Piše: Almedin ŠIŠIĆ
Jučer je, kao rijetko kada unazad dvije decenije, mučno i zastrašujuće bilo slušati kako jedan visoki predstavnik institucija vlasti u RS – ministar policije Dragan Lukač, u svom izvještaju o istrazi o smrti Davida Dragićevića prvih 15, 20 minuta posvećuje kolegi novinaru Slobodanu Vaskovića, pokušavajući ga diskreditirati i kao čovjeka i kao novinara.
U razloge sada ne želim da ulazim, ali ministar policije to ne smije da radi! Ministar policije jučer je zloupotrijebio vlastitu funkciju i položaj, identificirajući se sa institucijom tokom svog obračuna s jednim novinarom, i to sa govornice entitetskog parlamenta i pred milionskim TV auditorijumom?!
Najgore od svega – Lukač je stavio metu na čelo Vaskoviću, a adekvatne reakcije politike su izostale (tek su reagovala novinarska udruženja i pojedinci iz branše, ostalo su bile sterilne izjave nazoviopozicije).
NOVINARSTVO I POLITIKA
Došli smo, dakle, do politike. Opet i ponovo do politike. Odakle god počnemo, koda god “prođemo”, gdje god zagrabimo, u Bosni i Hercegovini sve počinje i završava se politikom.
Tako i jučer u entitetskom parlamentu, u kojem je Davidov otac, Davor Dragičević, poslanicima pokušao predstaviti razmjere svoje boli. Opet smo s druge strane gledali i slušali politiku (čast časnim izuzecima, Dragan Čavić je jedan od takvih). I nisam siguran da je jučer otac napravio bilo šta korisno za sebe pokušavajući poslanike uvjeriti kako je siguran, i da ima dovoljno dokaza (prikupljenih tokom privatne istrage, što je žalosno i porazno) kako je njegov sin brutalno umoren. Otet, mučen, ubijen, i na kraju bačen u rijeku.
Sami zakjučci koje je usvojila Narodna skupština RS i na koje je, dakle, pristala i opozicija, kao predlagač inicijative obraćanja Davora Dragičevića, priča su za sebe.
No, mi smo sve to, nažalost, i ranije znali. Da su novinari koji imaju srce, obraz, moral (i muda!) manje ili više fizički ugroženi od onih čiju korupciju i kriminal raskrinkavaju.
Znali smo da danas, više nego ikada otkako je stao rat na ovim prostorima, dolazi do izražaja podjela između čestitih novinara, na jednoj, i onih bez časti koji služe svim bh. režimima, na drugoj strani, između kojih su se smjestili “držači diktafona” (njima je uvijek i u svim okolnostima svejedno).
Znali smo i da je politika kurva par excellence, pri čemu vlast i opozicija već pune dvije decenije vrte isti film za naivne; pred kamerama se ko biva svađaju, šamaraju i međusobno kompromitiraju, a kad se svjetla pozornica ugase zajedno krkaju jagnjetinu i zajebavaju se.
Je li ikada ijedan političar procesuirao drugog? Sjećate li se ijednog slučaja?! Nije. A zašto nije? Zato jer se boji da će onda njega procesurati taj isti kada on padne i ode u opoziciju.
I to je to vrzino kolo u kojem nas naša politika, u apsolutnoj sprezi sa strukturama pravosuđa, drži zarobljene od 1995. pa naovamo.
No, ukazalo se svjetlo, ukazalo se istinsko svjetlo koje se ozbiljno uhvatilo u koštac s mrakom.
Kao neko s velikim životnim iskustvom, kao neko ko je živio u nekoliko gradova u oba entiteta, kao neko ko je u novinarstvu gotovo tri decenije, proteklih sedmica primjećujem nešto uistinu pobuđujuće, nadahnjujuće, pomalo revolucionarno. Nešto što apsolutno nikakve VEZE NEMA SA POLITIKOM, već buđenjem narodne svijesti!
Otac Davor Dragičević je u svojoj borbi za istinu ujedinio ljude. Nije samo u pitanju 235.000 članova grupe Pravda za Davida (a da li smo uopće svjesni kakva je i koliko je sama ta cifra?!), već je u pitanju nešto ključno za opstanak našeg društva, naših naroda, i naših građana. Nešto što sam posljednji puta vidio još u vrijeme stare Jugoslavije!
BUĐENJE NARODA
Borba Davora Dragičevića u ljudima, u roditeljima, očevima, majkama, ali i u djeci, pobudila je najdublja i najljepša osjećanja pripadnosti ljudskom rodu. Ne naciji, ne idologiji, već ljudskom rodu…
Nikada još nijedan poziv na rušenje bilo kakvih institucija, na podršku bilo kakvoj politici ili ideologiji vidio nisam!
Ali vidio sam desetine, stotine (možda i hiljade) poziva da Banjaluka pruži ruku Zenici, Sarajevo Prijedoru, a Mostar Gradišci, u borbi za istinu i pravdu, u borbi za svu našu djecu. U borbi za raskrinkavanje onih organizacija koje su se najprije igrale rata, a onda su se i u miru usudile igrati gospodara života i smrti, nasilno prekidajući mladost djeci koja se u pogrešno vrijeme našla na porešnom mjestu, klicima koji bi, što spletom okolnosti što mladalačkom radoznalosti, dolazili do informacija koje nikad nisu smjeli da vide, udarajući u osinja gnijezda paralelnih struktura vlasti.
Mnogo naše djece je unuzad 20 godina završilo svoje živote na čudne ili misteriozne načine. Mnoge istrage su zataškane, neke nikada do kraja nisu rasvijetljene, čitave porodice ostale su u tuzi, bolu i patnji sve ove godine.
Može li se nešto promijeniti dolaskom fenomena “David Dragičević”?
To će najprije zasvisiti od samih građana BiH. Od najprostije činjenice može li ih politika i dalje, još uvijek, 22 godine nakon rata tretirati kao maloumne ljude, servirajući im sa svojih zlatom optočenih trpeza bolno iste priče “o nacionalnoj ugroženosti, (ne)ukidanju RS, unitarizaciji BiH”.
Pogledajte samo, gdje smo mi, “obični”, sve ove godine, šta smo stekli i dokle smo došli. Pogledajte onda njih i njihovu djecu.
Nakon toga pogledajte kako žive političari, predstavnici vlasti i njihova djeca u Švedskoj, Švicarskoj, Njemačkoj ili Autriji.
Ako vam i tada ne bude jasno, neće nikada.
Zato opravdano smatram da je sva dobrota, snoviđenje proizašlo iz borbe Davora Dragičevića posljednji pokušaj da mnogi od nas ostanu ovdje i pokušaju izgraditi bilo kakvu normalnu budućnost za svoju djecu.
U ime one koja više nije s nama.
