Nakon salvi uvreda kojima je Milorad Dodik nedavno počastio bivšeg visokog predstavnika Valentina Inzka zbog nametanja zakona o zabrani negiranja genocida (i svih ratnih zločina), nakon čega je ponovo najavio disoluciju, pa je na kraju sve završilo tako što je opet navukao „opoziciju“ da ga podrži u „odbrani tekovina Republike Srpske“, ne prođe niti dan da nam ovaj politički siledžija, koji u slobodno vrijeme obnaša i funkciju člana Predsjedništva BiH, ne priredi novu predstavu.
Da se razumijemo, Dodik ne može natrag. S jedne strane, kao političar i državnik izgubio je svaku vrstu čak i razumijevanja zapada, prevashodno SAD-a, za svoje avanturističko-retoričke izlete, s druge, sve ankete i analize govore o padu podrške za Dodika unutar srpskog glasačkog korpusa na uštrb rasta popularnosti gradonačelnika Banjaluke Draška Stanivukovića (čega se najviše i pribojava).
Treća strana je ponovo probuđeni OHR, isti onaj za kojeg je Dodik vjerovao da ga je svojim politikama davno eutanazirao i da je preostalo tek zakatančiti ulaz u sjedište Ureda visokog predstavnika.
Upravo čitam bezbroj reakcija na novi Dodikov fašistički pokušaj raspirivanja međunacionalne mržnje kroz dehumaniziranje muslimana-Bošnjaka, koje je sada nazvao „konvertitima u vjeri“ (što za Dodika nije ništa novo ako se sjetimo „arlaukanja“ hodže i dr.), od kojih su većina upravo onakve kakve želi da čuje.
Nacionalističke, neracionalne, neke čak i antisrpske, baš onakve kakve mu trebaju u trenutku buđenja OHR-a i dolaska novog visokog predstavnika, njemačkog diplomate Christiana Schmidta (koji je, treba li podsjećati, usaglašeni prijedlog i američka podrška).
Čudite se što na ovaj otvoreni fašizam čovjeka koji trenutno obnaša funkciju člana kolektivnog šefa države i predsjednika svih njenih građana nije reagirao niko od opozicije u RS? Nemojte, opozicija u RS ne postoji, to je tek skupina luzera sa atrofiranim političkim karijerama, političari koji su toliko puta željeli da budu veći dodici od Dodika, pa im onda pravi Dodik, baš kao i sada, kupi po lizalo i pošalje ih u magareću klupu (mnogo je poraznije što na posljednji Dodikov fašizam i ksenofobiju s dna kace nije reagirao niko od „kolega“ iz RS koji tako zdušno ovih dana brane pravo na poricanje genocida u Srebrenici, ali o tom drugom prilikom).
Sve je to predsjednik, premijer, ministar policije i zdravlja, ministar ekonomije i finansija i gospodar života i smrti u entitetu Republika Srpska svjesno i namjenski zašećerio današnjom novom izjavom (za jednu režimsku TV iz Beograda) kako „Bosna i Hercegovina ne može opstati, kako treba napraviti tri države, kako narodi u BiH više ne mogu da žive zajedno“, i bla bla bla..
Tako smo došli do poente, niti je ona nova niti nepoznata, ali NUŽNO ju je svaki put pominjati i potencirati.
Nikada Miloradu Dodiku neće i ne može da bude bolje i rahatnije nego što mu je u RS i BiH od 2006. (kad je drugi i konačni put došao na vlast) naovamo, u bilo kakvoj državi, političkom okruženju ili sistemu. Nikada i nigdje više Dodik neće moći da stekne toliku vlast, moć i bogatstvo. Baš kao i njegov odani partner Dragan Čović (ništa manje Bakir Izetbegović).
Zašto bi Dodik riskirao uređeno društvo, reformirano pravosuđe, depolitiziranu policiju, čiste finansije, kada u takvom sistemu njegove politike propadaju, a on pravnoj državi mora da ponudi odgovore za mnoge velike poslove i korupcijske afere?
Zar nije bolje srbovati, raspirivati, mrziti, omeđivati i zapišavati teritoriju, pri tom huškati isprane mozgove iako bi on, sasvim pouzdano i sigurno, da zagusti prvi pokupio porodicu i djecu i razgulio na istok.
U jednom trenutku Dodik je imao sve. Trumpizam u Americi, EU u velikoj krizi, Janšu u Sloveniji, Orbana u Mađarskoj, rast desnice u Francuskoj i Italiji, Njemačku zabavljenu migrantskom krizom. Kući OHR u stanju hibernacije, specijalne predstavnike EU na izletu, opoziciju u RS kojoj kupuje lizala, odanog partnera Čovića i njegovu HDZ sektu, i munjenog i izgubljenog Izetbegovića kojeg je vrtio oko malog prsta. Rahatluk!
Gotovo preko noći, najprije dolaskom Joea Bidena, osvjedočenog prijatelja BiH i neprijatelja nacionalističko-retrogradnih politika, a onda i potresima na domaćoj političkoj sceni (koji njemu nikako nisu išli u prilog), na kraju zabijanjem gola Valentina Inzka u sudijskoj nadoknadi, mnogo toga je postalo upitno, prije svega održavanje pozicija moći nakon općih izbora 2022., a s njima i mnogih velikih poslova.
Nisam siguran koliko u svemu sam Dodik može da računa na dvojicu državnika koji ga zasad podržavaju, od kojih je jedan narcisoidan, kvaran, pragmatičan i ne toliko uticajan (Vučić), a drugi odvažan, moćan, ali i nadasve mudar (Putin). Još sam manje siguran da bi pragmatični Vučić zbog Dodika i njegovih politika riskirao vlastitu poziciju moći, još više uvlačenje Srbije u bilo kakve pojačane tenzije ili neku vrstu sukoba. A pogotovo sam siguran u to da bi Putinu, koliko god Rusija pokušavala da proširi uticaj na Balkanu i destabilizira BiH kako je to pokušala i sa Crnom Gorom, odgovarao ulazak u otvorenu konfrontaciju sa zapadom i SAD-om i neki novi „front“, prevashodno zbog „čuvanja“ Krima i fronta prema Ukrajini koja za Rusiju ima strateški značaj kao tampon-zona prema NATO.
Šta će Dodik na kraju uraditi, hoće li poslati svoju policiju na SIPA-u ako počne sa hapšenjima po RS, da li će primitivnom, fašističkom retorikom uspjeti da izazove nerede, koliko će daleko smjeti da ode (zajedno sa Čovićem), svjesno riskirajući i moguće nove sukobe jednako svjestan da je Bosnu i Hercegovinu nemoguće rasturiti bez novog rata jer će njen suverenitet i integritet uvijek braniti njen većinski narod – pitanja su koja mnogi analitičari, ali i dio javnosti sebi ovih dana postavljaju.
Ono što ja znam, kao neko ko politiku prati 30-ak godina, jeste da Dodik još NIKADA u praksi nije ostvario niti jednu od svojih desetina najava, obećanja, prijetnji. Dodiku se mora priznati da je maestralno provodio svoje politike, jer dok je s jedne strane bavio populizmom i hegemonim etnonacionalizmom, govoreći ono što većina u RS i dalje želi da čuje, s druge je u praksi diskretno pristajao na gotovo sve i jednu obavezu koja je bila u reformskoj agendi BiH. U isto vrijeme njegovo bogatstvo je raslo.
