Odnos čovjeka prema protoku vremena je čudnovat. Svaka generacija poznaje određene epohalne događaje koje koristi kao vremenske markere. Riječ je o onim čestim generacijskim pitanjima koje savremenici određenog istorijskog događaja postavljaju jedni drugima na trotoaru ili u kafani: gdje si bio kada je Apolo 11 sletio na mjesec? Jesi li plakao kada je preminuo Tito? Šta si radio kada je pao Berlinski zid?

Jedan od takvih događaja za većinu Bosanaca i Hercegovaca jeste istorijski plasman njihove fudbalske reprezentacije na Svjetsko prvenstvo 2014. Svi mi

navijači bh. reprezentacije vrijeme ili, ako hoćete, sportsku istoriju dijelimo na onu prije Mundijala u Brazilu i na onu poslije njega. Od osamostaljenja naše zemlje, odnosno od prvog učešća njenog fudbalskog tima u jednom kvalifikacionom ciklusu, pa sve do posljednjeg sudijskog zvižduka one kišovite i hladne litvanske noći u kojoj smo ovjerili vizu za Brazil, ređali su se neuspjesi za neuspjesima i razočarenja za razočarenjima.

Kada bi se pravio presjek našeg reprezentativnog fudbala zaključak bi bio nedvosmislen: BiH je od svog začetka neuspješna reprezentacija. Nadalje bi se dalo reći da taj izolovani plasman pripada više domenu pukog ekscesa nego li odraza fudbalske uspješnosti naše zemlje. Naime, u 12 odigranih kvalifikacionih ciklusa za planetarne i kontinentalne šampionate, koje trebamo posmatrati kroz prizmu odnosa između poraza i pobjede na kojem počiva takmičarski sport, mi smo jedanaest puta poraženi. Matematika je tu neumoljiva.

Međutim, da bismo dijagnostikovali i prikazali stvarne probleme našeg reprezentativnog fudbala, moramo se iskreno pogledati u ogledalo te prekinuti ona uljepšavanja kojima se decenijama napajamo.

Prije svega moramo na paramparčad razbiti popularne mitove na kojima počiva ovdašnji odnos prema reprezentativnom fudbalu, ali i fudbalu uopšte prije no se možemo usredsrediti na dublju, sistemsku analizu. Kako bi predstojeći dio predmetnog teksta čitaocu bio pregledniji, pisac ovih redova će izložiti a zatim i iskritikovati tri temeljna predubjeđenja o našoj reprezentaciji.

1.REPKA SE TREBA OKRENUTI TALENTIMA U DIJASPORI

Ne postoji kvalitetna reprezentacija bez matične proizvodnje kvalitetnih igrača. Tačka. Takvog primjera naprosto nema, nikad ga nije bilo niti će ga ikad biti. Tu činjenicu slikovito potvrđuje Turska, zemlja od 80 miliona stanovnika i matična domovina 15 miliona Turaka koji žive u državama EU.

Do plasmana na tekući Euro, na kojem se propisno obrukao, turski nacionalni tim je deceniju i po bilježio lošije rezultate od BiH, mada je riječ o zemlji sa financijski moćnom i infrastrukturalno razvijenom ligom. Gdje su ti silni bataljoni fudbalera turskog porijekla koje su razvili fudbalski sistemi Njemačke, Austrije, Holandije i Skandinavije? Jasno je da je pitanje retoričko budući da se kvalitetni igrači turskog porijekla, bilo da nastupaju za reprezentacije zemalja koje su ih proizvele ili pak za reprezentaciju djedovine, mogu nabrojati na prste jedne ruke. Međutim, kada bismo premotali film, prisjetivši se turskog fudbala iz devedesetih i s početka dvijehiljaditih, odmah bi nam pala na pamet ona vrhunska generacija koja je osvojila bronzanu medalju na SP u Koreji i Japanu.

Riječ je o generaciji koja je stasala u turskom šampionatu i koju je proizveo tamošnji fudbalski sistem – isti onaj koji je, naprimjer, trasirao put Galatasarayu do titule tadašnjeg Kupa UEFA s gotovo isključivo domaćim igračima. Onog časa kada je turski klupski fudbal prestao proizvoditi sopstvene fudbalere i kada se, zahvaljujući rijetko viđenom ekonomskom bumu, usredsredio na dovođenje skupih i bombastičnih inostranih pojačanja, turska reprezentacija doživjela je nevjerovatan sunovrat. Nema te dijaspore koja može proizvedene „krive drine“ ispraviti unatoč činjenici da je tursko iseljeništvo gotovo petnaest puta veće od našeg.

Sličan je slučaj i sa zemljama afričkog kontinenta. Svi znamo da je Francuska najveći savremeni proizvođač fudbalera. Takođe ne sumnjam da svaki prosječno obrazovan čitalac zna da je riječ o zemlji u kojoj žive desetine miliona afričkih imigranata prve, druge i treće generacije koji srazmjerno svom broju čine relativnu ako ne i apsolutnu većinu fudbalera u toj zemlji. Naprosto je dovoljno pogledati francusku reprezentaciju koja je slika i prilika multikulturalnog francuskog društva.

Foto: Dider Drogba, jedan od najboljih afričkih igrača svih vremena, predvodnik svoje generacije i ikona FC Chelsea, s kojim je osvajao i Ligu prvaka

Međutim, kakve li su reprezentacije Alžira, Maroka, Tunisa, Kameruna ili Senegela, dakle reprezentacije koje crpe svoj igrački kadar iz Francuske? Prosto rečeno – osrednje. Jedina afrička frankofonska zemlja koja je u posljednjih dvadeset godina u jednom trenutku sastavila zaista moćnu nacionalnu selekciju, prepunu fenomenalnih fudbalera koji su nastupali za najbolje evropske klubove, jeste Obala Slonovače. Sjetimo se samo veličina poput Didiera Drogbe, Yaya i Kolo Tourea, Salamon Kaloua, Emmanuela Eboue, Gervinha… Malo je poznato da su od reda svi navedeni igrači proizvod ASEC Mimosas akademije iz Abidžana, omladinske škole istoimenog prvoligaša koji je sredinom devedesetih uspostavio holandski sistem rada s mladima. Dakle, sve pobrojane fudbalske zvijezde plodovi su domaćeg fudbalskog sistema a ne pečalbe.

  1. IMAMO DOBRE IGRAČE, ALI NEMAMO DOBROG SELEKTORA

Opsesivni odnos bh. javnosti prema poziciji državnog selektora možda je najizraženiji lajtmotiv ovdašnjeg fudbala. Ne postoji društvena tema koja do te mjere može rasplamsati maštu bosanske čeljadi kao što je izbor novog selektora. Pisac ovih redova se ne sjeća selektora, izuzev Ćire, koji je dočekan raširenih ruku, odnosno selektora koji nije u startu popljuvan, a vremenom i optužen za sve nedaće našeg državnog tima.

No, vratimo se ponovo prostoj matematici. Reprezentacija BiH učestvovala je u dvanaest kvalifikacionih ciklusa, plasiravši se samo jednom na veliko takmičenje. U tom periodu dirigentskom palicom državnog tima rukovali su redom: F. Muzurović, Dž. Mušović, F. Hadžibegić, A. Kalajdžić, M. Smajlović, B. Slišković, M. Kodro, D. Pirić, M. Blažević, S. Sušić, M. Baždarević, R. Prosinečki, D. Bajević i I. Petev.

Da li je moguće da su apsolutno svi bili neznalice? Da li je moguće da se rezultatski podbačaji državne selekcije isključivo svode na fantazmogorije o formacijama, sastavima i taktikama kojima se razbacuju neuki navijači? Ja bih ipak rekao da je u pitanju nedostatak igračkog kvaliteta koji bi, da je postojao, izvojevao dobre rezultate, čak i kada tim igra loše i čak kada je loše vođen? Krajnje napeta klima koja vlada javnim prostorom i koja traži alibi u svemu drugom osim u onom primarnom, a to je igrački kvalitet, izrodila je bizarni i opšteprihvaćeni konsenzus koji glasi: kada reprezentacija doživi fijasko, isključivo je odgovoran selektor, a kada reprezentacija napravi rezultat, zaslužni su isključivo igrači.

Idolopoklonstvo koje prosječni bh. navijač osjeća prema reprezentativcima graniči se sa groteskom a ona se najslikovitije očituje putem fanatičnog praćenja njihovih klupskih igara, grlatog navijanja za njihove inostrane klubove te posredstvom abnormalne medijske pažnje posvećene njihovim privatnim životima – šta je Džeko doručkovao, gdje je Pjanić parkirao auto, šta je Hajrovićeva žena obukla. Zmajevi, ljiljani, dijamanti, plavooki bombarderi, tigrovi, lavovi, tenkovi… nastavite niz hvalisavih epiteta kojima se tepa, u evropskim okvirima, prosječnim i ispodprosječnim igračima kakvi je većina bh. reprezentativaca – današnji, jučerašnji a po svemu sudeći i sutrašnji – dakako uključujući i one koji su se plasirali na SP u Brazilu.

Foto: Selektor Safet Sušić i jedina generacija koja je otišla na veliko natjecanje (SP u Brazilu 2014. godine)

Naime, popularna bajka koja kaže da je ondašnja reprezentacija bila toliko moćna da je ni neznalica Safet Sušić nije mogao zaustaviti u pohodu na Mundijal pada u vodu onog časa kada se zaista prisjetimo igrača koji su je činili. Dozvolite mi da budem malo ciničan te da ustvrdim da se apsolutno nikome u Evropi nije ledila krv u žilama na pomen A. Zahirovića, S. Ibričića, A. Vršajevića, T.S. Sušića, A. Hadžića, E. Bičakčića, T. Šunjića, O. Vranješa… Pitanje je da li su protivnici za njih uopšte i čuli.

  1. NIJE POTREBAN SUHI KVALITET, POGLEDAJTE SKANDINAVCE

Čitalac se može složiti s prethodnom konstatacijom pisca ovih redova te i sam zaključiti da BiH nikada nije imala klasnu reprezentaciju sačinjenu od vrhunskih pojedinaca. Međutim, on se takođe može pozvati na još jedan uvriježeni mit koji kazuje da je suhi kvalitet tek sekundarna kategorija, a da je primarni nosilac dobrog rezultata timski duh i dobra organizacija na terenu. Na kraju krajeva, igrački limitirane skandinavske zemlje redovno učestvuju na najvećim fudbalskim smotrama pa stoga trebamo slijediti njihov primjer, rečiće on, no da li je sve baš tako i ako jeste da li je to uopšte primjenjivo na nas?

Danska, u evropskim okvirima tek solidna reprezentacija od koje smo nedavno poraženi rezultatom 0:2, trenutno nastupa na EP na kojem je jedva prošla grupu. Treba reći da ona, premda nipošto vrhunska ekipa, u svom rosteru ima čak 21 igrača koji nastupaju u “ligama petice”, odnosno u najboljim evropskim ligama.

U pitanju su standardni ili manje-više standardni fudbaleri Barcelone, Tottenhama, Leicestera, Milana, Chelsea, itd. Malo je deplasirano pozivati se na mogućnost uspjeha ostvarenog pomoću rudarenja umjesto putem čistog igračkog kvaliteta, a kao primjer za to navoditi dansku reprezentaciju, dok vam u prvih jedanaest igraju fudbaleri Mezokovesda, Gorice, Eupena i Lokomotive. Međutim, jasno je da postoje i one mahom nordijske selekcije koje jesu lišene igračke kvalitete, a koje ipak ređaju plasman za plasmanom.

Foto: Današnja reprezentacija BiH bez najboljih igrača Edina Džeke, kojo je na korak od penzije, i Miralema Pjanića, tek je (ispod)prosječan tim

Kako na to odgovoriti? Samoprozvani vođa Bošnjaka bi jednostavno rekao: ja, i? Kao i sve u životu, sport je podložan kulturološkim i mentalitetnim diferencijacijama. Činjenica da su određena društva u stanju nešto ostvariti ne znači da se copy-paste logikom isto može primjeniti i na druga. U Japanu već decenijama vlada samoubilačka pošast među studentskom populacijom očajnom zbog nepoloženih ispita. Mi iz rečenog fenomena možemo izvući zaključak da je u pitanju kultura koja pridaje ogroman značaj obrazovanju te da je zahvaljujući tome Japan uspješna zemlja.

No, kakve li to veze ima s našim društvom u kojem vlada epidemija kupovanja diploma Travničkog univerziteta? Valjanije pitanje bi glasilo koje reprezentacije iz našeg kulturnog kruga, dakle s prostora bivše Jugoslavije i s ostatka balkanskog poluostrva, ostvaruju dobre rezultate iako ne posjeduju vrhunske igrače?

Reprezentacije Bugarske i Rumunije koje su nekoć bile redovne učesnice svjetskih i evropskih šampionata na kojima su bilježile zapažene rezultate kao da su nestale sa fudbalske mape, dok reprezentativci Srbije, mada umnogome kvalitetniji od naših, Euro takođe prate putem malih ekrana. Takvih primjera, dakle, naprosto nema.

Iz tri prethodno izložena predubjeđenja razvija se osnovni narativ o bh. reprezentativnom fudbalu koji kazuje da mi uvijek imamo vrlo dobru ili u najmanju ruku dovoljno dobru reprezentaciju za plasman na velika takmičenja. No unatoč toj činjenici nismo u stanju trijumfovati samo zato što Fudbalski savez imenuje pogrešne selektore koji ne mogu izvući “maksimum iz ekipe”.

Narativ nadalje tvrdi da FS takve odluke donosi zato što je kriminalan. Dakle, posjedujemo igrački kvalitet, uz to imamo i fantastičan izvor talenata u dijaspori pa bi shodno tome morali imati dobre rezultate. Međutim, vođstvo Saveza ne dopušta da se razmašemo jer je isključivo rukovođeno mafijaško-mešetarskim talovima. U pitanju je vrlo primamljiva, ali netačna priča ne zato što Savez nije u potpunom rasulu, već zato što naivno podrazumijeva instant rješenje u nekoliko koraka: istjerajmo mafijaši Savez, postavimo velika fudbalska imena na vodeće funkcije, ona će imenovati selektora po želji naroda, navijači će zapjevati Bosnom behar probeharao i to će odmah poroditi rezultat. Ja tvrdim upravo suprotno.

BiH NE PROIZVODI KVALITETNE IGRAČE

Fudbalski savez nezaobilazna je tema kada se god vodi diskusija o očajnom stanju našeg fudbala. On je kao tema decenijama prisutan u javnosti, izlučivši u međuvremenu bojkote reprezentativaca, prekide utakmica, demonstracije pred zgradom Saveza, UEFA-ine suspenzije i sudske epiloge. Dakle, svaki iole upućeniji navijač upoznat je sa okvirnim stanjem u krovnoj kući bh. fudbala, no svaki navijač takođe simplicistički svodi stanje na ranije opisane relacije po kojoj su relati: dobri igrači – talenti u dijaspori – loš selektor – mafijaški savez, koji se pri tom isključivo doživljava kroz lik predsjednika, potpredsjednika, generalnog sekretara, itd. Pisac ovih redova razumije zašto je takvo manihejsko shvaćanje fudbalske stvarnosti zaživjelo u narodu.

Naime, ono nudi crno-bijelu sliku kojoj prosječno mišljenje teži, nudeći jednostavno i konkretno rješenje koje ne iziskuje tektonske promjene, odnosno ne zahtijeva iskopavanje potpuno novih temelja bh. fudbalskog zdanja, a ni priznanje da je problem ipak veći od pojedinca-činovnika.

Foto: Uvriježno mišljenje je da je Elvedin Begić grobar bh. fubala, no uzroci nekvaliteta su na sasvim drugoj adresi

Navijač naprosto traži uspjeh i njega ne interesuju organizacione i duboko stručne kerefeke niti je u stanju razumjeti suštinu jednog fudbalskog sistema i uslove pod kojim bi on davao rezultate – a rezultat je, ni manje ni više, do sistematska proizvodnja kvalitetnih igrača. Uspjeh jedne fudbalske zemlje mjeri se prevashodno brojem kvalitetno proizvedenih igrača. Sve ostalo – reprezentativni rezultati, plasmani na velika takmičenja, kvalitet domaće lige, rezultati omladinskih selekcija, plod su proizvodnje igrača i tu dolazimo do osnovnog problema ovdašnjeg loptanja.

Naime, Bosna i Hercegovina trideset godina ne proizvodi kvalitetne igrače a bez kvalitetnih igrača sistematski proizvedenih u njoj, dakle kroz omladinske pogone bh. klubova i pod budnim okom Fudbalskog saveza koji je dužan da selektuje, odškoluje, usmjeri i sistematizuje stručne kadrove za to, nikada nećemo imati reprezentativne rezultate, nebitno ko bio predsjednik Saveza, ko bio generalni sekretar a ko bio selektor. Sve ovdašnje anomalije izvedene su upravo iz te činjenice, odnosno iz potpunog rasula koje vlada na polju razvoja i organizacije omladinskog fudbala. Mi naprosto NE MOŽEMO imati dobru reprezentaciju.

Kada je reprezentacija Belgije upala u golemu rezultatsku krizu početkom 2000. tamošnji Savez, na čelu sa edukacionim centrom i Centrom za razvoj omladinskog fudbala, započeo je kompleksan proces potpune reorganizacije belgijskog fudbala. Ovdje je važno napomenuti da su pomenute institucije imale punu autonomiju u odnosu na glavninu Saveza.

BELGIJSKA RENESANSA

Prve žrtve promjena bile su skupo plaćeni inostrani fudbaleri koji su nastupali za belgijske klubove. Nekadašnji golman Club Brugge, Tomislav Butina, u više navrata je opisivao kako su pod pritiskom stručnih komisija Belgijskog saveza tamošnji prvoligaši otpustili većinu stranih ofanzivaca kako bi se stvorio prostor za domaće igrače. Sljedeći korak je bio potpuna reorganizacija omladinskog fudbala. Ukinuto je svako bilježenje rezultata sve do starijih kadeta. Dakle, takmičarske utakmice nisu igrane kako bi neko pobijedio već kako bi se talentovani omladinci nadigravali bez rezultatskog opterećenja i tako se razvijali. Zatim je postroženo trenersko licenciranje kako bi trenersko zvanje sticali samo odabrani, a istovremeno su revidirane licence izdate u ranijim mandatima.

Edukacioni centar je sistematski upućivao trenerski kadar u klupske omladinske pogone, razvijajući saradnju s klubovima kako bi svi talentovani igrači, od svoje desete godine, uporedo prolazili i kroz klupske filtere ali i kroz filtere Centra za razvoj omladinskog fudbala čiji su stručnjaci na mjesečnoj bazi posjećivali klubove i zajedno s koordinatorima istih izrađivali pojedinačne trenažne programe za svaku generaciju i svakog talentovanog pojedinca. Osnovane su i gradske, pokrajinske i nacionalne selekcije mimo onih reprezentativnih, pa su tako najbolji mladi igrači četiri do šest puta godišnje prolazili namjenske kampove u režiji matičnog FS i u saradnji sa fudbalskim savezima Holandije i Francuske, takmičući se između sebe.

Dakle, sve je dovedeno pod konac, smijenjeno je stotine trenera i koordinatora omladinskih pogona koji su do tada rukovodili belgijskim omladinskim fudbalom, radikalno su promijenjena takmičarska pravila, po vertikali je nametnuta nova fudbalska filozofija i petnaest godina kasnije u prilici smo da svjedočimo jednoj moćnoj belgijskoj reprezentaciji prepunoj planetarnih zvijezda koje nastupaju za najbolje klubove svijeta. Ništa od toga nije plod slučajnosti ili nečijeg ličnog entuzijazma. Sve je plod sistema i stručnog rada. S druge strane, omladinski fudbal u BiH tavori u baruštini ništavila i diletantizma, vrteći se oko članarina, roditelja kompleksaša i katastrofalne struke.

Njegova glavna oznaka je opsesivni odnos prema rezultatu, ili bolje rečeno nakaradnom doživljaju rezultata, pa se tako uspjeh ne mjeri proizvedenim igračima koji igraju u najboljim ligama Evrope, već brojem utrpanih golova seoskim protivnicima u pionirskom ili kadetskom šampionatu. Zalutali treneri skinuti s kamiona u Njemačkoj djecu od najmanjeg uzrasta guraju u sisteme i formacije koje su poskidali sa interneta, pogrešno selektujući dječake i zanemarujući njihov suštinski razvoj. Igrači se, dakle, ne stvaraju predanim i temeljitim procesom, na njihovom razvoju ne rade osposobljeni stručni kadrovi najvećeg renomea koji u saradnji sa nacionalnim fudbalskim tijelima do savršenstva dovode njihove tehničko-taktičke vještine koje bi jamčile lagani prelaz iz omladinskog u seniorski fudbal – i to onaj najbolji.

Sve to rezultuje igračima koji su poluproizvodi i koji naprosto nemaju potreban kvalitet za najviši nivo. To je jedini razlog zbog kojeg oni ne mogu dobaciti dalje od osrednjih turskih klubova.

Klupska odgovornost očituje se i u financiranju omladinskog fudbala pa tako imamo situaciju da šefovi stručnih štabova Sarajeva i Željezničara imaju mjesečna primanja u iznosu od 15-17 hiljada KM, dok treneri u omladinskim pogonima tih klubova rade za mjesečnu platu od 700-800 maraka. Takva platežna praksa nikada neće privući najbolje trenerske kadrove, nego će samo perpetuirati korupciju i potkupljivost – rak ranu naših omladinskih pogona. U više navrata je o tim stvarima govorio i direktor akademije zagrebačkog Dinama iz ere Zdravka Mamića, Romeo Jozak, dakle čovjek koji je uspostavio sistem koji će proizvesti, između ostalih, i osvajača zlatne lopte Luku Modrića.

Za sve rečeno najodgovorniji je Edukacioni centar N/FSBiH, na čelu sa neprikosnovenim Munirom Talovićem, sivom eminencijom ovdašnje fudbalske struke. Edukacioni centar N/FSBiH nosilac je UEFA-ine akreditacije za licenciranje trenera, dakle riječ je o pandanu belgijskog Centra za edukaciju – pokretača ranije pomenutih promjena unutar belgijskog fudbala.

Munir Talović (Foto: Sportsport.ba)

U pitanju je fudbalska institucija koja je danas najobičnija fabrika za proizvodnju novca. Umjesto da najbolji nastavni kadrovi, radeći po vrhunskom programu, minuciozno proizvode prijeko potrebne stručnjake, Edukacioni centar, gazeći sopstvene propozicije, usredsredio se na kapitalističku hiperprodukciju kvazi-trenera – kako bh., tako i regionalnih. Naime, svaki trenerski škart kojem je onemogućeno pohađanje UEFA-ine trenerske edukacije u Hrvatskoj ili Srbiji, budući da ne ispunjava uslove ili ne ulazi u kvotu, školuje se kod nas, čime vrlo često uzima mjesto talentovanim bh. trenerima koji nemaju novca da plate skupu školarinu koju raznorazni automehaničari i električari rado plaćaju.

Dakle, glavni predmet kritike bh. javnosti treba biti sistem omladinskog fudbala, rad Edukacionog centra i rad samih klubova, koji su osnovna ćelija svakog fudbalskog sistema. Baktanje izborima selektora, TV pravima i taktikama reprezentacije, uz režanje na selektorove spiskove i bljuvanje vatre na, u ovom kontekstu, nebitne činovnike i birokrate – ne vodi nikud.

Lako će nama biti i sa begićima i sa zeljkovićima, i sa selektorima i sa menadžerima, i sa korupcijom i sa nepotizmom, i sa protivnicima i sa sudijama onda kada budemo proizvodili vrhunske igrače. Mi, dakle, naprosto moramo početi s proizvodnjom; moramo se vratiti našoj autentičnoj fudbalskoj tradiciji koja je u komšiluku i susjedstvu preživjela sve ratove i tranzicije, dok je kod nas, nažalost, uništena. Otvorimo oči, posvetimo se tome i spasimo bh. fudbal.

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime