Inicijativa Damira Arnauta da bosanskohercegovački gradovi i opštine postojeće nacističke i fašističke nazive ulica, škola i javnih prostora zamijene imenima ovdašnjih Pravednika, naišla je nedavno na pristojnu medijsku pažnju. Za neupućene: Pravednici su 49 ličnosti iz cijele BiH, svih nacija, koji su spašavali Jevreje tokom Drugog svjetskog rata.
Politička reakcija stigla je tek iz Kluba zastupnika SDA u Predstavničkom domu Skupštine BiH. Uz njihovo temeljno slaganje ide ono famozno “ali”. Ko je, naime, kompetentan da pravi spisak nepoželjnih imena?
Neupitni su, recimo: Draža Mihailović, Jure Francetić, Mile Budak, Rafael Boban ili potpredsjednik Vlade NDH Osman Kulenović. Ali ne i Muhamed ef. Pandža, Mustafa Busuladžić i Husein Đozo, za koje Klub naglašava da “zasigurno nisu počinili zločine”. Klub predlaže formiranje komisije a onda protivno sporohodnoj logici prijedloga, promptno istrčava sa skoro pa gorućim pitanjem: A gdje je tu Ivo Andrić?
Jer, tvrdi rečeni Klub, Andrić je tokom prve dvije godine (1939-1941) Drugog svjetskog rata boravio u Berlinu i “sarađivao i bio u koordinaciji” s nacističkim vlastima.
Dalje Klub tvrdi da je “nauka dokumentovala” kako je 1938., u godini Kristalne noći, Andrić u časopisu „XX vek“ pod pseudonimom pisao da u slučaju rata „naš narod može dočekati Nemačku na svojim granicama bez uznemirenja i nespokojstva za budućnost“.
Klub zastupnika SDA u Predstavničkom domu Parlamenta BiH brzopotezno sahrani Andrića tvrdnjom “nauka je dokumentovala”, a potom se kao založi da se oformi komisija sastavljena od historičara, pravnih eksperata i žrtava holokausta. Zalud je baviti se petardama tipa „nauka je dokumentovala“. Ili, ako ćemo petardu na petardu, evo odmah: nauka nije dokumentovala!
Drugi me je detalj, međutim, naveo da napišem ovaj tekst. Sjetio sam se naime (ne moramo svi imati sjećanje amebe) jednog govora koji je održan 2017. godine i danas je uredno pohranjen na zvaničnoj stranici Predsjedništva BiH. Što će reći da ga je izgovorio jedan od tadašnja tri člana Predsjedništva.
Govor je održan jula 2017. godine, pred eminentnim skupom, i u jednom naglašenom patriotskom tonu, ovlaš, a egzemplarno nabraja značajne stvaraoce Bosne i Hercegovine. Citiram: Meša Selimović, Mak Dizdar, Ivo Andrić, Aleksa Šantić, Nedžad Ibrišimović, Roman Petrović, Ibrahim Ljubović, Gabrijel Jurkić. Mogao je govornik pomenuti i neki ženski lik, primijetiće temeljitiji čitalac koji uvažava kriterije civiliziranog svijeta… ali i tu temu ostavimo za neki drugi put.
Zadržimo se na Andriću. Ne samo da je u elitnom nizu pobrojan, nego se i kompletan govor obilno poslužio Andrićevim tekstom. Jer kad govornik svoje obraćanje počne sa: „Na početku svih naših puteva stoji jasno urezana staza na kojoj se čovjek prvi put uspravio i prohodao“, ne možemo a da se ne sjetimo da je Andrić svojevremeno napisao:
„Na početku svih staza i puteva, u osnovi same misli o njima, stoji oštro i neizbrisivo urezana staza kojom sam prvi put slobodno prohodao“.
Govornik i po drugi put poseže za Andrićevim tekstom, ali ovaj put ne izostavlja ime. U nevelikom govoru člana Predsjedništva BiH 2017. godine stoji proporcionalno pogolem citat.
„U trenucima kada me zamarala i trovala tuđina u kojoj sam po zlu slučaju živio i čudom se održavao u životu“, kaže u svojoj ispovijesti bosanskohercegovački nobelovac Ivo Andrić, „ja sam, pobožno, kao vjernik svoj molitveni ćilim prostirao preda se tvrdu i uzvišenu višegradsku stazu kojom sam otišao u svijet. Jer samo je ona liječila svaku bol i potirala svako stradanje.“
Ne budi nam mrsko, pogledajmo kako to kod Andrića izvorno stoji: „U trenucima kad me zamarao i trovao svet u kom sam po zlu slučaju živeo i čudom se održavao u životu, kad se mračio vidik i kolebao pravac, ja sam tada pobožno prostirao preda se, kao vernik molitveni ćilim, tvrdu, ubogu, uzvišenu višegradsku stazu koja leči svaki bol i potire svako stradanje, jer ih sve sadrži u sebi i sve redom nadvisuje.“
Ko je to 2017. godine ovako „zamezio“ Andrića? Pogled u retrovizor nudi tri opcije: Dr Mladen Ivanić, Bakir Izetbegović i Dr Dragan Čović.
Da ne dužimo: Bakir Izetbegović. U svojstvu pokrovitelja jednog značajnog kulturnog događaja (mjesto događanja, sarajevska Vijećnica), održao je govor tokom kojeg je čak četiri puta oslovio – naslovio prisutnu publiku. Da pobrojim: „Poštovani članovi porodice Berber, vaše ekselencije, eminencije, dragi prijatelji, dame i gospodo.“ Pa: „Dame i gospodo.“ Pa: „Dragi prijatelji, dame i gospodo.“ Te konačno: „Vaše ekselencije, dame i gospodo, dragi prijatelji.“
Očito je Bakir Izetbegović itekako držao do ovog pokroviteljstva (posthumna izložba radova Mersada Berbera), itekako držao do toga šta će reći i koga će pomenuti. Prostom računicom dakle, pred ekselencijama i eminencijama je samo Ivu Andrića dva puta pomenuo. Ne samo pomenuo, nego mu se i tekstom okoristio. I to, da prosti aktuelni Klub zastupnika SDA, tekstom koji je Ivo Andrić objavio proskribovane 1940. godine! Preciznije, u pitanju je Andrićev tekst pod naslovom Staze, objavljen u Srpskom književnom glasniku 1940. godine.
E sad! Valjalo bi upitati Bakira Izetbegovića da li je njegova afirmativna upotreba Andrića 2017. godine još uvijek na snazi?
Ili se ove, 2021. godine, slaže sa izraslijim članovima svoje stranke, tačnije Klubom zastupnika SDA u Parlamentarnoj Skupštini BiH. Da ih pobrojimo: Adil Osmanović, Safet Softić, Alma Čolo, Šemsudin Dedić, Halid Genjac, Nermin Mandra, Šemsudin Mehmedović, Edin Mušić i Denis Zvizdić.
Imajući u vidu raskošnu spremnost Halida Genjca da revnosno trepće na svaki mig svog predsjednika, pretpostaviti je da rečeni Genjac nije bio upoznat sa govorom iz 2017. godine. Kako Genjac, tako i ostali. Dešava se.
Jedini ko iz ove zastupničke grupe u ovom slučaju daje materijala za izvjestan dalekosežniji politički zaključak jeste Denis Zvizdić. Napuhana tvrdnja o sukobu Zvizdić – Izetbegović koja se razvlačila po medijima, evo je konačno dobila i nešto dokaznog materijala. U čemu se Bakir Izetbegović i Denis Zvizdić razilaze? Jedino što je u ovom trenutku izvjesno: u odnosu prema Ivi Andriću.
Uzgred, naslov ovog teksta dugujemo naslovu izložbe radova Mersada Berbera prilikom čijeg otvaranja je Bakir Izetbegović održao, što bi rekao novinar-izvještač, nadahnuti govor. Ako ćemo pravo: Andrićem nadahnuti govor.
