Predstavljamo braniteljicu ljudskih prava u Bosni i Hercegovini
Razgovarala: Mirna Omerčaušević
Jedna je od najpoznatijih aktivistica za prava žena u Bosni i Hercegovini. Prije petnaest godina osnovala je Udruženje „Žena žrtva rata” Sarajevo. Cilj im je pružiti podršku preživjelim žrtvama ratnog silovanja, prekinuti šutnju, pomoći u utvrđivanju istine i uspostavljanju pravde za žrtve. Samo tako se, smatra može doprinijeti savladavanju prošlosti i unaprjeđenju ljudskih prava žena. I sama je žrtva silovanja i torture skupa s porodicom u Višegradu 1992. godine.
Bakira je proteklih godina zbog svog djelovanja izložena brojnim verbalnim i fizičkim napadima. Ni to je ne sprječava da nastavi borbu za dokazivanje istine i prava žena žrtava rata.
Nedavno ste dobili počasni doktorat Univerziteta Glasgow Caledonian od šta ona za Vas znači i populaciju koju predstavljate?
Kada predstavnici naučne zajednice prepoznaju značaj utvrđivanja činjenica o zločinu ratnog silovanja koji je učinjen prema nama bošnjačkim ženama i prepoznaju značaj naše borbe da se prekine šutnja o ovim zločinima kao i značaj naših svjedočenja i borbe za istina pružaju nam direktnu pomoć i podršku.
Zbog toga je simbolika ove nagrade od strane Univerziteta Glasgow Caledonian najsnažnija i direktna podrška nama žrtvama ratnog silovanja u BIH, mi žrtve sada da znamo da nismo same u ovoj iscrpljujućoj borbi za prava i dostojanstvo žena žrtva silovanja u Bosni i Hercegovini. To je ujedno i poziv svima u naučnoj zajednici da je potrebno da se svi borimo protiv neopisivog zla kojem smo mi bile izložene koje se na žalost dešava i drugim ženama u svijetu.
Koliko BiH društvo, institucije, prepoznaju probleme sa kojima se suočavaju žene – žrtve rata (silovanja), žene koje su poput Vas? Preživjele takve strahote.
Posljednjih godina zahvaljujući našem radu i jednog broja angažiranih žena u politici i van nje dosta naših problema nastojale su da riješe nadležne vlasti, posebno u Federaciji BIH ostvarujemo pravo na priznavanje statusa .
Ali žrtve silovanja neće biti zadovoljne sve dok nas svaki nivo vlasti od lokalne do državne ne prizna i podrže kao žrtve na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine ne praveći bilo koji oblik diskriminacije.
Nedostaje nam jedinstven odnos prema žrtvama, odavanje jednakog pijeteta za sve i da odmah prestane omalovažavanje i osporavanje u političkom prostoru. Potrebni su nam državni programi koji će poboljšati našu sigurnost i našu ekonomsku situaciju i pružiti pomoć i nama i našim porodicama na jedan jednostavan i efikasan način
Koliko je do sada evidentirano žena – žrtava zločina silovanja, te fizičkog i psihičkog zlostavljanja,prema Vašim saznanjima?
Prema podacima Udruženja „ Žena žrtva rata“ koji se nalaze u elektronskoj Bazi podataka i pisanoj formi, do danas je evidentirano 11 996 žena žrtava silovanja i seksualnog zlostavljanja, fizičkog i psihičkog zlostavljanja iz 73 općine u BiH. Obzirom da Udruženje okuplja i muškarce koji su tokom rata bili žrtve zlostavljanja, želim napomenuti da je u udruženju evidentirano 345 muškaraca žrtava silovanja i seksualnog zlostavljanja, fizičkog i psihičkog zlostavljanja iz 23 općine u BiH. Veliki broj žena prekinulo je neželjenu trudnoću, dok raspolažemo podacima da su njih šezdeset i dvije rodile djecu kao rezultat silovanja.
Kako one danas žive i da li im iko pomaže?
Žive u prostorima tišine na margini društva, okružene svojim bolnim sjećanjima. Najčešće nikako ili izuzetno rijetko govore o svom teškom iskustvu, koje ne mogu zaboraviti. Žene koje su preživjele tu tešku traumu su, uz rijetke izuzetke, materijalno nezbrinute. Uglavnom su nezaposlene, uz bitno umanjenu radnu sposobnost zbog posljedica preživjelih trauma. Nije im omogućeno dodatno školovanje ili prekvalifikacija. Zbog toga su ekonomski ovisne o drugima. Nemaju riješeno stambeno pitanje. Nisu dobile pomoć za školovanje djece. Uz pomoć projekta Fondacije lokalne demokratije i ministarstva za ljudska prava, uspjele smo da se 2006 godine izborimo za Zakon, odnosno izmjenu i dopunu zakona za poboljšanje položaja statusa žena žrtava rata. Tim zakonom je predviđeno da osobe koje su preživjele silovanje i seksualno zlostavljanje imaju mjesečno novčano primanje koje trenutno iznosi 594.00 KM. Pomoć ženama žrtvama rata, obezbjeđujemo kroz projekte sa FLD-om ( pokretanje malog biznisa, rekonstrukcija objekata, stočni fond i dr), projekti sa nekim drugom udruženjima ili organizacijama koji prepoznaju ovu kategoriju. Nažalost takvih projekata je sve manje tako da je i pomoć žrtvama neadekvatna.
Kako poboljšati njihov položaj?
Formiranjem Udruženja „Žena-žrtva rata“, preživjele žrtve silovanja i seksualnog zlostavljanja su pokušale i uspjele svoju individualnu patnju podići na veći nivo, te pokušale svojim svjedočenjima i aktivnostima pokrenuti postupak ozdravljenja čitavog društva boreći se za pravdu i istinu te jasno i argumentovano govoriti o izvršenom ratnom zločinu tokom agresije na BiH. Veliku podršku i doprinos o promociji naših aktivnosti imamo od organizacije Remembering Srebrenica, čije je sjedište u Londonu. Ženama koje su prošle kroz torturu se može pomoći kroz psihološku i pravnu pomoć, prioritet kod zapošljavanja njih ili članova njihovog domaćinstva, prioritetno stambeno zbrinjavanje, pomoć u rekonstrukciji stambenih jedinica, adekvatnu ljekarsku pomoć …
Kako ste se odlučili 2003. godine da oformite udruženje, koja je misija udruženja „Žena žrtva rata“?
Kada sam 1993. godine iz Višegrada došla u Goražde gdje sam bila do potpisa Dejtonskog mirovnog sporazuma, upoznala sam jedan broj žena koje su preživjele isto kao i ja. Bile su iz Foče, Rogatice, Goražda i Višegrada. Došlo je vrijeme da smo mogli otići i posjetiti svoje kuće, koje su većinom bile porušene. Išli smo pod pratnjom SFOR-, IPTF-a i lokalne srpske policije u kojoj su radili isti oni zločinci, koji su nad nama vršili zločine. Svaki put kada bi odlazili u Višegrad mi preživjeli bi prepoznali nekoga među tim policajcima, prepoznali bi one koji su nas silovali i ubijali naše članove porodica. Gledali smo ubice, silovatelje kako nam se u lice smiju. Govorili su nam „Jeste li se vratili da završimo ovo što smo započeli?“ i „Šta još treba da uradimo da se više ne vraćate?“
Kako su oni ovo govorili neki inat je počeo rasti u meni, želja za osvetom. Ali moja osveta nije bila da im učinim ono što su oni meni, moja osveta je bila da prekinem šutnju o onome što sam preživjela i vidjela i tako sam počela prikupljati informacije od drugih preživjelih o ratnim zločincima koji žive i rade u Višegradu. Počela sam slati informacije nadležnim organima i vlastima. Napokon su počinitelji počeli bivati osuđivani za djela koja su počinili.
Želja za povratkom na vjekovna ognjišta bila je jača od svega. Pokrenula sam povratak u Istočnu Bosnu, u moj Višegrad. U Bosni i Hercegovini silovanje je korišteno kao oružje rata kako bi ljudi napustili svoje domove i kako bi živjeli u strahu od silovanja i stigme koju ono nosi. Kako bi ponizili ženu, razorili porodice. Nažalost malo ko govori o ženama koje su silovane i na kraju ubijene.
Kad sam shvatila da bi ratni zločinci mogli ostati nekažnjeni, okupila sam desetak žena koje su preživjele silovanje i seksualno zlostavljanje i 2003. godine osnovala Udruženje “Žena-žrtva rata”. Članovi udruženja su samo preživjele žrtve silovanja i seksualnog zlostavljanja. 2006. godine su nam se priključili i muškarci koji su silovani i seksualno zlostavljani. Svaka izjava uz pristanak preživjele žrtve ili svjedoka očevidaca, proslijeđena je Haškom tribunalu. Takvu praksu smo nastavili od 2005. godine saradnjom sa Tužilaštvom BiH, s prijedlogom pokretanja istrage protiv ratnih zločinaca. Udruženje je multietničko, multinacionalno i nestranačko tako da u udruženju imamo žena bošnjačke, hrvatske, srpske i romske nacionalnosti. Ono što moram naglasiti u našoj bazi podataka 98% počinjeno je masovno i sistematsko silovanje nad Bošnjačkom ženom.
Do 2006.godine bile smo žrtve sistema sve dok se nismo izborili za svoja prava.
Udruženje je ovašteno da priznaje status silovane i seksualno zlostavljane žene i muškarca, izdaje uvjerenja o priznatom statusu na osnovu kojeg preživjela žrtva slijedi dalju zakonsku procedure kod Zakon o CŽR-a kao posebna kategorija (silovanih i seksualno zlostavljanih), a sve shodno Statutu udruženja i Pravilniku o priznavanju statusa.
Jedina satisfakcija za mene, kao i za većinu žrtava, su pravomoćne presude za počinitelje zločina. Udruženje ”Žena žrtva rata”, pruža pravnu podršku, priznavanje statusa silovanih i seksualno zlostavljanih žena i muškaraca, ekonomsko osnaživanje, psihoterapije, pripreme prije tokom i poslije svjedočenja, kao i obeštećenje žrtava nakon pravosnažnih presuda, kako bi se priveli i procesuirali odgovorni za ratne zločine.
Misija Udruženja je primarno ohrabrivanje preživjelih žrtava silovanja i seksualnog zlostavljanja da iznesu svoju individualnu priču, da se socijaliziraju sa drugim žrtvama, te da kroz svjedočenje i davanje izjava, pomognemo da se pokrenu postupci i razbije šutnja o stravičnom zločinu koji je izvršen nad nama. Za nas je istina najvažnija i bez nje nema ozdravljenja društva i izgradnje povjerenja. Mi ne pristajemo da naša srca i duše ostanu zgažene a mi ponižene. Pravda je minimum naših ljudskih prava.
Kakav je bio Vaš život prije rata?
Prije rata sam živjela i radila u Višegradu. Bila zaposlena u SO Višegrad. Moj suprug je također radio. Imamo dvije kćerke. Imali smo našu kuću na samoj obali rijeke Drine. Lijepo se živjelo. Imala sam prijatelje svih nacionalnosti a sa nekima od njih i danas imam kontakt. Imali smo mnogo rodbine a sada veoma mali broj.
Šta znači danas biti braniteljica ljudskih prava u BiH?
Teška borba počela je, kako sam već navela, prije više od dvije decenije. Silovana žena, osnivačica udruženja koje se bori za ljudska prava žena žrtava rata i za to da se procesuiraju svi ratni zločinci ili kako to danas kažu braniteljica ljudskih prava, je osoba koja daje pokretačku snagu, masi osoba koje su preživjele ovo što sam i sama proživjela. Osoba koja se bori za prava osoba određene kategorije da ne ostane sve samo mrtvo slovo na papiru. Braniteljica ljudskih prava danas , bez obzira o kome se radi, izložena je riziku, čak i prijetnjama za vlastiti život kao što sam imala i sama, pa i prijetnjama upućenim članovima porodice, uništavanja lične imovine, zastrašivanjima itd.
Kako se nosite sa svim prijetnjama i napadima kojima ste izloženi sve ove godine?
Ja se njih više ne bojim. Svaki njihov napad i prijetnja doživljavam kao njihovu slabost, kao reakciju na sva zla koja su radili. Njihovi napadi i prijetnje meni daju dodatnu snagu da istrajem u borbi protiv nekažnjivosti i proganjanja ratnih zločinaca . Ne bojim se smrti. I ne postoji način na koji me mogu zastrašiti. Ja još uvijek ljude dijelim na ljude i neljude, a neki ljudi su ratni zločinci. Sve žrtve uvažavam i ne pravim razliku između žrtava bez razlike koje su nacionalnosti. Žrtva je žrtva.
Koliko je slučajeva silovanja procesuirano na sudovima BiH?
Od 2004. do 2016 godine u Sudu BiH, Sudovima Federacije, Republike Srpske, Distrikta Brčko osuđeno 116 osoba. U Haškom tribunalu osuđeno je 29 osoba. U protekle dvije godine njih 15. Pored naših podataka, korišteni su i podaci OSCE-a.
Šta vam daje snagu da istrajete u ovoj borbi?
Ja sam prošla kroz nezamislive stvari tokom rata u Bosni i Hercegovini, ali je ta bol i patnja meni dala odlučnost da se borim za pravdu kako bih pomogla svim onim ženama i muškarcima koji su bili žrtve seksualnog nasilja tokom rata. Ja nisam sama. Širom svijeta, upravo sada, žene različitog porijekla, kultura, religija i nacionalnosti se bore da učine ovaj svijet boljim i sigurnijim mjestom, bore se da se prekine šutnja o seksualnom zlostavljanju. U Bosni, kao i širom svijeta, silovanje je korišteno kao oružje u ratu kako bi ljudi napustili svoje domove i kako bi živjeli u strahu od silovanja i stigme koju ono nosi. Danas, ja se nadam da ću poslati poruku svim ženama koje su bile žrtve seksualnog nasilja, mučenja i silovanja, da se oslobode stigme i stida da se bore za pravdu i svjedoče o onom šta su proživjele. U Bosni mi se borimo već 20 godina za pravdu i naša se borba nastavlja svaki dan i ja odbijam da se plašim onih koji žele da me ušutkaju. Mnogi ljudi u Bosni odbijaju da priznaju šta se to nama desilo i mnogi preživjeli svaki dan sreću svoje napadače koji još nisu izvedeni pred lice pravde.
*Fondacija lokalne domokratije provela je nedavno istraživanje o Mreži sigurnosti za braniteljice ljudskih prava i aktivistice protiv rodno zasnovanog nasilja u Bosni i Hercegovini s ciljem da doprinese poboljšanju položaja, zaštiti ljudskih prava i izgradnji sigurnog radnog okruženja za braniteljice ljudskih prava. Kao temeljni problem u poštivanju ljudskih prava u BiH prepoznato je sporo i nedovoljno procesuiranje ratnih zločina, nepostojanje sistemskog odgovora za položaj žena žrtava rata, nasilje nad ženama, dugotrajni sudski postupci, diskriminacija.
