U trenutku pisanja ovog teksta BiH je protresla vijest o ubistvu u Tuzli kada je muškarac ubio suprugu i dvoje djece od devet i dvije godine, te potom izvršio samoubistvo.Prije sedam dana je muškarac u Miljevini kod Foče ubio suprugu pa počinio samoubistvo. Amru Kahrimanović je u februaru ove godine ubio policajac Elvis Ćustendil iz službenog pištolja. Refik Mujedinović ubio je u Gradačcu suprugu sjekirom, a nedugo potom i sebe. Svi ovi događaji desili su se tek oko godinu dana nakon femicida i trostrukog ubistva u Gradačcu koji je tada alarmirao kompletno društvo. Brojni protesti nisu mogli ništa promijeniti, nasilje je još dodatno eksaliralo.
Neliječeni PTSP, ekonomska situcija, nesigurnost, te naslijeđeno opravdavanje nasilja problemi su koji se sporo ili nikako rješavaju. Kako je moguće da se toliko nasilja dešava po u porodici i na ulici i da postaje sve izraženije. Da li su moguće prevencije, da li ovo društvo može drugačije?
Aida Vrabac-Trnačević, socijalna radnica tuzlanskog Udruženja AmicaEduca, kaže da postoji državna usklađenost sa međunarodnim dokumentima (Konvencija Vijeća Evrope, istanbulska konvencija, koja je sastavni dio Ustava BiH..) ali da provođenje istih predstavlja problem. Ističe da odgovor na prijavljene slučajeve nasilja nije adekvatan, kao ni izricanje i praćenje provođenja mjera zaštite, kao ni procesuiranje počinilaca kada se ono desi.
“Sve ovo su ujedno pitanja prevencije novih slučajeva nasilja. Nažalost, i veliki broj medija daje svoj doprinos “promociji” kulture nasilja nesavjesnim izvještavanjem, clickbait naslovima, ili naslovima koji podržavaju stavove o nejednakim odnosima moći i percepciji žene kao vlasništvu muškaraca (poput “ugašena ljubav” ili “presudio je ženi nakon što ga je napustila”…) čime se ujedno i “normalizuje” nasilje u vezama. Portali se ne trude filtrirati komentare na društvenim mrežama koji podržavaju nasilje i počinioce, naši mladi ih čitaju. Ono što je posebno zabrinjavajuće jeste da su neka od tih prenošena uživo, te “ohrabrujuće” reakcije okruženjaza počinitelja. Sve ovo, osim štete koja je načinjena žrtvi, dodatno traumatizira građane.“, kaže Vrabac-Trnačević.
Dodaje da u periodu 2019. – 2022. prema podacima Gender centara 14 žena u BiH je ubijeno od strane sadašnjih ili bivših partnera ili bliskih rođaka, a pet žena u 2023. godini.
„Upitno je i prikupljanje tih podataka jer je uglavnom iz medija. U jednom slučaju femicida u Tuzli, počinitelj je predstavnik zakona. To je otvorilo niz novih pitanja; postoji li pravilno praćenje i provjera zdravstvenog (mentalnog) statusa policijskih službenika, sankcionisanje nepoželjnih ponašanja (sklonost prekomjernoj konzumaciji alkohola u ovom slučaju), postoji li pravilno provođenje internih procedura (korištenje službenog oružja za vrijeme godišnjeg odmora. Prebacuje se odgovornost za propuste između institucija, pravosuđa i policije“, ističe ona.
Mentalno zdravlje stanovništva
Prema mišljenju stručnjaka neophodan je veći fokus na mentalno zdravlje građana i prevenciji nasilja u školama.
„Mentalno zdravlje jedan od faktora rizika povezanih sa povećanim brojem slučajeva nasilja. Kontinuirano treba raditi na edukaciji javnosti, podizanju svijesti građana o važnosti očuvanja mentalnog zdravlja, destigmatizaciji mentalnih poremećaja i destigmatizaciji traženja stručne pomoći. Nosioci vlasti bi se trebali potruditi da obezbijede kontinuitet u pružanju njihovih usluga, učiniti ih dostupnim svim kategorijama stanovništva. Mentalno zdravlje je nacionalni kapital, a samo živjeti u BiH je odavno postalo pitanje mentalnog zdravlja“, kaže Vrabav-Trnačević.
Zlatan Hrnčić, stručni savjetnik u Gender centru FBiH, kaže da u kontekstu BiH realnost je da je veliki broj građana na direktan ili indirektan način pogođeno nekom vrstom mentalnih problema ili se nosi sa posljedicama narušenog mentalnog zdravlja. Dodatni problem je nedovoljna dostupnost sistema podrške kako za prevenciju tako i za zaštitu mentalnog zdravlja.
„Fizičko i mentalno zdravlje građana Bosne i Hercegovine je jako značajno ne samo u kontekstu problema nasilja u porodici nego uopće kao društva. U Bosni i Hercegovini se provodi niz aktivnosti koje su vezane za mentalno zdravlje, ali sigurno da su potrebe značajno veće“, kaže Hrnčić, dodavši da je Strategijom za prevenciju i borbu protiv nasilja u porodici i briga za mentalno zdravlje i prevencija profesionalnog stresakoja bi trebala biti sistemski riješena.
“Stoga je potrebno raditi na podizanju svijesti o potrebi uvođenja supervizije kao profesionalne podrške stručnjacima, s ciljem unapređenja njihovog rada, očuvanja njihovog mentalnog zdravlja i zaštite od profesionalnog stresa i sagorijevanja, te osigurati uvjete za uvođenje obavezne supervizije i pravno uređenje ove oblasti. Gender Centar Federacije BiH je kroz različite projekte u dosadašnjem periodu podržavao programe supervizije“, kaže on.
Prema podacima Zavoda za javno zdravstvo FBiH u BiH u 2022. godini oboljelih od PTSP / Posttraumatski stresni poremećaj, je bilo tek 2840!?
U šturom odgovoru ove institucije navode da osobe s posttraumatskim stresnim poremećajem (PTSP) mogu biti faktor koji uzrokuje i eventualno pojavu nasilja u porodici, te da je „Važno da osobe sa PTSP budu još vidljivije u zdravstvenom sistemu i društvu uopće s ciljem smanjenja ili reduciranja stigme, diskriminacije i socijalne isključenosti“.
Od stručnog lica iz ove institucije dobili smo konkretniju informaciju kako nedostaju sistemski istraživački projekti o mentalnom zdravlju opšte, pa i mlade populacije.
„Takođe, spoznaje o pismenosti o mentalnom zdravlju, (mentalna zdravstvena pismenost) nema u svijesti građana, već je stigma, pa i diskriminacija na visokom nivou. U FBiH je uspostava dijagnoze PTSP vremenski uslovljena,tj, ograničena prijavama do 1997g i bez stručnog utemeljenja. PTSP spada u pet vodeći oboljenja od mentalnih bolesti u FBIH. Vrlo izazovno je da su neka istraživanja u Kantonu Sarajevo prije 12 godina pokazala da je 62% boračke populacije sa PTSP-om“, kazao je naš sagovornik koji je htio da ostane anoniman.
Prevencija u školama
Pored problema mentalnog zdravlja jedan od ključnih elemenata za prevenciju nasilja je i edukacija u školama. Aida Vrabac Trnačević, kaže da se školama implementiraju mnogi projekti s ciljem prevencije nasilja uglavnom od strane nevladinih organizacija.
“Ono što predstavlja problem je njihova održivost u smislu nastavka implementacije preventivnih aktivnosti i kada se projekat kao takav završi, od strane škole, školskog osoblja. Obrazovni sistem je poprilično rigidan za prihvatanje novih metoda rada, za usvajanje bilo kakvih promjena, ali tu opet možemo govoriti o nekim “sistemskim” problemima koji stoje iza nedostatka motivacije prosvjetnih radnika;nestabilnost radnog mjesta, visina prihoda, preopterećenost administracijom zbog koje se ne mogu baviti pravim pedagoškim radom i ranijom detekcijom određenih problema kod djece i mladih, prije nego eskaliraju“, kaže ona, dodavši da roditelji također doprinose rušenju autoriteta nastavnog osoblja, da odgojno-disciplinske mjere u školama izostaju i sve skupa čini jedan začarani krug koji nije nemoguće zaustaviti, ali zahtjeva angažman svih aktera, na svim nivoima.
Zlatan Hrnčić kaže da je nasilje u porodici prisutno u svim zemljama svijeta, bez obzira na njihovo uređenje, ekonomsku snagu ili kulturu. Pojašnjava da ono nije izolirani, pojedinačan događaj, već najčešće naučeni, transgeneracijski prenosiv obrazac ponašanja.
“Imajući u vidu navedeno, odgovarajućim preventivnim djelovanjem moguće je utjecati na promjenu društvenih navika i osigurati prekid prenošenja nasilnih obrazaca ponašanja u društvu. Upravo je sistem obrazovanja ovdje ključan. Preventivno djelovanje u oblasti nasilja u porodici potrebno je početi što ranije, jer se stavovi, uvjerenja i obrasci ponašanja formiraju od najranije životne dobi. U vezi s tim, najveći utjecaj na kasnije ponašanje, ali i najveću odgovornost u odgoju i obrazovanju djeteta, osim roditelja, imaju odgojno-obrazovne ustanove“, kaže Hrnčić.
Strategija za borbu protiv nasilja
Vlada Federacije Bosne i Hercegovine usvojila je ove godine Strategiju za prevenciju i borbu protiv nasilja u porodici 2024-2027. Hrnčić kaže da strategija podrazumijeva između ostalog i programe zapošljavanja, provođenje kampanja, obuke, integriranje sadržaja prevencije nasilja u porodici i planove i programe formalnog obrazovanja i/ili neformalnog obrazovanja, provođenje istraživanja, ranu detekciju nasilja, djelovanje ka umanjenju faktora rizika za nasilje i druge aktivnosti koje mogu doprinijeti razvoju svijesti o nasilju u porodici i nasilju nad ženama.
„S tim u vezi, Gender Centar Federacije Bosne i Hercegovine provodi kampanju „Bolje’vako „Jačajmo međupartnerske odnose i komunikaciju sa djecom. Budimo primjer drugima. Promijenimo društvo, promjenom sebe.“ Kampanja obrađuje faktore rizika za nasilje putem osam video spotova i kontinuirano se provodi već četiri godine. Gender Centar Federacije BiH je podržavao edukacije provodioca psihosocijalnog tretmana koji se provodi u centrima za mentalno zdravlje, prema programu koji je donijelo Federalno ministarstvo zdravstva. Na ovaj način se sistemski razvijaju kapaciteti provodioca ovog tretmana. Osim navedenog, Gender Centar Federacije BiH je izradio poseban program rada sa počiniocima nasilja u porodici na dobrovoljnoj osnovi kroz grupe samopomoći. Kroz ovaj program grupa samopomoći prošlo je oko 200 osoba počinilaca nasilja, a grupe su vođene od strane centara za socijlani rad i nevladinih organizacija“, kaže Hrnčić.
U državnim institucijama kažu da je u suzbijanju nasilja i u porodici važan interdisciplinarni pristup zdravstvenih i socijalnih radnika, odgajatelja, obrazovnih i drugih ustanova.
Međutim, očigledno postoji velika razlika između teoretskih odgovora na situaciju i vijesti o nasilju koja se prečeto pojavljuju. Postoje strategije, teorije i vjera u preventivan rad, ali stanje na terenu je očigledno i dalje potpuno druga priča. Ko je odgovoran, može li bolje?
