Rat u Ukrajini bio je okidač za traumu povezanu s ratom u BiH kod većine stanovnika naše zemlje, upozorava Ivona Erdeljac, poslovna psihologinja i program dirktorica Udruženja Amica Educa iz Tuzle.
U intervjuu za Inforadar upozorava da se 35% stanovništva BiH danas susreće sa različitim vrstama psihičkih poremećaja te da je potrebno vise paznje posvetiti ovom problemu, posebno prevenciji. Problem mentalnog zdravlja građana podstiču i političari stvarajanjem atmosfere neizvjesnosti koja njima odgovara, zbog toga bi građani trebali da postanu svjesni koga i zašto biraju, kaže Erdeljac.
„Pozitivno je to da se razbija tabu u vezi ovog problema i sve vise mladih traži podrsku i pomoć”, zaključuje ona.
Stručnjaci su upozoravali na pogoršano mentalno zdravlje bh. društva mnogo prije pandemije. Pandemija je dodatno donijela neizvjesnost i ekonomsku nesigurnost. U kakvoj smo situaciji danas? Kakvo je mentalno stanje bh. društva?
ERDELJAC: Mentalno zdravlje građana i građanki BiH počelo se narušavati još prije tri decenije i od tada je kontinuirano u silaznoj putanji. Pojava pandemije COVID-19 dodatno je pogoršala mentalno zdravlje, kako odraslih, tako i mladih i djece u našoj zemlji. Nedavno istraživanje provedeno od strane UNICEF-a i UNDP-a o procjeni posljedica COVID-19 pandemije na društvo u BiH, pokazuje da se 35% stanovništva susreće sa različitim vrstama psihičkih poremećaja, kao što su poremećaj sna, anksioznost, depresija, kao i jako povećan nivo stresa. Pojava pandemije je kod 40% stanovnika izazvala iste osjećaje kao tokom rata 90-tih.
Rat u Ukrajini bio je okidač za traumu povezanu s ratom u BiH kod većine stanovnika naše zemlje. Na sve to, loše socio-ekonomske prilike, a posebno nedavno povećanje cijena, novi su udar na mentalno zdravlje građana i građanki BiH. Stanovnici naše zemlje žale se na konstantno prisustvo osjećaja nesigurnosti a posebno prisustvo straha i to ne samo vezanog za budućnost, nego realnog straha od pronalaska rješenja za prevazilaženje životnih problema kojima su svakodnevno izloženi. Stoga, možemo reći da je mentalno zdravlje građana i građanki, svih dobnih skupina, danas veoma ugroženo. Tome svakako doprinosi i stigma koja se veže za mentalno zdravlje. Većina stanovnika će se radije odlučiti za tablete za smirenje i izbjegavanje razgovora o svom unutarnjem stanju, nego za odlazak stručnjaku/kinji mentalnog zdravlja. Istina je, ipak, da se ova stigma posljednjih godina počinje polako razbijati i da se ljudi, posebno mlađe generacije, lakše odlučuju potražiti stručnu pomoć. Međutim tada vrlo često nailaze na nove prepreke. Naime, kapaciteti ustanova koji se bave zaštitom mentalnog zdravlja ne mogu odgovoriti na rastuće potrebe za ovom vrstom podrške. U međuvremenu otvaraju se i mnoge privatne psihoterapeutske prakse, ali njihove usluge se naplaćuju, a većina stanovništva uglavnom nije u prilici izdvojiti sredstva jer, i ona sa kojima raspolažu, često su jedva dostatna za život. Time se krug zatvara, a stanje mentalnog zdravlja našeg stavnovništva postaje već i alarmantno.
Atmosferi straha i neizvjesnosti mnogo doprinose i etno-političke vođe u BiH stvaranjem tenzija, podjelama, i prijetnjama ratom. Kako komentirate to, kolika je njihova odgovornost za mentalno zdravlje ljudi?
ERDELJAC: Naravno da je lakše upravljati ljudima koji se osjećaju uplašeni, nesigurni, bespomoćni. Upravo tada ljudi trebaju podršku i sigurnost i tada je traže na različite, na žalost često neadekvatne načine. Potpirivanje međunacionalne mržnje, potenciranje rata, samo su neki od načina da se ljude održi u stanju straha i neizvjesnosti kako bi se njima lakše upravljalo. Ipak, koliko je odgovornost na njima, političkim vođama, toliko je i na nama jer smo prije svega mi ti koji ih biramo. Nažalost, većina stanovništva nije svjesna da time bira samo produžetak isključivo vlastite nesigurnosti, neizvjesnosti i straha.
BiH nije stimulativno mjesto za život. Rašireni su korupcija i politički pritisci. Političari nemaju viziju boljeg života. Šta pojedinac u takvom društvu može da učini da očuva svoje mentalno zdravlje?
ERDELJAC: Iako nemaju nikakvu viziju bolje budućnosti, naši, kao i svi političari u svijetu, predstavljaju vođe izabrane od strane ljudi, članova društva. A ljudi trebaju i traže vođe zato što ne pronalaze vlastitu unutarnju snagu. Lakše je predati odgovornost nekome drugome nego preuzeti odgovornost u svoje ruke. Lakše je staviti fokus na nešto što je vani, nego na nešto što je unutar nas a što nam se možda i ne sviđa. I baš zbog toga je važno govoriti i educirati naše ljude o mentalnom zdravlju. Možda se sada mnogi pitaju kakva je veza između ove dvije stvari? Kada govorimo o mentalnom zdravlju, ne govorimo isključivo o mentalnim poremećajima i bolestima. Poboljšati svoje mentalno zdravlje znači, prije svega, ojačati svoje unutarnje resurse, svoju otpornost, prepoznati i raditi na svojim nedostacima, pronaći svoje snage i naučiti kako ih, kada i gdje koristiti. Prvi korak u svemu je, dakle, bolje upoznati sebe i svoje unutarnje procese, a zatim pronaći način kako da poboljšamo one dijelove sebe sa kojima nismo zadovoljni i one procese koji nisu zdravi za nas, koji nam ne služe na pravi način. U dosta slučajeva mnogo toga možemo uraditi sami: čitati literaturu (iz provjerenih izvora) koja sadrži informacije o tome kako upoznati sebe, izgraditi se i osnažiti. Mnogo toga se može naći i na internetu, samo je jako važno da budemo oprezni sa savjetima od stane onih koji nemaju stručna znanja i iskustva. Svakako je dobro da svoje vrijeme umjesto ispred ekrana provodimo u prirodi. Okružiti se i otvoriti ljudima koji nas mogu razumjeti i biti nam podrška. Pronaći neke kreativne načine koji će nas opustiti i udaljiti od svakodnevnih stresora. Aktivirati svoje tijelo također pomaže u mentalnom zdravlju. To su sve male stvari koje itekako pomažu u očuvanju i poboljšanju mentalnog zdravlja.
Ipak, ponekad nam treba mnogo više od toga. Ako simptome pogoršanog mentalnog zdravlja osjećamo intenzivno nekoliko sedmica, i ako nam to narušava svakodnevno funkcioniranje, onda nam je svakako potrebna stručna podrška. U tom slučaju opet postoje mnogi načini kako da dođemo do takve vrste pomoći. Osim psihijatara, psihologa i psihoterapeuta, koje možemo pronaći ili u javnim ustanovama ili privatnim praksama, postoje i nevladine organizacije koje pružaju podršku u mentalnom zdravlju. Ta podrška može biti i putem različitih vrsta radionica, predavanja, grupnih sastanaka na kojima je fokus educiranje, podrška i osnaživanje. Također, u nevladinim organizacijama mogu se pronaći i stručnjaci/kinje koje nude psihoterapijsku podršku, psihološko savjetovanje i psihoedukacije. Dakle, pomoć postoji, ali je na svakom pojedincu da napravi prvi korak i potraži je.
Ako narod konstantno glasa za one koji ne čine ništa za njihov napredak, da li je u pitanju štokholmski sindrom? Da li ovo društvo ima potencijal za promjenu?
ERDELJAC: Svaka osoba ima potencijal za promjenu. Svaka osoba ima potencijal za rast i razvoj. Naravno ne svi u istom omjeru, ali ne postoji osoba na svijetu koja nešto ne može naučiti. To je jednostavno u ljudskoj prirodi. Mi kao ljudska rasa ne bismo preživjeli da nemamo tu sposobnost. Dakle, ako krenemo od pojedinca koji je dio društva, onda ne vidim razlog da se pitamo da li naše društvo ima potencijal za promjenu. Ono što možda nama nedostaje je povjerenje u sebe da promjenu možemo napraviti i motivacija da se pokrenemo. Ali i na tome se može raditi, samo ako stvarno to želimo i ako vidimo svrhu i smisao. I naravno ako smo spremni prihvatiti vlastitu odgovornost za ono što se dešava oko nas. A to opet iziskuje iskreno sagledavanje sebe, svojih postupaka i ponašanja te naravno mijenjanje istih. Onda kada počnemo mijenjati sebe, počećemo mijenjati i društvo u kojem živimo.
Koji su najčešći poremećaji kod građana sa kojima se vaša organizacija suočava?
ERDELJAC: U posljednje vrijeme većina građana i građanki koji nam se obraćaju za pomoć suočavaju se sa simptomima poremećaja kao što su: hronični stres, anksiozni poremećaj, depresija, panični napadi, socijalne i druge fobije, suicidalne misli, i sl. Mnogi od njih govore o poteškoćama u bračnim i porodičnim odnosima, traumama nastalim usljed različitih vrsta zlostavljanja, poteškoćama vezanim za dugotrajnu nezaposlenost ili gubitak posla, žalovanju nakon gubitka bliske osobe, poteškoće vezane za bolest (vlastitu ili člana porodice) i sl. Kod mladih osoba uglavnom nailazimo na poremećaje kao što su anksioznost i panični napadi, ali i velikom broju poremećaja ishrane, samoozljeđivanja, poremećaja ponašanja, poremećaja pažnje sa hiperaktivnošću i, na žalost, kod mladih su sve više prisutne suicidalne misli. Samo u prvoj polovini ove godine psihoterapijskom podrškom i psihoedukativnim radionicama obuhvatili smo 399 osoba. Nažalost, obzirom da smo mi udruženje koje se projektno finansira, što znači izloženi smo kontinuiranoj neizvjesnosti u finansiranju, to nas onda i često i ograničava u kontinuiranom pružanju ove vrste podrške stanovništvu. Sa resursima i kapacitetima koje posjedujemo mi uglavnom ne možemo obuhvatiti postojeći broj osoba koji nam se javlja za psihoterapije i psihološko savjetovanje.
Da li je moguća prevencija mentalnih bolesti? Koliko se tome posvećuje pažnje u BiH?
ERDELJAC: Prevencija mentalnih bolesti kao ne samo da je moguća, nego veoma potrebna. Također i promocija mentalnog zdravlja je potrebna u bh. društvu. Nažalost, tome se ne posvećuje dovoljno pažnje. Ljudi će uraditi dosta toga da posvete pažnju očuvanju svog fizičkog zdravlja, ali ne baš toliko i svog mentalnog zdravlja. A zapravo jedno bez drugog ne ide. Mi smo biopsihosocijalna bića. To znači da je naše fizičko zdravlje povezano sa našim psihičkim/mentalnim zdravljem, a da naše mentalno zdravlje utiče na naše društveno zdravlje, odnosno društveno funkcioniranje. Ako se pobrinemo za samo jedan aspekt našeg zdravlja, mi jednostavno nećemo dovoljno dobro funkcionirati. A ako većina ljudi u društvu ne funkcionira na zdrav i produktivan način onda u će takvom društvu izostati blagostanje. Zato prevenciji mentalnih bolesti i promociji mentalnog zdravlja treba mnogo ozbiljnije pristupiti nego što je slučaj kod nas. U nacionalnim politikama govori se samo o mentalnim poremećajima i koliko god je to potrebno to jednostavno nije dovoljno. One bi trebale sadržavati upravo i ovaj dio vezan za prevenciju mentalnih bolesti i promociju mentalnog zdravlja. Nažalost, osim povremenih akcija od strane pojedinih organizacija civilnog društva i centara za mentalno zdravlje, u prevenciji mentalnih bolesti i promociji mentalnog zdravlja skoro da se ništa konkretnije i ne poduzima. Izuzetak je bio momenat pojave COVID-19 pandemije, ali vrlo brzo nakon smirivanja vanredne situacije, u javnom prostoru mentalno zdravlje je ponovo stavljeno na marginu.
Na koji način Vaša organizacija pomaže građanima kojima je potrebna psihološka podrška?
ERDELJAC: „Amica Educa“ nudi različite vrste podrške u mentalnom zdravlju. U okviru organizacije imamo otvoreno Psihološko/porodično savjetovalište koje kontinuirano pruža usluge individualne, partnerske, bračne, porodične i grupne psihoterapije i savjetovanja. Također, organiziramo psihoedukativne radionice iz različitih oblasti na kojima osobe, kroz iskustveno učenje, imaju priliku upoznati sebe, osnažiti se i naučiti metode i tehnike koje im pomažu u prevladavanju različitih (osobnih, porodičnih, društvenih) životnih izazova, u poboljšanju svakodnevnog funkcioniranja i povećanja kvalitete života generalno.
Vrlo često zaposlene osobe kod nas dolaze na radionice ili grupne sesije koje im pomažu u smanjenju profesionalnog sagorijevanja i smanjenja stresa. Djeci predškolskog i ranog školskog uzrasta nudimo kreativne i psihoedukativne radionice koje im pomažu u razvoju samoizražavanja, pažnje i koncentracije, razvoju psihosocijalnih kompetencija i vještina i sl. U posljednje vrijeme puno radimo i sa mladima na njihovom psihološkom i socijalnom osnaživanju. Želimo da mladima pomognemo da se izgrade u neovisne, samouvjerene i snažne osobe. U skladu sa time upravo sa mladima organiziramo jednu uličnu kampanju o važnosti mentalnog zdravlja. Kampanja će se održati na Sonom trgu u Tuzli, 1. oktobra, a organizira se u okviru projekta Mladi/e agenti/ce društvenih promjena.
