Da li je moguće prekrajanje granica na Balkanu?

Moje je mišljenje da nije moguće. Pokušaću vam to u nekoliko elemenata pojasniti, koji su naizgled veoma jednostavni, dok je, ipak, složenost međunarodnih odnosa u ovome aktualnom trenutku, nešto sasvim drugo. Prekrajanje granica, kao fenomen o kojem se recentno dosta govori, povremeno uključuje Bosnu i Hercegovinu ili Makedoniju, pa ćemo i tome nešto reći. Sve je, zapravo, počelo sa intenziviranjem razgovora između Srbije i Kosova, što je jedan dio političkih elita iz bh. entiteta Republika Srpska dočekao na način da su ovo izborno vrijeme pokušali iskoristiti za neke političke stavove koji baš i nisu realni. Jedno je skupljanje jeftinih političkih poena, kroz politički populizam, dok je destabilizacija regiona nešto sasvim drugo i u taj prostor niko ne bi trebao zalaziti.

Šta je problem u razgovorima Srbije i Kosova?

Očito je kako međunarodna zajednica nastoji svojim pritiscima učiniti da se ovo pitanje riješi direktnim razgovorima između Srbije i Kosova, ne uključujući nikoga više, osim što različiti akteri međunarodnih odnosa, ovdje mislim na velike svjetske sile, nastoje izdejstvovati  međusobno priznanje Srbije i Kosova, što je u ovome trenutku teško očekivati. O tome, vode se razgovori već izvjesno vrijeme, kako u Briselu, tako i u drugim europskim gradovima, povremeno uz posredovanje Europske unije, povremeno sa porukama različitih svjetskih lidera, ali je činjenica da dogovora još uvijek nema. Kako sam kazao u jednom od ranijih tekstova, težište rješavanja ovog problema je na predsjedniku Srbije, Aleksandru Vučiću, vrlo izvjesno radi obećanja koja je dao u različitim centrima svjetske moći, pa još uz izvjesne rokove, gdje jedan od tih rokova istječe u mjesecu septembru. Kako ne bi ispao nedosljedan, Vučić pokušava upriličiti neki dobitak za Srbiju, kako bi on lično izašao sa što manje političkih gubitaka, posebno u Srbiji koja nije nimalo naklona bilo kakvom rješenju osim da Kosovo ostane dio Srbije. U to se uključila i srbijanska Pravoslavna crkva, odašiljući vrlo jasne poruke prema Vučiću, gdje su te poruke klasične političke prirode, što položaj samog Vučića dodatno usložnjava. Kako se on bavi izlaznom strategijom iz ovog problema, on često poseže za »utvrđivanjem pazara« podižući ulog što više može, kako bi onda naposlijetku dobio bar nešto. Ali, za sebe u političkom smislu. E to nešto, postalo je vidno kada je Milorad Dodik, predsjednik bh. entiteta Republika Srpska, lupio njemu svojstvenu glupost da ako Kosovo dobije stolicu u Ujedinjenim nacijama, onda će to zatražiti i ovaj bh. entitet. Zašto mislim da je tako nešto glupost? Veoma jednostavno, jer Milorad Dodik nije bilo kakav relevantan faktor u međunarodnim odnosima, on je zapravo lokalni političar koji se jakim porukama nastoji izboriti za novi mandatni period, kako za sebe tako i za političku stranku koju predvodi. Dakle, očito je dogovor ili »deal« da Srbija ne učini potez viška i tako omogući stolicu za Kosovo u Ujedinjenim nacijama, kroz jedan vid, kako to oni zovu dogovora sa pravnim dejstvom. Isto kao da postoje dogovori, koji se potpisuju, bez pravnog dejstva. Tu je »kvaka« i ona je sadržana samo u pitanju kako da iz toga Vučić izađe što manje politički »okrznut« pa još ako može i da ostane neprikosnoveni vladar Srbije. Po cijenu svih mogućih i nemogućih tenzija, koje on svojim međunarodnim aktivnostima proizvodi. On vidno vodi mini diplomatsku ofanzivu, jer su planirani susreti sa Putinom, pa onda sa Makronom i Trumpom u Parizu na vojnoj paradi planiranoj za septembar. U tome, možemo od njega očekivati sve, kako bi on izašao iz ovog kosovskog pitanja sa što manje posljedica, iako je naivan pristup da će on tokom vojne parade u kuloarima dogovoriti bilo šta. Imaju Makron i Trump mnogo važnijih pitanja za rješiti.Kakve to veze ima sa Bosnom i Hercegovinom?

Nikakve. Veoma jednostavan odgovor. Iako postoje različita nastojanja da se Bosna i Hercegovina uključi u taj Vučićev »pazar« sa međunarodnom zajednicom. Zato ćemo ovdje ukratko reći zašto je to promašena misija za Vučića. Prvo, jer je Bosna i Hercegovina zemlja sa hiljadugodišnjim postojanjem, gdje je sadašnje ustrojstvo Bosne i Hercegovine uređeno Općim okvirnim mirovnim sporazumom iz Dejtona. Taj Dejtonski sporazum potpisale su Bosna i Hercegovina, Hrvatska i tadašnja SR Jugoslavija (sad je njen pravni sljednik Srbija), uz šest svjedoka, koji garantiraju Dejtonski sporazum: SAD, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Rusija i Europska unija. Dakle, njih šest garantira Dajtonski sporazum. Od njih 6 (šest), već 4 (četiri) garanta rekli su javno da nema govora o promjeni granica na Balkanu i to: SAD, Velika Britanija, Njemačka i Europska unija, što kroz svoje lidere, što kroz saopćenja iz ambasada u Bosni i Hercegovini. Teško je zamisliti, da Amerika koja je proizvela Dejtonski sporazum, naprasno odustane od njega i time izgubi dio svoga ugleda na međunarodnom planu, samo da bi se zadovoljile aspiracije Vučića da ostane neprikosnoveni vladar Srbije. Teško je i pomisliti da bi Amerika dala mrvicu svoga međunarodnog ugleda, tako što bi njen proizvod – Dejtonski mirovni sporazum – tek tako propao radi političkih problema u susjedstvu Bosne i Hercegovine. Taj isti Dejtonski sporazum utvrdio je kontinuitet Bosne i Hercegovine u njenim međunarodno priznatim granicama, kao i kontinuitet njenog međunarodno-pravnog statusa, sa svojim teritorijalnim integritetom i suverenitetom. Amerika svakako nije neozbiljna zemlja da bi pristala na bilo kakvo Vučićevo podizanje uloga, kako bi se riješilo pitanje odnosa Srbije i Kosova, pa ma kakvo kreativno rješenje da se dosegne, ono ne može uključivati Bosnu i Hercegovinu. Zašto? Radi presuda nadležnih međunarodnih sudova u kojima je utvrđen genocid u Bosni i Hercegovini, niz zločina protiv čovječnosti, niz ratnih zločina i najzad, utvrđen je udruženi zločinački poduhvat kao i njegovi sudionici. To je sva suština, pa ma koliko Dodik govorio ono što Vučić misli, ali ne smije da kaže, teško je za povjerovati da bi međunarodna zajedica, ma ko je činio, pristala da se legaliziraju rezultati genocida i etničkog čišćenja, tako što bi raspakirala Dejtonski sporazum i krenula u neizvjesnu igru sa bosanskohercegovačkim granicama. Može Dodik poništavati izvještaje o genocidu koliko hoće, može ga ne priznavati, ali sa stanovišta utvrđivanja činjeničnog stanja, relavantne su jedino presude dva međunarodna suda. Sve ostalo nema pravnu utemeljenost. Zato se granice Bosne i Hercegovine ne mogu i neće dirati, jer bi to bilo prihvaćanje rezultata genocida, etničkog čišćenja i različitih vidova udruženih zločinačkih poduhvata, što po mome skromnom mišljenju, velike sile neće nikada prihvatiti.Šta možemo očekivati?

Izvjesno nastavak srbijanske igre sa međunarodnom zajednicom, kako bi se rješavanje odnosa Srbije i Kosova što više prolongiralo, uz opasku da strpljenje međunarodne zajednice nije vječno, posebno ako se iz konteksta djelovanja Aleksandra Vučića može između redova pročitati da je on neka obećanja već dao, ali da mu je realizacija tih datih obećanja ušla u problem predugačkog trajanja i otezanja. Odnos Srbije i Kosova je pitanje isključivo za Srbiju i Kosovo, tako da pravljenje različitih geopolitičkih kombinacija, taj problem udaljava od rješenja. Recimo uključivanje BiH i Makedonije u taj problem, ali samo od onih koji ovdje žele nestabilnost, tenziju i izrazito rovito područje, kako bi se time usporilo integriranje Zapadnog Balkana u NATO savez. To je sva suština plasiranja tenzija i produkcije nestabilnosti, od onog dijela svjetskih sila koje nisu sklone novom valu širenja NATO-a prema istoku Europe. To Vučić vrlo vješto koristi, plasirajući tenzije prema susjednim zemljama, što lično, što putem Ivice Dačića ili putem Milorada Dodika. Samo što to sjedenje na dvije stolice, uz konstantnu levitaciju ni ‘vamo – ni tamo, ima jako kratko vremensko trajanje, odnosno Vučiću je Kosovo tek prvi od više problema. Naredni će biti pitanje hoće li Srbija u NATO, a trebala bi ili će njen odustanak od toga imati svoje implikacije na međunarodnoj sceni. Zato možemo očekivati, različite poruke koje su veoma često provokativne, zlobne i svjesno plasirane sa ciljem destabilizacije regiona. Bilo bi dobro da se međunarodna zajednica dodatno uključi, jer teško je očekivati da sve to uvažena gospođa Federica Mogherini, visoka predstavnica EU za vanjsku politiku i sigurnost, sama riješi na zadovoljstvo svih, bez obzira na njenu dobru volju i kontinuiran angažman. Treba tu još malo poticaja sa strane, od velikih sila, kako bi se Vučić doveo u međunarodni red i poredak, bez aspiracija prema susjedima, ali sa konkretnim i konačnim rješenjem svih pitanja sa Kosovom. Hoće li oni između sebe razmjenjivati teritorije, praviti entitete na Kosovu ili se samo međusobno priznati, to su sve pitanja samo za Srbiju i Kosovo. Uključivanje drugih, okolnih zemalja u njihove probleme međusobnog priznavanja, jednostavno je nerealno i laički rečeno, besmisleno i nepotrebno, jer od tog uključivanja nema ništa. Kako vrijeme bude prolazilo, moguće je povećanje nervoze kod Vučića, ali ko ga je tjerao da se nudi međunarodnoj zajednici kao svemogući rješavatelj svih problema, pa i onih najsloženijih. Neka se on time bavi koliko hoće, ali neka ne dira Bosnu i Hercegovinu. Jer je prosto nemoguće da se granice Bosne i Hercegovine diraju mirnim putem. Zato treba, gospodin Vučić da traži rješenja koja će stabilizirati regiju, a ne uvoditi je u nove tenzije i destabilizaciju.