije zasjedao čitavih pet mjeseci. Ukratko, Parlament FBiH prošle godine nije radio punih osam mjeseci.
Revizijom je utvrđeno da se ne vodi evidencija dolaska parlamentaraca, i da za njih ne važi obaveza prisustva na poslu, što je, svugdje u svijetu, osnov za obračun plate, kao i ostalih naknada (topli obrok, regres, odvojeni život). Uprkos tome, i za razliku od gladnih radnika, debelo su plaćeni. Plata federalnih zastupnika u prosjeku iznosi 2.400 KM, što sa raznim dodacima (odvojeni život, topli obrok, paušal, rad u komisijama i slično), iznosi cca 4.000 KM.
U isto vrijeme, i za razliku od Parlamenta FBiH, javna preduzeća dolazak radnika na posao i odlazak s posla, svakodnevno kontrolišu elektronskim karticama kako bi mjesečno sabrane minute zakašnjenja novčano uredno sankcionisale.
Dakle, ovom zemljom vlada se po principu gazdovanja (vlasti) i podaništva (građana). Gazde debelo naplaćuju svoj nerad, a radnici, sužnji, etno-podanici, jedva sastavljaju kraj s krajem, primajući (na kašičicu), bijednu naknadu za svoj elektronski kontrolisani rad. Sve to odvija se na tragu vlastodržačke floskule o „zaštiti vitalnog nacionalnog interesa“.
Upravo tom eksploatacijom daju se objasniti višemjesečna, postizborna zakašnjenja formiranja vlasti, i žestoke postizborne stranačke bitke za javna preduzeća. Nakon preuzimanja tvrtki koje se daju na upravljanje stranačkim kadrovima, formiraju se, također stranački, UO i NO. Pa umjesto da vode nadzor o zakonitom poslovanju, zbog čega se i postavljaju svugdje u svijetu, ovdje stranački upravni i nadzorni odbori postoje zato da bi naknadno legalizirali nezakonito i protivzakonito poslovanje stranački okupiranih firmi.
PLJAČKA „PO ZAKONU“
Prijave za nerad i nered, ili se ne podnose, ili se pušta da zastarijevaju na dnu neke tužilačke ladice. Ili pak, eventualno pokrenuti sudski procesi završavaju oslobađajućim presudama ivanićima, ćovićima, brankovićima, dodicima i drugim visoko rangiranim, i očito, nedodirljivim dužnosnicima. Sve se odvija po feudalnom principu „kadija te tuži, kadija ti sudi“. Pljačka, otimačina, ponižavanje i upropaštavanje građana i zemlje odvijaju se potpuno nesmetano, i „sve po zakonu“.
Primjera je bezbroj.
To objašnjava činjenicu da svi, uključujući polupismene i nepismene, žele i trče u politiku koja garantuje lagodan život bez rada i obaveza. U ovom času prema medijskim izvještajima (26.03.2018), imamo 159 političkih stranaka, odnosno jednu stranku na 23.000 stanovnika. Jer, za samo jedan mandat (4 godine), bh. parlamentarac zaradi koliko radnik za čitav radni vijek (40 godina).
Otuda silna borba za vlast i državne, entitetske, kantonalne i druge fotelje.
I još veća za beskonačno ostajanje na vlasti. Pa se, upravo ovih predizbornih dana, demokrate HDZ i SNSD-a, grčevito bore protiv predloga uvođenja elektronskog glasanja, kojim bi se podigao nivo kontrole i smanjile mogućnosti izbornog inžinjeringa, odnosno, krađe i falsifikovanja izbornih rezulata.
Naravno, za prijedlog o donošenju zakona o ispitivanju porijekla stečene imovine, bh. etno-demokrati već godinama ne žele ni da čuju. Pri tome uporno tvrde da je sve u redu, i da za preispitivanje načina sticanja njihovog enormnog bogatstva – nema potrebe.
Elementarna logika stvari tvrdi upravo suprotno.
Ako je sve u redu, zakonito i legalno, čemu strah i bježanje od ispitivanja porijekla imovine?
Zar onda čudi što u takvo politikantski neodgovornom ambijentu, entitetska policija, pri tom još specijalna, umjesto da brani red i sprečava kriminal, za šta je dobro plaćena, sama organizuje oružanu pljačku blindiranog vozila (617.000 KM), na putu Banja Luka – Gradiška 2015. godine. Da apsurd bude kompletan, u završnici suđenja, advokati policajaca pljačkaša, ne slučajno, tražili su oslobađajuću presudu, uz paradoksalno obrazloženje da se ne zna „čiji je novac ukraden … niti su priloženi dokazi kome ukradeni novac pripada“.
Ako je to tačno, onda advokatsko obrazloženje samo po sebi govori mnogo više nego što nam to logika njegove neshvatljive apsurdnosti otkriva na prvi pogled.
Ukratko, vlastodršci vladaju poput divljih konja razuzdanih čula, što, nezaustavljivo, u punom galopu, vuku državna kola i građane ove zemlje u smrtonosni ambis. I sve je to samo ovdje, gdje niko i ništa nije više na svom mjestu, sasvim normalno i neupitno. Izuzev Gospođe Laži koja egzistira kao gospodar naših života i naša jedina, nasiljem projektovana Istina.
LAŽU NAS NA SVE NAČINE
Na taj način, bježanje od gole istine postaje vodeća mentalna i politička disciplina. Na sve strane i u svim mogućim modalitetima Gospođa Laž nam se smije u lice. Čini to kao laža, lagarija, laguckanje, prevara; varka, obmana, samoobmana; izmišljotina, opsjena, zabluda; kao magla, šarena laža, lovačka priča i privid; podvala, zamka i zasjeda; kao stupica, pritvornost, himba i mutljaža svake vrste.
Lažu nas na sve načine i na sve strane.
I ne samo nas, lažu i sami sebe.
I vjeruju u sopstvene laži.
A nas, građane, na to prisiljavaju sofisticirano vješto: svojim etno-ideologijama, nacionalističkim izjavama, saborima, stranačkim konferencijama, medijskim izjavama i korumpiranim medijima.
Svojom nasilnom policijom, etno-paradama i nacionalnim savezima, stranačkim pragmatskim koalicijama, lažnim nevladinim organizacijama. Savezništvima sa tobožnjim Majkama i Majčicama. Ukratko, traže od nas da više vjerujemo svojim ušima nego svojim očima. Dakle, nije istina da je onako kako vidimo da nam je. Istina je ono što Oni kažu da jeste i kako nam jeste. Jer, oni bolje od nas znaju kako nam je.
Tako tvrde da nam je bolje nego što je nekad bilo.
I da bolje živimo nego u Njemačkoj (samo mi to, tobože ne vidimo).
I da su nam svojom vladavinom produžili prosječnu dužinu trajanja životnog vijeka. Sa, kako to (da bi laž bila ubjedljivija) vrlo precizno kažu, 68 na 72 godine života.
I vjeruju da im građani u sve to vjeruju.
Ne zato što su građani glupi, blesavi, ograničeni, maloumni; suludi, tupi; udareni, smušeni ili bez „daske u glavi“; ni zato što su smušeni, blentavi ili ludi, kako to njima izgleda i kako ih vide.
Ne!
Nego zato što su, Oni, vlastodršci, licemjerni velemajstori svog čarobno prljavog etno-zanata, i usto, umnoženi, oplođeni i razmnoženi na sve B-H-S strane. Te u svojoj, trodecenijski dobro uvježbavanoj pritvornosti („mijenjajući lica“), djeluju sistematski koordiniranom „lažju varkom, himbenim govorom“.
Dakle, baš onako kako njima identične, srednjovjekovne manipulatore, vidi italijanski pjesnik Lodovico Ariosto (1474.–1533.):
Koliko puno ima čarobnica
I čarobnjaka neznanih među nama
Što nalik budu mijenjajući lica
Ljudima milim i dragim ženama
Ne čine čîne vrača ni vještica
Nit’ vraštvom štiju tajne u zvijezdama
Već lažju, varkom, himbenim govorom
Vezuju srca nerazrješenim čvorom.
