Da li će Bakir Izetbegović postati prvi bh. političar koji će zbog supruge i njenih ambicija razoriti političku partiju kojom vlada, u njegovom slučaju veliki politički pokret nastao na temeljima bošnjačkog političkog i nacionalnog „osviještenja“ i razvalinama socijalizma, teško je reći u ovom trenutku, no da je na dobrom putu jasno je svima osim njemu samom.

Unazad mjesecima Stranku demokratske akcije (SDA) potresaju velike korupcijske afere, kadrovsko-klijentelistički sukobi, unutrašnja borba za Izetbegovićevu naklonost, ratovi klanova, pri čemu je jedina pozicija koja je vremenom jačala – ona Sebije Izetbegović, dok su sve ostale slabile, uključujući i samu snagu stranke koja je na neto završenim lokalnim izborima do nogu potučena u Sarajevu i u većini urbanih sredina.

Ako se osvrnemo godinama unazad, jedini mogući zaključak jeste da je ovako moralo da se završi (nije još, ali sve upućuje na to da hoće).

Još od vremena kada je Bakir Izetbegović sa prvim safom svojih odanih kadrova: Asimom Sarajlićem, Amirom Zukićem, bivšim potpredsjednikom Mirsadom Kukićem, Halidom Genjcom, Safetom Softićem i dr, osmislio strategiju unutrašnjeg slabljenja stranke i osporavanja strateških odluka dugogodišnjeg, reformski usmjerenog predsjednika Sulejmana Tihića, kako bi na kraju zauzeo njegovo mjesto, bilo je jasno da će se takva vrsta nelojalnosti i političkog makijavelizma Izetbegoviću, prije ili kasnije, vratiti kao bumerang.

Od 2015. godine naovamo, stranku su napuštali, ili su „izbačeni“, jedan za drugim, sve uticajni kadrovi, potpredsjednici i članovi Predsjedništva: Fuad Kasumović, Elmedin Konaković, Senad Šepić, Salko Sokolović, Sadik Ahmetović, Mirsad Kukić, Amra Babić, nešto ranije Ibrahim Hadžibajrić, nedavno Aljoša Čampara, a uskoro po svemu sudeći i Denis Zvizdić te Semir Efendić.

U međuvremenu neki od njih suvereno su preuzeli vlast u sredinama iz kojih potiču (Kasumović, Babić, ili Hadžibajrić, npr.), dok su pojedinci kojima je predviđan kraj karijere – poput Konakovića – sa vlastitim političkim projektom i za svega dvije godine od „izbacivanja“ iz SDA ponizili Izetbegovića na političkom narativu kojim se godinama ranije retorički služila upravo SDA.

Sve to vrijeme Izetbegović mlađi je povlačio katastrofalne političke poteze, vodeći računa o Sebiji Izetbegović i porodici te poltronima okupljenim oko njega. Vlastiti narod je u međuvremenu po svim mjerilima uspio da svede na običnu vjersku skupinu koja ima ulogu tek glasačke mašinerije, pri čemu su se stranački uticaj i njena snaga gubili negdje među silnim afereama što ih je Izetbegović besmileno pravdao. Sve i jednu!

Potpuno je s ove distance stoga jasno zašto je tada već zdravstveno dobro načeti utemeljivač SDA Alija Izetbegović 2001. godine, odlazeći s političke scene, svojim nasljednikom imenovao Sulejmana Tihića, dotad malo poznatog političara i bivšeg logoraša, a ne vlastitog sina Bakira, koji je u to vrijeme sa 45 godina života bio u naponu političke zrelosti (vrijedi podsjetiti da su Hasan Čengić, Edhem Bičakčić i ostali stranački „jastrebovi“ uz Bakirovu potporu već u startu počeli da stvaraju probleme Tihiću nakon što je pokrenuo sekularizaciju stranke i unutrašnje reforme).

Znao je Alija dobro ono što mnogi tada nisu ni znali ni pretpostavljali – do koje je mjere Bakir politički limitiran i intelektualno neobdaren, svjestan rizika i avantura u koje bi uveo SDA da ga je postavio za nasljednika. Da li je u to vrijeme Alijin strah bio uzrokovan i ambicijama Bakirove supruge Sebije koja se tek pozicionirala unutar porodice, a nakon što ju je Bakir u ratu sklonio “na specijalizaciju“ u Zagreb (a sebe u sigurnost blindiranog trezora) – možda ćemo nekad saznati ih arhiva nekog savremenika. Ali sve upućuje na to.

Svi Alijini strahovi danas se upravo obistinjuju. Stranka pod Bakirovim vođstvom (mnogi će reći Sebijinim) slabi i iznutra se urušava, kontinuirano u ciklusima gubi glasačku podršku, napuštaju je poznati članovi, potredsjednici, mnogi su u velikim problemima sa zakonom, protiv mnogih se vode istrage, očekuju optužnice, afere se redaju jedna za drugom, a sve je kulminiralo aferom respiratori u koju su do guše umiješeni neki od najuticajnijih stranačkih kadrova, ali i – sudeći po posljednjim istupima potpredsjendika Denisa Zvzidića – i sama Sebija Izetbegović.

Upravo se na „respiratorima“ dogodio najveći unutrašnji sukob između Bakira, Sebije i bakirovaca na jednoj strani, i uticajnog gatačkog klana (Denis Zvizdić, braća Čampare), na drugoj, što je rezultiralo novim urušavanjem stranke. Kad je vidio da brod tone SDA je nadavno napustio Aljoša Čampara, a uskoro će njegovim stopama i Denis Zvizdić (gotovo izvjesno i načelnik općine Novi Grad Sarajevo Semir Efendić).

I šta imamo danas?

Ukratko, iznimno opasnu i nestabilnu situaciju u vrijeme kada na državu nasrću iznutra i izvana. Imamo „temeljnu SDA u rukama Sebije Izetbegović koja se bahato, preko muža i njegovog uticaja, obračunava sa neistomiščjenicima, koja je privatizirala najveći klinički centar u državi i iz njega istjerala sve što valja i što joj je oponiralo, ženu koja je zbog bolesnih političkih ambicija postala i potpredsjendik Kantonalnog odbora SDA i koja, suštinski i praktično, stranačkim politikama upravlja iz sjene.

Ženu koja ne trpi bilo kakvu kritiku, koja je u vrijeme teške epidemilološke krize građane Sarajeva ostavila na cjedilu, osobu koja se u svakoj prilici šepuri skupocjenim krpicama i tašnama od po nekoliko hiljada maraka u sutuaciji kada su mnogi građani Sarajeva i BiH, realno, gladni.

Ono što može da proizvede jednako teške posljedice po društvo, u političko-medijskom ratu koji se očekuje, jeste najava obračunavanja bračnog para Izetbegović, njihovih poltrona, botova i stranačkih glasila (poznata imena i adrese), sa svima nama koje, zbog kritika njihovih politika i izvještavanja o aferama, smatraju odgovornim za vlastiti katastrofalni izborni uspjeh (interesantno je da uzrokom neuspjeha ne smatraju vlastite afere i kriminal).

Samo slijepi i navini mogu da pomisle da će im to proći i da u jednom takvom sukobu nemorala i plaćeništva, s jedne, odnosno profesionalizma, argumenata i podrške međunarodne zajednice i vladavine prava, s druge strane, mogu da pobijede. No, to je već njihov problem i onih koji će u tome da učestvuju.

S ove vremenske distance jasno je da se krug polako zatvara. Jedan je Izetbegović 1990. osnovao stranku, zamišljenu kao politički pokret nacionalnog osviještenja Bošnjaka na razvalinama socijalizma, drugi Izetbegović, usmjeren od vlastite supruge, taj pokret polako pretvara u društvo jednog lica sa naličjem (Sebijom Izetbegović), koji će se ili vrlo brzo reformisati s novim ljudima i politikama, ili se u doglednoj budućnosti urušiti sam od sebe. Kao kula od karata.

Uvjeren sam da slična sudbina, prije ili kasnije, očekuje i nekolikih prostalih autokrata, etnonacionalnih lidera koji su u javnosti sa Izetbegovićem godinama „mrski neprijatelji“, a van dometa kamera dobri prijatelji koji vole sjesti i uz dobar zalogaj smijati se našoj patnji i lošem životu na čijim temeljima unazada 20 godina oni žive nadrealno i u velikom luksuzu.

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime