Anegdota s kraja komunističkog režima, već značajno liberalizovanog, opisuje kako je narodni heroj Vlado Šegrt agitovao protiv knjiga Sudija i Nož Vuka Draškovića:
„Ja tu knjigu čitao nisam, ali to vam ništa ne valja!“ Režim još nije bio relaksiran dovoljno da se razgovara s autorom knjige, s ljudima koji su pročitali i da se stekne podrobnija slika o objavljenom djelu i otvorenoj ili skrivenoj antidruštvenoj propagandi.
Nakon tridesetak godina demokratije, u Sarajevu, ali i široj okolini (jednako kao u Banjaluci, Mostaru, Beogradu ili Zagrebu), i dalje se upotrebljava ista metoda obračuna, samo drugim sredstvima. Tokom tvrde faze komunizma, disonantne interpretacije nisu mogle doći do javnosti. O kanal, dio medijske grupe Oslobođenje, objavio je razgovor s Borisom Malagurskim povodom njegovog filma Republika Srpska: The Struggle for Freedom (Borba za slobodu). Za film bi kompliment bio napisati da je kontroverzan, ali o tome kasnije.
Osnovni povod za ovaj tekst je hajka, prijetnje smrću, spominjanje članica familije, objavljivanje fotografija bliske rodbine novinara i urednika Kenana Ćosića. Vrijeđanje novinara je najbenignije u tom procesu. Njegov navodni grijeh je novinarsko reagovanje na aktuelnu temu: neustavna proslava praznika jednog entiteta povodom kojeg se prikazuje film kojeg sam naziv čini problematičnim i koji gotovo niko, barem u Sarajevu, nije vidio. Ćosić je profesionalno novinarski postavljao pitanja iz kojih je jasan bio njegov osobni stav koji je u mnogočemu radikalno suprotan iskazima u filmu Malagurskog.
Uloga medija je da pruže informacije te da služe kao jedna od kontrolnih platformi društva prema vlasti. Veliki britanski politički filozof Edmund Burke je još 1787. godine nazvao medije „četvrti stalež“, prepoznajući važnost novinarstva u društvu. Prva tri staleža su klasno bazirana, a samo su mediji prepoznati kao profesionalni stalež. Uloga im je specifična i od posebne važnosti za društvo.
Kako u 18. vijeku, tako i danas, uz jedan dodatak koji je sugerisao značajni saudijski naučnik, Nayef Al-Rodhan, imenujući „peti stalež“ koji čine blogeri, društvene mreže i generalno platforme koje su rezultante tehnoloških medijskih revolucija posljednjih decenija.
Dok je uloga „četvrtog staleža“ jasna u kontroli vlasti i pokretanja tema nužnih u zdravom društvu te pravno uređena, „peti stalež“ nedostatkom regulacije ima veće slobode, umanjenu odgovornost, potencijalnu anonimnost i povremeno kreira opasnost za individue, grupe u društvu ili pak novinare koji vrše svoj posao. Poziv na linč novinara je jedna od nus-pojava užarenih društvenih mreža, tako direktno kršeći osnovne principe slobode medija, mišljenja i javnog izražavanja.
Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima u članu 19. navodi da „svako ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, što obuhvata i pravo da ne bude uznemiravan zbog svog mišljenja, kao i pravo da traži, prima i širi informacije i ideje bilo kojim sredstvima i bez obzira na granice.“ Evropska konvencija o ljudskim pravima, dakle i Ustav BiH, navodi, u članu 10., pored ostalog, da „ostvarivanje ovih sloboda može biti ograničeno ili sankcionisano u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti.“ Za intervju stoga nije bilo pravnih ograničenja.
Renomirano svjetsko promišljalište Freedom House smješta BiH po nivou demokratije u ravan s Kosovom, iza ostalih balkanskih zemalja, ali i Ukrajine, te ispred Moldavije, Gruzije i Armenije. Na evropskom dnu su mastodonti zatvorenog društva, Azerbejdžan, Bjelorusija i Rusija, koji su uz Tursku i jedine evropske zemlje niže rangirane od Bosne i Hercegovine u kategoriji globalnih sloboda.
Reporters Without Borders (Reporteri bez granica), mjereći status medija u BiH, utvrdili su da je „pravno okruženje relativno pozitivno, ali u ekstremno otežavajućem političkom i ekonomskom miljeu.“ Navode se i velike razlike u medijskim slobodama i kvaliteti novinarstva unutar zemlje. Article XIX je našao lošije stanje medija i sloboda nego u BiH, u Ukrajini, Srbiji i Mađarskoj, od evropskih zemalja, uz standardne autokratije u Turskoj, Azerbejdžanu, Rusiji i Bjelorusiji.
Sve vodi ka zaključku da su mediji u Bosni i Hercegovini bolji nego društvo i demokratija.Nacionalističke strukture vlasti prešutnim razumijevanjem su podijelile teritoriju i na svojim dijelovima gotovo da rade sta im se prohtije. Stoga i primjedba posmatrača da su slobode i profesionalizam nejednaki unutar same države odražava nejednake metode. Dominantne bošnjačke strukture naučile su bolje od srpskih, pa i hrvatskih, kako da legalno gledajući ispadnu demokrate, a u praksi budu na više od pola puta ka autoritarijanizmu. U te svrhe se koristi „peti stalež“ – društvene mreže, blogovi, anonimne objave i ono što se, mada pogrešno, udomaćilo nazivati „botovima“. Na ovaj način javno iskazivanje stavova u sarajevskom dijelu društva ne vodi ka razmjeni mišljenja i debati, kontroli vlasti, već ka diktaturi najglasnije grupe, čime se stiče utisak o brojnosti i pogrešno interpretira kao volja većine.
U demokratijama se vlast formira kreiranjem većine, ali tada većina uz vlast dobiva i odgovornost za tretman onih u manjini, političkoj, etničkoj, rasnoj, vjerskoj ili bilo kojoj drugoj. Politike, a pogotovo mišljenja se ne nameću već se diskutuje i uvažava drugačije mišljenje.
Christian Schmidt, visoki predstavnik za 51 posto države, a turista za 49 odsto, u intervjuu Oslobođenju reaguje na hajku na O kanal izjavljujući da „svako ima pravo da kaže svoje mišljenje slobodno, dok ne vrijeđa druge, a novinarski zadatak je da kažu, pitaju i govore i neprijatne stvari.“
Kenan Ćosić i O kanal ispadoše hrabri profesionalno postavljajući pitanja autoru filma u kojem je mnogošta pogrešno postavljeno ili interpretirano, počevši od samog naslova. Upravo zbog toga je autora filma trebalo pitati o filmu i interpretacijama a ne slijediti „botove“ i „peti stalež“ koji o filmu samo znaju da im je neko, vjerovatno u nekoj „centrali“, rekao da to ništa ne valja. Zbog toga su mediji i novinari – četvrti stalež – presudni za demokratiju i otvoreno društvo.
O FILMU:
Niz elemenata filma Republika Srpska: borba za slobodu je problematičan, počevši od samog naslova. U uvodu se naznačava da su kreiranjem Italije pod liderstvom Pijemonta Italijani ostvarili slobodu. Međutim, činjenica je da je, uz Garibaldija jedan od vođa pokreta ujedinjenja, Massimo D’Azeglio, rekao: „Stvorili smo Italiju, sada trebamo kreirati Italijane!“ Srbi su postojali prije Republike Srpske. Štaviše, u filmu se, uz prikazivanje mape, navodi kako su živjeli izmiješani sa Bošnjacima, ali se ne objašnjava gdje su i kako nestali ti Bošnjaci. Stara pravoslavna crkva na čaršiji je prikazana u kontekstu „turbulentne istorije“ i starosti uz prikaz oštećenja, ne spominjući da je najveća „nagriženost“ uzrokovana granatama tokom opsade kada su neki od vjernika pogađali upravo tu „svoju“ crkvu.
Nacionalistički argumenti često počivaju na prebrojavanjima. U filmu su brojke Srba u predratnom Sarajevu uvećane, a brojevi boraca VRS koji su držali Sarajevo pod opsadom umanjeni. Ne spominjući, ali slijedeći stari karadžićevski navod da Srbi nisu opkolili Sarajevo već samo brane svoja ognjišta u okolini grada, igra s brojkama perfidno sugeriše da snage na brdima što okružuju Sarajevo zapravo brane nešto, a ne one koji su opkoljene.
Film ne počinje baš od ameba, ali starost i postojanost naroda je predstavljena kraljem Tvrtkom, uz kasnije nacionalne pisce Andrića, Ćopića i Selimovića. Selektivna upotreba istorijskih činjenica, pogrešna interpretacija nekih drugih, prešućivanje trećih dovodi do rezultata da mlade generacije razviju snažan etnički identitet osvježen ubjeđenjem u istorijsku neminovnost Republike Srpske. Emir Kusturica je sagovornik s najvećom minutažom u filmu gdje objašnjava primordijalni koncept nacije i nacionalizma, sto većina naučnika oblasti studija nacije i nacionalizma odbacuje i smatra naciju društvenom konstrukcijom. On takve kolektivno naziva „frfljolozima“, podrivajući tako sopstveni argument. Takvim rječnikom, film Republika Srpska: borba za slobodu je „frfljologija“.
