Prema podacima MUP-a Tuzlanskog kantona, prošle godine je porastao broj prijava nasilja u porodici, a broj žrtava smještenih u Sigurnoj kući Tuzla bio je rekordan.
Amela Hajvaz, predsjednica Udruženja ”Ženska vizija” iz Tuzle, smatra da se povjerenje u institucije polako vraća. Za Inforadar ističe da su očekivanja od Tužilaštva Tuzlanskog kantona u slučaju optužnica za seksualno zlostavljanje djevojčica bila veća, te da svi građani trebaju doprinijeti zaštiti žrtava. Hajvaz također upozorava da je online nasilje među mladima sve češće, agresivnije i predstavlja ozbiljnu opasnost.
U Tuzlanskom kantonu je u prošloj godini prijavljeno 802 slučaja nasilja u porodici, čak 282 više nego godinu ranije. Kako tumačite ove brojke? Da li nasilja ima više ili se ono više prijavljuje?
HAJVAZ: Mi iz ženskih organizacija, koje se bave i promiču nultu stopu tolerancije nasilja nad ženama, smatramo da je vraćeno povjerenje u institucije. Vjerujemo da je to tako ali mislim i da su se građani osvijestili. Godinama govorimo da svi oni koji čuju sumnjive zvukove u stanu i da bez obzira sumnjaju li na nasilje ili ne, zovu policiju. Da li su žrtve te koje su prijavile nasilnika ili su te prijave dolazile sa strane, ne znamo, ali to i nije važno. Važno je da se nasilje prijavljuje i da je policija dobila šire ingerencije i da mogu djelovati, te da se nasilnici procesuiraju. Ono što treba dalje apelovati jesu žrtve kojima Zakon dozvoljava da se povuku iz čitavog procesa. Voljela bih da, kada taj proces krene prema sudu i tužilaštvu, da žrtve istraju, da se ne kolebaju iz ko zna kojih razloga pa onda nasilnici ostaju nekažnjeni.
Posljednji slučaj koji je potresao javnost jesu slučajevi iz Sarajeva i Tuzle o seksualnom zlostavljanju i eksploatisanju djevojčica. Tužilaštvo TK već je podiglo optužnicu, a žrtve će morati sarađivati i svjedočiti protiv nasilnika. Ponovo će morati proživljavati sve kroz šta su prošle? Postoji li način da se zaštite od toga?
HAJVAZ: Naravno da postoji. Stalno govorimo o tome da žrtve ne trebaju davati nekoliko iskaza jer samim tim ponovo to sve proživljavaju i to ostavlja dodatni trag na njih. Eto, Tužilaštvo Tuzlanskog kantona je podiglo optužnicu ali očekivanja svih nas su bila mnogo veća jer smatramo da je u tom lancu bilo mnogo više ljudi koji su zloupotrijebili maloljetne djevojčice. Međutim, ne bih se upuštala u dalju analizu.
Prema podacima MUP-a TK-a Sigurna kuća Tuzla prošle godine nije imala nijedan prazan dan, a usluge su pružene za 151 osobu, među kojima je i veliki broj djece. Šta nam taj podatak govori?
HAJVAZ: Najviše bih voljela da nam sigurne kuće ne trebaju, ali na žalost u situacijama kad su potrebe takve kakve jesu, hvala Bogu pa ih imamo. Kada je u pitanju povećani broj djece, pretpostavljam da se radi o djeci čije su majke bile žrtve nasilja te da su ih one povele u Sigurnu kuću. Ne želim da mislim da postoje drugi razlozi zbog kojih su djeca smještena tu.
Novi Zakon o zaštiti od nasilja u porodici donio je hitnije mjere i veća ovlaštenja policiji. Da li vi u praksi vidite konkretne pomake? Koliko su zaštitne mjere zaista brze, efikasne i provedive, posebno u manjim sredinama?
HAJVAZ: Ako se policiji daju veće ovlasti da reaguju, a date su, to je odličan korak da suzbijemo nasilje. Isto tako promjene Zakona imaju uticaja da se neće baš tako lako nasilnici odlučiti da ubiju ženu Mislim da imamo još posla ispred sebe, kako institucije tako i mi iz nevladinog sektora jer smo mi često ti koji prvi prikupljamo, iniciramo i dajemo sve sa terena institucijama na raspolaganje.
Nekoliko ste puta spomenuli da policijski službenici imaju veća ovlaštenja u odnosu na ranije godine. Oni se i dodatno educiraju o načinima komunikacije sa žrtvom i djelovanjem, ali, da li je to dovoljno? Treba li uključiti još stručnih ljudi, poput psihologa koji bi radili sa njima na ovim osjetljivim slučajevima?
HAJVAZ: O tome mi dugo govorimo i ukazujemo da u policiji trebaju biti i psiholozi. Iz razloga kada žrtva dođe u policiju i daje izjavu. Ona prvo daje izjavu pred inspektorom, istraumatizirana, ne zna šta da kaže…Obično su policajac ili inspektor ti koji iz nje izvlače pitanjima ono što bi trebalo. Smatramo da bi upravo iz tog razloga treblo da to rade psiholozi i da žrtva osjeti sigurnost i da se prati tok davanja njenog iskaza.
Neko ko je stručnjak, poput psihologa, će znati kada treba napraviti pauzu i slično. U svakom slučaju trebalo bi dodatnog kadra kao podrške policajcima koji prolaze mnogo edukacija i posljednjih godina su dosta senzibilizarni, kada je u pitanju nasilje nad ženama. Ali im treba podrške, to je sigurno, kako od stručnog kadra tako i od građana i građanki. Jer ako budemo svi skupa pronalazili i detektirali probleme i propuste mislim da možemo brojati korake ka naprijed.
Nasilje nad djevojčicama se sve više događa, a da ga one nisu ni svjesne. Udruženje “Ženska vizija” radi mnogo sa djecom. Do kakvih saznanja dolazite?
HAJVAZ: Mladi ne znaju prepoznati nasilje. Vrlo često držimo kampove gdje obučavamo vršnjačke edukatore koji poslije, kada prođu našu obuku, prenose znanje u svojim zajednicama gdje žive. Često se događa da mladi misle da je nasilje samo udarac, a da sve drugo što im se događa nije nasilje. Ono što je velika opasnost, posljednjih godina, jeste online nasilje. Ono je sve češće i agresivnije, a mi nemamo zakonsko uporište za njegovo dokazivanje. Kada su mladi u pitanju, online nasilje je postalo nasilje broj jedan.
Šta je ono na čemu bi se trebalo još raditi, a išlo bi u korist žrtvama?
HAJVAZ: Mi kao građani i građanke smo obavezni dati svoj doprinos u zaštiti svake žrtve. Vidjeli smo šta se desilo u Mostaru, kada je djevojka bježala od nasilnika koji ju je ubio. Dakle, nemojmo se izmicati. Razumijem ja da ne treba niko sebe dovesti u opasnost.Ali, pokušajmo prijaviti nasilje. Ne moramo se direktno sukobiti, ali nemojmo biti gluhi. Mi ćemo pozvati policiju ukoliko čujemo glasnu muziku kod komšije, ali ako čujemo jauke i udarce, za nas je to “njihova stvar”. Ne, nije, to je stvar svih nas. Borim se za to da bi sutra moja kćerka, sve naše kćerke, unuke znale kako da se odbrane. Ne možemo se osloniti samo na institucije, koje imaju svoje nedostatke, ali i mi moramo preuzeti dio odgovornosti i reći da mi, kad je nasilje u pitanju, ne radimo skoro ništa.
