Branko Vrdoljak jedan je od onih “preživjelih” urbanih Sarajlija koji ne samo da dobro pamte nekadašnja najbolja vremena komsomolitskog, otvorenog, po svemu jedinstvenog grada, nego je i sam, kao muzički i modni menadžer, učestvovao u kreiranju te prepoznatljive sarajevske predratne scene. I danas to čini – koliko je moguće u kontekstu turbofolk kulture.
Njegova priča je samo novo svjedočanstvo o tome kako urbani i obrazovani, pitomi ljudi, demokrate – a prevashodno legalisti, tako često budu izigrani, burtalno prevareni od pravne države, koja je najokrutnija i najbezobrzirija upravo prema onima koji utjelovljuju vrijednosti. Zato je u društvu poremećnog sistema vrijednosti, kakvo je naše, sve manje mjesta i prostora za ljude poput Branka Vrdoljaka, jer danas je na cijeni nepismena, bahata i kriminalizirana, politički angažirana sorta, koja ima svoju državu. I za koju država radi.
Na sebi svojestven način Branko Vrdoljak je napisao kratku ispovjest vlastite, dvanaestogodišnje borbe i svojih ljudskih, očinskih pokušaja da viđa vlastito dijete. Pravna država je njemu i njegovom sinu uskratila ovo osnovno ljudsko pravo…
Priredio: Branko VRDOLJAK
Jedina suštinska razlika između ovog mog, i tragičnih slučaja Dženan Memić i Davor Dragičević, je ta što je moj kidnapirani malodobni sin Viktor Vrdoljak živ ukopan u entitetu s najviše masovnih grobnica u povijesti kontinenta.
Spregom, bolje kazano udruženim zločinačkim poduhvatom korumpiranih, nepotističkih, bahatih, polupismenih, partijskih, vazalnih, birokratiziranih pravosudno-policijskih struktura, te raznoraznih nikad nadležnih socijalnih centara – Marsovci su dakako nadležni.
Viktor je od rođenja 2006. godine otet iz rodnog doma u sarajevskom naselju Hrasno, i uz falsificirane dokumente već je 12 godina, na pet kilometara zračne distance, nedostupan biološkom ocu.
Protivno mojoj i njegovoj volji, Viktor, državljanin Federacije i Bosne i Hercegovine je, je eto tako nekažnjeno, kao moderni janjičar, indoktriniran da mrzi rodno Sarajevo, domovinu Bosnu, lijepu hrvatsku Dalmaciju di je začet s okusom mora i soli.
Prema vlastitim riječima, strahuje da će kad-tad bit utopljen u Miljacki. Moj nevini sin jedinac, anđeo, kao sva djeca svijeta, posljednji muški potomak pradjedova mu Luke Vrdoljaka s otoka Visa te Ludwiga von Igela, iz austrougarske Galicije.
Sin jedinac, pokršten od lukavičkog popa Voje, samozvanog ponosnog četnika…
Umjesto s ocem levatom, kako nalaže nikad izvršena pravomoćna presuda i zakoni prirode + društva, sin u istom terminu ljetuje u Njemačkoj s “bogu hvala što sam Srbin” očuhom Vasićem, pa to još otmičari barabe okače na Facebook.
Bože, tko je onomad pred očima UNPROFOR-a likvidirao ratnog premijera Vlade Republike BiH?
Eh, to je nama naša borba dala…
Zamišljeno partnerski, od Radovanovih SDS-vojvoda i Alijinih SDA “Srba-muhamedanaca”, pred sami planirani rat, kao svetosavsko “na svojoj zemlji u svojoj vjeri” Šeher Principovo, podijeljeno Miljackom, danas nekoć pitomo, kosmopolitsko, olimpijsko Sarajevo funkcionira kao hičkokovsko-kvaziarapski vrana-šiša Lapsus City.
Neinauguriran načertanijski glavni grad Velike Srbije & Sandžaka, uz ukazanje koševske, blago Hasetu, molitvene Gospe utjelovljene u liku i turbodjelu prestolonasljednice Marije Šerifović.
Ovaj vapaj ima smisla samo percipiraju li ga budući mladi bračni parovi. Kao naravoučenije.
Birajte svoju sreću, život kratak je kao leptira let.
