Photo: Armin Durgut/PIXSELL

Posljednji Prajd (BH Povorka ponosa) u Sarajevu bio je odlična prilika za testiranje iskrenosti građanskih opredjeljenja niza političkih subjekata koji se posljednjih godina predstavljaju borcima za građansku državu.

Da podsjetimo, zalagati se za „građansku“ državu znači, u prvom redu, dati prioritet individualnom nad kolektivnim, znači zalagati se za takav politički pravni okvir koji će omogućiti pojedincu, ma kako njegov ili njen vrijednosni sklop bio nepopularan, „manjinski“, što je moguće više slobodnog prostora za razvoj vlastitog, individualnog identiteta, slijeđenje svojih opredjeljenja. Taj prostor slobode mora biti zaštićen od kolektivističkih stega, opredjeljenja, očekivanja, većinskih nazora.

Zagovornici građanstva svakodnevno nam, s pravom, poručuju kako etničko, nacionalno opredjeljenje ne smije biti ključna odrednica naše političke relevancije, da ono mora ustupiti mjesto individualnom građaninu kome treba biti omogućeno da slijedi svoje ciljeve i interese.

Ali svojom šutnjom ili pak otvorenim svrstavanjem na stranu kolektivističkog sentimenta pretpostavljene „tihe većine“ građanski političari, većina njih, tako ne misle za seksualno opredjeljenje, ili za umjetničke, estetičke afinitete, pa kao isljednici saslušavaju umjetnike i prijete im sankcijama.

Pobornik ideje građanske države bezuslovno mora da se zalaže za ono što se najšire zove liberalno-demokratskim, ili, skraćeno, europskim vrijednostima, što znači da on ili ona moraju da se bore protiv pokušaja nametanja kolektivističkih obrazaca, protiv svake vrste moralno-policijskog djelovanja u javnom prostoru, pri čemu je odbrana onih ponajviše manjinskih gledišta, odnosno slobode njihovih nositelja, garant odbrane individualne slobode svih drugih. Prostor za neometan razvoj građanina u njegovom ili njezinom individualnom indentitetu, preferencijama mora biti po svaku cijenu branjen.

Izuzetak od toga su stavovi građana koji ne počivaju na ideji jednake vrijednosti svakog ljudskog života – fašizam, rasizam, radikalni nacionalizam, šovinizam, seksizam, itd.

Za slobodu tih ljudi, ma kako nam njihovi pogledi zvučali „čudno“, ma kako da odudaraju od sentimenata i sklonosti većine sugrađana, mora se bezuslovno zalagati – ne zbog nekih simpatija ili sažaljenja, nego zato što ljudska prava i slobode funkcioniraju kao spojene posude ili naponska mreža – tek u zajedničkom djelovanju svih sloboda i prava neko pojedinačno pravo ili sloboda može imati smisla, tek tada funkcionira sistem.

U tom smislu, stav premijera KS Edina Forte da ljudska prava nisu švedski stol gdje možemo birati šta ćemo u svoj tanjir staviti, a šta nećemo, na pravi način pogađa srž građanske politike. Na kraju, zalagati se za slobodu drugoga, drukčijega, svakako je zalog moje vlastite slobode.

Individualno opredjeljenja našeg sugrađanina ili sugrađanke da svoj život uređuje spram onoga što je njemu ili njoj važno, pri čemu svaki kolektivni obrazac mora ostati u drugom planu, zagovornik građanske države apsolutno mora poštivati i na tome testirati legitimitet svog političkog opredjeljenja.

Izgovor koje se često može čuti, recimo, da neki stav, opredjeljenje ili način života nekih naših sugrađana potkopava vrijednosti neke većine (pri čemu ne postoje pouzdana, objektivna, redovna istraživanja vrijednosnih opredjeljenja stanovnika) izravno je protivan građanskom političkom djelovanju i priličan je nacionalističkoj mobilizacijskoj politici, što obično i jeste slučaj i krije se iza poziva na ćudoredno uniformiranje. Pozivanje na većinska opredjeljenja, pri čemu se većina postavlja u poziciju žrtve koja trpi iživljavanja „razmažene manjine“, nije ništa drugo do kolektivistička mobilizacijska fraza koja je obični smokvin list koji prekriva pravu skaradnu golotinju sile i moći.

Tiha većina na koju se pozivaju zagovornici kolektivizma danas u BiH ili Mađarskoj, a još juče u rigidnim konzervativnim dijelovima SAD od Nixona do Trumpa, fabrikovanje kolektivističkog narativa o većini koja je ugrožena od manjine, bila je i ostala pogonsko gorivo svakog populizma, rasizma, nacionalizma, šovinizma. Svaki pokušaj uredovanja društava prema zamišljenoj tihoj većini redovno je vodio u autoritarizam, totalitarizam, pa i fašizam.

Vrijednosni okviri kojima se ljudi tokom svojih individualnih života ravnaju ne mogu biti i nisu nikada podložni glasačkom procesu, pa je fabrikacija o većini ili manjini u stvarima vrijednosnih opredjeljenja u biti ideološki mehanizam discipliniranja od koga uvijek profitiraju političke populističke elite, a nikada obični građanin.

Odlika građanskog poretka upravo je zaštita slobodnog prostora za pojedinca da razvija i slijedi svoj vrijednosni okvir, što njega ili nju čini slobodnim čovjekom.

Na taj način štite se oni najugroženiji čija individualna prava „tiha većina“ doživljava kao uvredu, bilo da je riječ o migrantima, LGBTIQ, etničkim ili vjerskim manjinama, radnicima na čekanju. To je, ukratko, ideja građanske države koju samoproglašeni bosanskohercegovački građanisti, ogromna većina njih, brka s različitim državotvornim projektima koji su suštinski nacionalistički. 

Photo: Armin Durgut/PIXSELL

Građanska Bosna se gradi i jača iznutra, a u prvom redu shvaćanjem svih individualnih ljudskih prava i sloboda ozbiljno i doslovno, njihovim garantiranjem i osiguravanjem uslova za njihovo puno uživanje. Činjenica da se neko zalaže da nacionalna pripadnost ne bude određujuća u političkom životu zemlje, ali da podržava da recimo, seksualna orjentacija ostane dominantnom, neupitnom normom ili u najboljem slučaju da se „drži u svoja četiri zida“ ili da građanin svoj stav o hegemoniji vjerskog sentimenta u društvu treba da drži za sebe a ne da ga saopćava javno jer „vrijeđa“ sentimente tihe većine, ne čini vas sljedbenikom ideje građanske države.

Naprotiv, čini vas sljedbenikom ideje ćudorednog poretka tihe većine (bila ona nacionalna, heteroseksualna, vjernička, kakva god). To je perverzija ideje građanske države.

Bosanskohercegovački građanista koji ignorira borbu za priznanje individualne slobode vrijednosnih opredjeljenja, koji je slijep za očuvanje pluralizma vrijednosti i diverziteta najrazličitijih formi društvenog življenja koje tradicionalno krase ovu zemlju (a upravo to je naša tradicija, a ne neka učmala, konzervativna, instant-kvazivjeronaučna uniformna praksa utjerivanja u tor – da je Bosna kroz svoju historiju bila tako isključiva odavno bi prestala postojati), ili koji prihvaća kolektivistički sentiment većine, ili koji, što je još gore, na dan kada se treba očitovati na ulici u iskrenosti opredjeljenja za građanske vrijednosti ima pametnijeg posla – recimo da sastavlja izborne liste – da bi iz bijednog oportunizma izbjegao koliziju s pretpostavljenim osjećajima tihe većine, sebe je suštinski ispisao iz građanskog bloka.

Šutnja većine zagovornika građanske opcije u BiH na dan prajda bila je više nego znakovita. Govorila je više od hiljadu riječi. Na dan kada su trebali nešto reći, ako ne i uraditi za ideju građanske države, dokazati da je shvaćaju ozbiljno, oni su se svrstali uz bok s „nazadnim“ snagama koje na predstojećim izborima navodno žele pomesti i pokazali se kao sitni kalkulanti.

Ostaje nam da se nadamo da će glasači prepoznati to špekulantstvo i vidjeti ko se zaista zalaže za građansku državu u BiH.

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime