Za hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića je Bosna i Hercegovina na početku mandata glavna vanjskopolitička tema. Gotovo svaki njegov javni nastup začinjen je osvrtima na status Hrvata u BiH, odnosno na pojedine izjave i poteze bošnjačkih političara, s kojima igra (ne)diplomatski ping-pong otkad je prije mjesec dana u Zagreb, prije ostalih, pozvao predstavnika srpskog naroda, člana Predsjedništva BiH, separatista Milorada Dodika.
Ukratko i gledano iz Hrvatske, Milanović verbalno ratuje s predstavnikom Bošnjaka Bakirom Izetbegovićem i članom Predsjedništva Željkom Komšićem, koje optužuje za antihrvatski pakt kojim se Hrvate u BiH želi posve politički marginalizirati i iz konstitutivnog naroda pretvoriti u nacionalnu manjinu.
DODIK KAO NOVI PARTNER
Smatra kako se Hrvatima u BiH mora osigurati pravo na nacionalnu zastupljenost u vlasti, kako je to i zamišljeno Daytonskim sporazumom, a da su glavni kočničari pri ostvarivanju tog prava Izetbegović i Komšić jer osiguravaju bošnjačko nadglasavanje Hrvata.
Milanović traži izmjenu izbornog zakonodavstva u smjeru koji bi jamčio da će samo Hrvati moći birati svoje političke predstavnike u institucijama vlasti u BiH i poručuje da neće skrštenih ruku čekati rasplet njihove političke sudbine.
Foto: Hrvatski predsjednik Milanović u nikad gorim odnosima sa Željkom Komšićem i Bakirom Izetbegovićem
Izetbegović i Komšić se tome protive, pa je Milanović pokušao odigrati na Dodika na čuđenje velikog dijela hrvatske i bosanskohercegovačke javnosti jer se partnerstvo s velikosrpskim političarima hrvatskom vodstvu već više puta obilo o glavu. Pozivu Dodiku prethodilo je lipanjsko Milanovićevo spominjanje BiH kao države „tri entiteta“, i premda se brzo ispravio tvrdnjama kako je bila riječ o lapsusu, očito je u dijelu BiH time izazvao nervozu.
U prosincu će se obilježiti četvrt stoljeća postojanja Daytonskog sporazuma koji jest zaustavio rat u BiH, ali ju je učinio i disfunkcionalnom državom te je po mišljenju mnogih upravo 25. godišnjica pravi trenutak da se konačno razgovara o novom modelu ustroja države.
Jesu li Milanović i Dodik razgovarali i o trećem entitetu (za Hrvate)? Razmatra li hrvatski predsjednik ideju, koju snažno zagovara predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović, da eventualna revizija Daytonskog sporazuma treba rezultirati razbijanjem Federacije BiH na hrvatski i bošnjački entitet?
Foto: Milorad Dodik, čovjek s američke “crne liste”, i višestruko kompromitirani Čović poželjni sagovornici hrvatskog predsjednika
Javno se puno govori o rješavanju otvorenih pitanja promjenom izbornog zakonodavstva, ali se čini kako se ispod žita zapravo vode intenzivni razgovori o mogućim smjerovima nadogradnje/izmjene Daytonskog sporazuma.
Kako je taj međunarodni sporazum, pod pokroviteljstvom SAD-a, sklopljen između BiH, Hrvatske i Srbije, tako BiH ni danas ne može samostalno odlučivati o vlastitoj sudbini jer su ključni dokumenti ustroja moderne BiH države zaključani odnosima između tih triju zemalja, odnosno politikama Hrvatske i Srbije prema Bosni i Hercegovini te odnosom većinskog naroda u BiH, Bošnjaka prema druga dva konstitutivna, ali malobrojnija i ratobornija naroda.
KOMŠIĆ GLAVNA SMETNJA
Bošnjaci bi unitarnu državu, Srbi bi se odcijepili, a Hrvati bi BiH u kojoj će imati vlastiti entitet. Prema posljednjem popisu stanovništva u BiH, Bošnjaci ukupno imaju natpolovičnu većinu, a u Federaciji BiH čine više od dvije trećine stanovništva. Iako su najmalobrojini, Hrvati bi prema Daytonskom sporazumu trebali uživati jednaka politička prava kao i druga dva konstitutivna naroda.
Hrvatski predsjednik smatra kako su im ta prava uskraćena i traži da se to hitno promijeni, pri čemu mu je najveći trn u oku činjenica da Komšić u Predsjedništvu BiH zastupa Hrvate iako u dijelu zemlje gdje Hrvati najviše žive nije osvojio podršku birača. Optužio ga je da „parazitira“ na hrvatskom biračkom tijelu.
„Ja ne mislim da su ti građani birali Komšića kako bi povrijedili Hrvate, ali Komšić mora biti svjestan svog političkog rada i političkog puta. Dakle, on parazitira na hrvatskom biračkom tijelu i dokle god se to ne promijeni, situacija će biti nenormalna“, iz te nedavne Milanovićeve izjave da se iščitati kako je Komšićev odlazak njegov prvi uvjet za normalizaciju odnosa.
Prvi, ali ne i jedini.
Tijekom sinoćnjeg gostovanja na HRT-u Milanović je Izetbegoviću je poručio da „prvo ide sapun pa tek onda Chanel“, to jest da bi ga podržao u izgradnji unitarne građanske BiH, ali tek kad se riješe nacionalna pitanja, konkretno hrvatsko nacionalno pitanje. Pri tome se nije libio spominjati ni Izetbegovićevu suprugu, premda nije bilo jasno što želi postići podsjećanjem da je bila specijalizantica „u Zagrebu, a ne Beču“.
Foto: Milanović Izetbegoviću poručio da “prvo ide sapun pa tek onda Chanel”
„Treba krenuti od osnova, od toga da se Hrvatima, kao jednom od tri konstitutivna naroda u BiH, pusti da koriste ono što im je namijenjeno Daytonom. Zašto u BiH prema Daytonskom sporazumu imamo tri člana Predsjedništva i to iz tri nacionalne grupe? Zato da Bošnjaci biraju dva? Tu po meni prestaje svaka potreba za suvislom raspravom i time se razotkriva sve. Ja sam govorio na skupovima SDP-a u Sarajevu, imao sam u početku naivno povjerenje da neki ljudi imaju dobre namjere, ali shvatio sam s kime imam posla“, zaključio je sinoć Milanović, nastavivši raspravu s Izetbegovićem i Komšićem.
PO SVJETONAZORU HDZ-a
I dok čekamo uzvratne udarce iz Sarajeva, valja zabilježiti kako Milanovićevu brigu za Hrvate u BiH netočno povezuju s njegovom novootkrivenom ljubavlju prema temama koje dominiraju desnim spektrom hrvatske političke scene. Milanović se pitanjima Hrvata u BiH intenzivno bavio i kao premijer – posjet Bosni i Hercegovini bio je, uostalom, i njegov prvi premijerski posjet nekoj stranoj državi.
Njegova je vlada tijekom cijelog mandata povećavala, a ne smanjivala proračunska sredstva za Hrvate u BiH. Za razliku od HDZ-ovih premijera, koji uporno glasove love među Hrvatima u BiH, obišao je i gotovo sve gradove u BiH u kojima Hrvati žive u značajnijem broju. Kad je u Mostaru u neredima 2014. zapaljena i zgrada sjedišta HDZ-a BiH, Milanović se tamo odmah zaputio i slao poruke kakvih se ne bi posramio nijedan HDZ-ov premijer.
„S ovom zemljom se šuta i napucava; što svjesno, što nesvjesno; što namjerno, što nenamjerno; što zbog neznanja već 100 godina”, rekao je tada premijer Zoran Milanović u Mostaru da bi samo dvije godine kasnije, pred sam odlazak s vlasti, i sam grubo nagazio Bosnu i Hercegovinu nazvavši je u razgovoru s predstavnicima braniteljskih udruga zemljom „bez reda i poretka“. Tad je izjavio i da „BiH nije država“. Istog dana te 2016. godine govorio je kako bi „preko reda“ ugurao BiH u Europsku uniju jer „trenutno u BiH nema reda“.
Bi li i danas preko reda gurao Bosnu i Hercegovinu u EU – tek bismo trebali doznati, ali zato nam je ove jeseni otkrio da je vidi kao yugo 45, a ne passat te da je ne želi u NATO-u jer je „neusklađena i stagnira“.
Možda su Milanovićeve namjere najbolje i najpoštenije na svijetu, možda snažnim zagovaranjem prava Hrvata u BiH stvarno želi predano raditi na rješenju koje će svim građanima BiH omogućiti život u bolje uređenoj, prosperitetnijoj državi? Možda, ali ako je tako, onda to, kao i mnogo drugoga ovih dana, verbalizira na posve pogrešan način.
Put hrvatskog predsjednika po političkim bespućima Bosne i Hercegovine ne može završiti sretno sve dok tu zemlju bude potcjenjivao i gledao je ovako svisoka. Uostalom, država i narod kojima vlada ionako imaju previše problema, za koje je itekako zaslužan i Milanović kao aktualni predsjednik i bivši premijer, da bi ovakvo prepotentno soljenje pameti po drugim državama bilo državnički mudro, poželjno i prihvatljivo.
