Diplomatski nasmijan, Joe Biden dočekao je Volodymyra Zelenskog u njegovoj prvoj posjeti inostranstvu od 24. februara i početka ruske invazije. Poziranje za medije potvrdilo je svima jasnu bliskost ciljeva dvije zemlje.
Ono sto je nepoznato i zbog čega je ukrajinski predsjednik zapravo iznenada doputovao u Washington je špekulacija o potrebi završetka rata u Ukrajini. Dok su javnosti upućene brojke o američkoj i zapadnoj vojnoj pomoći Ukrajini, umirovljenim političarima se ostavlja da sugerišu mogućosti, neophodnosti i načine okončanja rata. Poneka vijest iz „pouzdanih izvora“ sugeriše da se takve mogućosti razmatraju, ali ih obično demantuje neko od „glasnogovornika“.
Jedan od verbalnih „heroja ukrajinskog otpora“, Boris Johnson, vidi „samo jedan način okončanja rata, a to je pomoći Ukrajini da izbaci ruske osvajače sa svake milje teritorije koju su pakosno anektirali, a sigurno iz svega što je zauzeto od 24. februara.“
Upravo ovaj kraj rečenice „sve što je zauzeto od 24. februara“ govori o spremnosti Zapada na kompromis, jer i najglasniji prijatelj Ukrajine razdvaja teritorije zauzete prije tog datuma. Zelenskyje u Washingtonu saznao da pravedni završetak rata znači velike ljudske žrtve Ukrajinaca na koje je Zapad izgledno spreman, ali i ogromne ekonomske potrese na Zapadu, na koje je manje spreman. Preostaje pronalaženje kompromisnog rješenja.
Henry Kissinger, skoro dva desetljeća iskusniji od Bidena i skoro duplo stariji od Johnsona, već mjesecima sugeriše neophodnost okončanja rata koje vidi u trgovini ukrajinskom teritorijom. Ideja kraja ili barem zaleđivanja sukoba je bazirana na povratku kontrole teritorija od prije 24. februara. Ukrajina bi tako mirnim putem povratila dio suverene teritorije i taj mir bi bio plaćen Krimom i dijelovima istočne Ukrajine.
Ovo Kissingerovo mlačenje gloginja ukrajinskom zemljom ima i alternativu ukoliko se „milom ili silom“ ne može ostvariti povratak na predratno stanje, a to je samoodređenje. Odlučivanje naroda o ključnim pitanjima teoretski je izraz direktne demokratije, a praktično često početak puta u katastrofu.
Referendum na Krimu nije bio međunarodno nadgledan, Ukrajina ga je osporila, rezultat dao Rusijiizgovor za aneksiju, a po mnogočemu bio je uvertira u kasniju invaziju. Istorija pokazuje da referendumi i povratak na granice od prije početka sukoba bolje zvuče za pregovaračkim stolom nego u praksi. Rješenje palestinskog pitanja često se dovodi u kontekst izraelskog provlačenja na granice od prije rata 1967. godine.
Postavlja se pitanje zašto povratak na stanje prije 1967., a ne na stanje prije 1948. godine kada su Palestinci doživjeli Nakbu? Dan koji se slavi kao dan osnutka Izraela, Palestinci obilježavaju kao veliku katastrofu – Nakbu. Da li bi povratak u 1948. bio pravedniji završetak sukoba?
Zapadna Sahara je skoro zaboravljeni slučaj obećanog referenduma o samoodređenju još 1991., ali UN nije u mogućosti da odredi ko ima pravo glasa na predviđenom referendumu, jer od davnog početka marokanske invazije i značajnog useljavanja, nove generacije Marokanaca su rođene u Zapadnoj Sahari i smatraju je svojom domovinom.
Da li su oni useljenici, ili domorodni stanovnici? Ko ima pravo glasa na referendumu? U takvoj debati prolaze godine i desetljeća, kriza ostaje neriješena, konflikt je zamrznut, zid podjele izgrađen, Zapadna Sahara je praktično podijeljena, a teoretski „nedekolonizovana teritorija kojom de jureupravlja Španija“, iako su Španci napustili teritoriju nakon smrti diktatora Franca 1975.
Zid je također izgrađen u Izraelu, getoizirajući Gazu i markiravši Zapadnu obalu gdje bi, po nekom od brojnih planova, bila uspostavljena suverena palestinska država čije se granice ne mogu dogovoriti zbog pitanja kako bi one pravedno izgledale.
Jednostavno, solucija o dvije države, dakle s određenim granicama šta je palestinsko, a šta izraelskouvijek kreira brojne individualne gubitnike zarad nekog kolektivnog kompromisnog rješenja. Jedna država bi bilo jedino pravedno rješenje, ali je osnovno pitanje da li je to moguće danas? Alternativa je kompromis koji, eto, ne mogu naći na Bliskom istoku, u Zapadnoj Sahari, nađen je u Bosni i Hercegovini, a upravo se traži u Ukrajini.
Nakon nepune godine rata, nikakav kompromis ne može opravdati žrtve na ukrajinskoj i ruskoj strani te razaranja Ukrajine. Nijedna strana ne želi se prikazati slabom, za šta bi znak bio javno iskazana želja za pregovorima i traženjem kompromisa.
Međutim, iako je broj žrtava nepoznat, svakako je ogroman i svakim danom postajaće još veći. Takvo viđenje vodi ka prevenciji daljih žrtava i uništavanja ali i nepravednom završetku rata. Ukoliko Zelensky u razgovoru s Bidenom zaključi da je prevencija novih žrtava prioritet, postavlja se pitanje može li se u nekim hipotetičkim pregovorima vjerovati Putinovoj Rusiji da će se zaista zadovoljiti Krimom i nekim dijelovima istočne Ukrajine? Nepovjerenje se može ukloniti promjenom režima u Moskvi, ali šta je alternativa Putinu?
Politički vakuum je potencijalni odgovor, pošto ne postoji dovoljno snažna i organizovana politička grupa koja bi mogla kontrolisati ogromnu teritoriju na kojoj žive 193 nacionalne grupe, u kojem bi vjerovatno došlo do brojnih sukoba u koji bi se potencijalno uključile susjedne zemlje u ostvarenju nekih sopstvenih interesa. Zašto se ograničiti samo na susjedne zemlje? Dolazimo do potencijalno globalnog sukoba i samouništenja svijeta.
Sve nas to vraća na traženje nepravednog kompromisa kojim bi se ne samo zaledio sukob, već okončao rat i istorijski uspješan primjer je Bosna i Hercegovina. Upravo je Biden 2007. godinetokom neuspješne kampanje za nominaciju u predsjedničkim izborima naveo Bosnu i Hercegovinukao model rješenja iračkog problema – konsocijacijski model upravljanja, ukratko Dayton.
Onima koji ne žive u Bosni i Hercegovini Dejtonski mirovni sporazum je fantastičan uspjeh. Zemlja živi bez oružanih sukoba, zločin iz osvete se nije desio, incidenti su više rezultat mentalne uskraćenosti nego ideološkog ludila, val izbjeglica je prekinut, a strane trupe su stradale samo u saobraćajnim nesrećama.
Ljudima u Bosni i Hercegovini taj sporazum drugačije izgleda. Dok je ustanovio bebjednosnu strukturu društva u kojoj nema opasnosti zbog pripadnosti etničkoj grupi, uskratio je individualna prava brojnim građankama i građanima što rezultira u depopulaciji zemlje i katastrofalnim zaostajanjem čak i za susjednim zemljama.
To bi, dakle, bila budućnost Ukrajine, ukoliko Biden uradi što Kissinger (ali ne samo on) misli.
