Video u kojem Juliette Binoche, a pored nje još pedesetak poznatih Francuskinja, reže pramen kose u znak solidarnosti s Irankama dodatno je doprinio globalnoj pažnji s kojom svijet prati proteste u Iranu.
Uz teme rata u Ukrajini, ekonomske krize te prijeteće ekološke katastrofe, svjetski mediji i javnost ne zapostavljaju uzroke protesta u Iranu, teokratski oblik režima u Teheranu, diskriminaciju prvenstveno žena te budućnosti ove velike nacije. Pažnja i podrška demonstrantima u iranskim gradovima je globalna.
Bosna i Hercegovina nije dio tog svijeta. Juliette Binoche je tokom rata, ali i poslije, glasno i odlučno pružala podršku Bosni i Hercegovini. Zašto se prema totalitarnom režimu u Iranudijametralno suprotno odnose zvijezda koja je stala uz Sarajevo tokom opsade i sarajevska publika koja joj je aplaudirala tokom filmskog festivala te lokalne političke elite?
Dok režim u Iranu jeste jedna od rijetkih teokratija u svijetu, nerazvijena demokratija u BiH kreirala je društvo kojim dominiraju teističke vrijednosti i pogledi. Istovremeno, vijesti iz Bosne i Hercegovine o diskriminaciji, ugnjetavanju, fizičkim napadima na žene, silovanjima te ubistvima, nažalost nisu rijetkost. Međutim, osim sporadične reakcije malih grupa žena, niti javnost, niti vlasti ne čine ništa, iako bi upravo zbog takve situacije bilo očekivano da se u Bosni i Hercegovini značajnije reaguje na zbivanja u Iranu.
Građanska participacija u demokratiji ne ogleda se samo u izlasku na izbore, koji je u BiH svakako nizak, već i u aktivnom učešću u demonstracijama, protestima, iskazima solidarnosti. U Bosni i Hercegovini građani i građanke ignorišu sopstvenu sudbinu, i masovne demonstracije privuku mase na ulice jedino ako jedna od populističkih partija organizuje protest koji je zapravo iskaz moći konkretne političke opcije.
Nedostatak iskaza podrške i solidarnosti prema Iranu moguće je stoga shvatiti kao generalnu pasivnost društva. Medutim to bi bio pogrešan zaključak.
Vanjska politika je po definiciji refleksija unutrašnje. Umjesto društva, u BiH su formirana tri društva tokom postratnog perioda. Vanjska politika zemlje je nepostojeća; postoje tri partijske vanjske politike. Tri društva raznoliko se iskazuju prema lokalnim politikama i globalnim pitanjima.
Podrška Rusiji iskazuje se na mitinzima u Republici Srpskoj. U dijelovima Federacije gdje su Hrvati „legitimno zastupljeni“, uništavanja partizanskih spomenika te nemogućnost lokalnih vlasti da pronađu kriminalne počinioce tih zlodjela ukazuju na tamošnja prevladavajuća politička i društvena usmjerenja. Na područjima gdje, po SDA definiciji, dominiraju „probosanske partije“ povremeno se solidariše s Palestincima, organizuje malobrojni protest u blizini američke ambasade, ili masovno slavi još jedna pobjeda turskog predsjednika na izborima u državi 859 kilometara udaljenoj od BiH.
Mediji su sramežljivo propratili protest odrezivanjem pramička kose Mostarke Irme Baralije ispred zgrade iranske ambasade u Sarajevu. Podijeljena društva tako ignorišu događaje u dijelovima svijeta koji nije „njihov“. Zaokupljena „ruskim svijetom“, Republika Srpska, kao i područja uglavnom zapadno od Neretve zaokupljena anti-partizanštinom, ostavljaju iranska pitanja „probosanskom“ političkom prostoru. Tim prostorom SDA ne mora više politički biti na vlasti, ali su uspješno tokom tri decenije ustanovili način ponašanja u javnosti koji u potpunosti slijedi njihovu ideologiju i međunarodna savezništva.
Protesti u Iranu inicirani su ubistvom Mahse Amini i generalno sudbinom žena u društvu. Masovna i pravno utemeljena diskriminacija u Islamskoj Republici, nekriminaliziranje silovanja u braku, nedefinisanje nasilja u porodici kao posebnog krivičnog djela, legalna udaja 13-godisnjih djevojčica, a i mlađih ako roditelji tako odluče, iskaz su ugnjetavanja žena.
Međutim, niz protesta od septembra ove godine je dominantno iskaz zahtjeva za sekularizacijom Irana. Time bi se uklonila prepreka islamske republike koja diktira ponašanje u društvu i status žene u njemu.
Protesti nisu neophodno poziv svijetu da im nametne promjene. Istaknute Iranke, poput dobitnice Nobelove nagrade za mir Shirin Ebadi, glumice Golshfiteh Farahani, vizuelne umjetnice Shirin Neshat, ili sportašice Elnaz Rekabi, ističu upravo neophodnost da se promjene izvojevaju unutar iranskog društva. Pitanje je da li trenutno postoji kritična masa koja može donijeti tražene promjene i stoga je bitno da im simbolično iskažu podršku snage i individue u svijetu koje su uvijek stajale na načelima jednakosti i ljudskih prava.
U Bosni i Hercegovini, kao i generalno u svijetu, žene najčešće stradaju od nasilnih muževa ili rodbine. Tek kada u kratkom periodu vijesti o prebijanju ili ubistvu žena slijede jedna drugu, poneka organizacija i nekoliko građanki pokuša pokrenuti akciju koja se, nažalost, ubrzo zaboravi uslijed nedostatka muške podrške. Zapravo, vjerovatniji uzrok nepovoljnih ishoda pokušaja zaštite žena u BiH je indolentnost političkih partija. Jedino one uspijevaju izvesti mase na ulice, a nasilje nad ženama im nije dovoljno jak povod.
Društvo, rekli smo već, ne postoji, a podijeljena društva su navodno „tradicionalna“, u kojima muškarac odlučuje i dobar je ako „ne tuče previše“. Zbog toga bi se morala stvoriti kritična masa u BiH da se iskaže podrška hrabrosti iranskih žena i društva koje je ustalo protiv teokratije. Čak i ako izgube ovu bitku – barem su pokušali nešto.
Banja Luka ne iskazuje interes za zbivanja u srednjoj Aziji; preča je situacija u Ukrajini gdje „braća“ ne stoje najbolje. Mostar u blizini Rondoa ne gleda ka istoku; okrenut je na drugu stranu odakle se čuje glas, po sopstvenom opisu, „ugojenog prasca“ koji retorički slijedi ideologiju „krivoustog ljigavca“, kako je davni zagrebački grafit opisao prvog hrvatskog predsjednika. Sarajevo šuti. Tačnije, SDA šuti, dok su „probosanske partije“ zabavljene objašnjenjem da su izgubljene izbore zapravo dobile.
SDA je uvijek bilo važno ko će zemlju predstavljati u Teheranu. Lista ambasadora sve govori. Politički predstavnici bosanskohercegovačkih muslimana su jedina sunitska grupa koja se sa iskrenim simpatijama, u nekim slučajevima i divljenjem, odnosi prema Iranu. SDA-ovi ministri godinama su se oglušivali na američke zahtjeve da se ograniči iranska prisutnost u BiH. Tek je 2013. godine neesdeaovski ministar sigurnosti Fahrudin Radončić odlučnije reagovao i protjerao dvojicu iranskih „diplomata“.
Prostorije Iranskog kulturnog centra su u epicentru Sarajeva, odmah pored Vječne vatre. Taj prostor nije bilo moguće dobiti bez poniznog odnosa lokalnih vlasti, iako ostaje pitanje propuštenog prihoda na komercijalnoj osnovi.
Kritičari će vjerovatno kreirati argument da je Iran pomogao Bošnjacima kada im je bilo najteže. SAD su odlučnije pomogle i de facto zaustavile rat pa se opet povremeno nađe grupica da demonstrira pred američkom ambasadom zbog prava Palestinaca. Čak je jedan terorista, vođen nekim svojim vjersko-političko-mentalnim razlozima, pucao na zgradu ambasade.
Tri su, dakle, razloga zašto Sarajevo šuti.
Prvi razlog je politička učmalost sredine koja ni zbog sopstvenih katastrofalnih uvjeta ne pokazuje političku zrelost i akciju. I po nekim drugim pitanjima ljudskih prava, Sarajevo je bilo posljednja prijestolnica Zapadnog Balkana u kojoj su građanke i građani pokazali svoja opredjeljenja za jednakost i ravnopravnost.
Drugi razlog je da cijelom Bosnom i Hercegovinom vladaju populistički pokreti koji svoju dominaciju osiguravaju bliskom saradnjom sa crkvama i džamijom kreirajući tako koncept kvazi-sekularizma koji nije puna teokratija, ali u kojem su od iznimne važnosti religijska načela.
Treći razlog je što, u nedostatku građanskog aktivizma, pseudodruštveni angažman koji organizuju populističke partije potvrđuje dominantnost nacionalističke politike, diktaturu religijskih vrijednosti nad društvom, nipodaštavanje manjinskih prava i polnu nejednakost uvriježenu u nekoj navodnoj tradiciji.
Stoga se među političkim elitama u Sarajevu ugnjetavanje muslimana od strane muslimana prešućuje, moderne ideološke vrijednosti ignorišu, sa simpatijama pogledava na teokratiju u Iranu, a produbljuju veze sa autokratijom, poput onih u Turskoj ili Azerbejdžanu.
Bosni i Hercegovini ne bi pomoglo ni da se Juliette Binoche ošiša na ćelavo.
Prije nekoliko dana (16. novembra) treći komitet UN-a usvojio je nacrt rezolucije kojom se osuđuje Iran zbog stanja ljudskih prava uključujući brutalnosti prema demonstrantima. Među 68 zemalja koje su bile suzdržane je i Bosna i Hercegovina. Sve članice EU, kao i zemlje kandidati, glasale su za nacrt rezolucije. Diplomate iz Srbije i Turske nisu bile prisutne sjednici.
Gdje bh. diplomatija vidi Bosnu i Hercegovinu?