Dogovor trojke o zajedničkom kandidatu za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda nije ni blizu jedan od suštinskih političkih procesa za budućnost zemlje, međutim on treba da bude pokazatelj i poruka jedinstva i odlučnosti tri partije (i moguće šire koalicije) da na općim izborima u oktobru svrgnu SDA i HDZ u Federaciji te gotovo izvjesno uz pomoć opozicije u RS-u i SNSD u ovom entitetu te sve tri ove partije na državnom nivou.
Dakle, kandidat trojke za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, osim prevashodne namjene konačnog ulaska jednog bošnjačkog političara lijevo od centra u najviši organ izvršne vlasti u BiH (u koje nikad nijedan ljevičar Bošnjak ušao nije), treba da bude i simbolika namjere i odlučnosti.
A namjera je pobjeda nad Izetbegovićem u utrci za Predsjedništvo (što bi po svoj prilici moglo ozbiljno da zakomplicira i njegov status lidera u SDA), dok je odlučnost pobjeda na parlamentarnoj razini i globalno svrgavanje etnonacionalističkih odnosno kleronacionalističkih politika u BiH.
Upravo ovih dana lideri trojke vode pregovore o zajedničkom kandidatu, a puls javnosti se ispipava povremenim puštanjem u eter nekih imena, pa smo tako nedavno mogli čuti da je jedan od kandidata za ovu poziciju i lider SDP-a Nermin Nikšić.
Zlobnici bi rekli da je to najgori mogući kandidat trojke te da Izetbegović i SDA tako nešto i jedva čekaju svjesni Nikšićeve nepopularnosti i unutar samog SDP-a i nedostatka samopouzdanja, što se manifestira i redovno na izborima (Nikšić je, naime, 2018. u državni parlament ušao preko kompenzacijskog mandata, a inače je osvojio 5.922 glasa).
Drugi kandidat o kojem se sve glasnije govori je još jedan SDP-ovac, Denis Bećirović, široj javnosti poznat po pisanju pisama međunarodnim zvaničnicima, a nešto užoj po tome što je svojevremeno u svojoj izbornoj bazi naložio da u hodniku na zidu mora biti obješena slika s njegovim likom.
Ako činjenicu da je Bećirović podosadan i narcisoidan političar ostavimo po strani, on je nesumnjivo neuporedivo bolje rješenje za ovu poziciju od Nikšića.
No, tu sada dolazimo do onog suštinskog pitanja, o kojem mnogi od nas razmišljaju. A ono glasi: zašto uopće bilo koji od isluženih političara mora da bude kandidat kada će već biti osigurana podrška glasačke baze kompletne trojke bez obzira na ime?
Zar ne bi neki intelektualac, ugledni profesor ili naučnik, neko ime bez mrlje u karijeri, kakvih u BiH nesumnjivo ima (jedan od njih, dozvolite mi vlastiti slobodni sud, nesumnjivo je prof. Asim Mujkić, drugi npr, prof. Esad Bajtal) bio bolje i prihvatljivije rješenje za sve? Dakle, kandidat koji bi natjerao i one neodlučne, dio apstinenata, da konačno izađu i zaokruže njegovo ime?
U SDP-u, a moguće i ostatku trojke, očito misle da ne bi. Greška broj jedan, vidjećemo da li i fatalna.
Sada kada smo, koliko je to moguće u ovom trenutku, apsolvirali bošnjačkog kandidata trojke koji će se suprotstaviti Izetbegoviću (za sada je Bećirović najizgledniji), a moguće i Fahrudinu Radončiću (SBB) i još nizu kandidata sa nikakvim izgledima za pobjedu, idemo se malo pozabaviti još jednim bitnim pitanjem koje evo već gotovo dvije decenije opterećuje bošnjačko-hrvatske odnose.
To je hrvatski član Predsjedništva, odnosno Željko Komšić.
Da ne bi bilo nikakve dvojbe, Komšić trenutno privodi kraju treći mandat u fotelji hrvatskog člana kolektivnog šefa države (prvi bio u mandatnom periodu 2006-2010., a drugi 2010.-2014. godina), na koji je izabran glasovima SVIH građana Bosne i Hercegovine sa teritorije Federacije, u skladu sa Ustavom i zakonima ove države. Dakle, Komšić je legalno izabrani član Predsjedništva BiH, ali mu se, što je također poznato, unazad godinama, a sada i najradikalnije, osporava legitimitet predstavljanja.
Preteško breme sam Komšić nosi na svojim plećima, no on očito uživa u njemu, jednako kao što u vlastitoj ulozi s druge strane uživa njegov vječni rival, lider HDZ-a Dragan Čović, koji je Komšiću „izgradio“ karijeru jednako kao Komšić njemu.
Za razliku od Komšića koji, po vlastitom priznanju, živi u skromnom stanu u plavom neboderu u sarajevskom naselju Hrasno, i nema neki imetak, Čović slovi za jednog od najbogatijih ljudi u BiH, političara umiješanog u mnoge kriminalne afere, bahatog i neosjetljivog tvrdokošca (što je, recimo, pokazao skretanjem toka rijeke Radobolja prema svojoj vili kraj Mostara).
S druge strane, za Komšićevo ime oni koji politiku površno prate i danas kao i prije 15 godina s jednakim ushićenjem vežu riječi „patriotizam, ljubav prema domovini, hrabrost, odvažnost…“
No, šta je od toga istina? Ako analiziramo Komšićevo političko djelovanje i njegovu karijeru, naprosto ne možemo da izdvojimo apsolutno ništa po čemu će ostati poznat i ostaviti iza sebe jer se sve svodilo – a i dalje svodi – na njegovu retoriku kojom je kupovao i oduševljavao mase.
Je li uticao na bilo kakve procese? Nije. Da li je bilo šta uradio tokom jednog mandata u Parlamentu BiH (u onom praznom hodu kada nije bio član Predsjedništva BiH)? Nije. Čak se tokom četiri godine niti jednom nije javio za riječ!
Ljudi koji rade za Komšića, a koje je pouhljebljivao po kabinetima od Predsjedništva do državne vlade, i dalje često vole reći da je Komšić najzaslužniji za zeleno svjetlo za aktiviranje MAP-a (Akcionog plana za članstvo u NATO), no čak i da je to istina, mi od toga i dalje nemamo ništa, niti je vidljivo u praksi, niti imamo bilo kakve koristi od toga čak i sada kada bismo zbog situacije u Ukrajini trebali biti na korak od NATO samo kad bi isti taj Komšić, umjesto lokalnog mahalanja, poduzeo državničke korake i putovao od Brisela do Vašingtona u lobiranju za članstvo.
No, njemu su očito neke druge stvari prioritetnije.
I tako, kada zavrtimo cijeli krug i vratimo sa na nultu tačku ponovo smo u sukobu Komšić-Čović. Jedan nominalno predstavlja probosansku politiku i „patriotizam“, drugi kontrolira HDZ-ovuhobotnicu opstrukcija i rušenja države i njenih institucija. I tu nema ništa sporno.
Ono što jeste najspornije, kao i u slučaju Izetbegovića, odnosi se na pitanje: a gdje smo to mi, gdje su to građani, šta građani BiH danas imaju ili nemaju od njihovih politika i retorike kada znamo da živimo NIKAD gore od rata naovamo i da se, samo u 2021. godini, 180.000 ljudi odselilo iz BiH u potrazi za boljim životom!
Ostavimo na tren po strani Čovića, Dodika i sve one s kojima smo načisto, no postavimo sebi pitanje u odnosu na Izetbegovića i Komšića, kao najodgovornijih za državnu politiku, šta su to oni, bilo kad i bilo šta, učinili da država bude stabilnija i boljeg ugleda u međunarodnim okvirima, a naši životi budu lakši i snošljiviji, izuzev što je nakon mnošta gafova i loših političkih poteza prvi nedavno, uz sav luksuz u kojem živi, uzeo otpremninu za „penziju na dan“ od 30.000 KM (zajedno sa Čovićem i Špirićem!) i sutradan nastavio da bude parlamentarac, a drugi pouhljebljvao četu savjetnika po institucijama koji mu štite leđa?
I jesu li to profesori Asim Mujkić i Esad Bajtal, ili s druge strane Zlatko Miletić ili Dragan Vikić, šugavi da ne mogu da budu članovi Predsjedništva?
Dosta više i vas.
