Burni protesti, ljetos i prilično nasilni, potresaju Srbiju već nepunu godinu. Šta se postiglo u međuvremenu? Masovni angažman studenata, njihovi uporni izlasci na ulice, blokade, plenumi… Da li se nabolje promijenilo stanje nacije koju Milošević i iz groba drži zarobljenom?
Nije mi lako dokučiti šta se zbiva na političkoj sceni u BiH, a kamoli koliki je stvarni potencijal društvenih previranja s druge strane Drine. Svejedno: živo me zanima kakav će biti epilog. Hoće li sadašnji vlastodržac, koji godinama gradi sistem vladanja na naslijeđu svog ideološkog učitelja iz Požarevca, biti pometen silom ili na slobodnim izborima? Ili je vjerovatnije da nasamari mase nezadovoljnika, namjesti izbore kao što je dosad činio i ponovo uzjaše, moćniji i nemilosrdniji nego ikad prije? Relativno je mlad, može taj da vlada još trideset godina.
Nedavno aploudan na YouTube, dostupan besplatno, katalonski dokumentarac Probudi se, Srbijo! Pumpaj: pobuna studenata, obiluje kadrovima koji prikazuju mlade i stare kako plaču. Nakon višednevnog pješačenja, bujica studenata ulijeva se u zapušten grad, pritisnut noćnom tminom. Svi se međusobno grle, oni koji, iscrpljeni, pristižu i oni koji ih dočekuju sa hranom, pićem, osmijesima. Suze kvase lica, jedna nestvarno glatka, druga izborana starošću, beznađem, lošim životom u dimovima duhanskim i ideološkim. Dok gledamo te dirljive prizore, zaključujemo, prirodno, da su to suze radosnice, suze olakšanja, nade u kidanje okova koje je Srbima nabio zli čarobnjak sa diplomom pravnika. No, ako nakratko zaboravimo na politički kontekst i posmatramo te scene ogoljene, uz sjetnu muziku koja se, s povremenim zloslutnim dionicama, proteže kroz cijeli dokumentarac, sve te silne suze mogu se i drugačije protumačiti. Nisu li one sada izraz poraza, definitivnog opraštanja od boljeg sutra? Zar ne odaju teški očaj demonstranata, koji nemaju hrabrosti priznati sebi da će se sve njihove akcije izjaloviti, ma koliko marširali i „pumpali“, ma koliko ogorčenih okupili na trgovima?
Preduboko sežu korijeni problema, obeshrabrujuće krupnih, koji truju i guše tu zemlju. Kao da joj je crnom magijom onemogućeno da se iskobelja iz kaljuže, da se spasi od same sebe i preporodi u miroljubivu, prijateljsku Srbiju, izliječenu od šovinističke nabusitosti, paranoje i osvajačkih ambicija. Kad bi se konačno normalizirala, to bi donijelo ogromne dobrobiti kako njoj samoj tako i njenim južnoslavenskim susjedima.
Ne mora se previše rovati po internetu da se pronađu vijesti kako su u zadnje vrijeme učesnici antivladinih, prodemokratskih protesta u Srbiji bili zastrašivani, hapšeni, premlaćivani, pritvarani pod iskonstruisanim optužbama. Spominju se čak i verbalni delikti. U tim organizovanim, sračunatim zlostavljanjima građana od strane policije, žandarmerije, huligana u fantomkama prepoznaju se pipci tajnih službi s dugom tradicijom. Nekad OZNA, KOS, UDBA, RDB, danas BIA. Tokom diktature devedesetih, obavještajno-bejzbjedonosni aparat je ažuriran za potrebe novog političkog uređenja i imperijalnih ratova pod okriljem Socijalističke partije Srbije. Decenijama kasnije Vučić, bivši Miloševićev ministar informisanja, te mračne mehanizme dodatno snaži i reformiše uz, po svemu sudeći, velikodušne doprinose i neprocjenjive savjete Majčice Rusije.
Tako je, u samoj srži državnih struktura, stvoreno i odnjegovano čudovište s kojim su studenti, htjeli ne htjeli, morali ući u sukob. Da li su jači? Od naročite koristi bila bi im aktivnija podrška generacije X, onog njenog slobodarskog dijela, inače razočaranog učincima Petooktobarske revolucije, posebno nakon atentata na Đinđića. Jesu li se ti bivši buntovnici prerano predali lizanju rana i defetizmu? Među njima još uvijek ima dosta dobrodržećih, krepkih ljudi u petoj-šestoj deceniji, koji bi se i na bojnom polju istakli, a kako tek ne bi na uličnim demonstracijama. Može se naslutiti zašto nisu spremni na velike rizike: čuvaju poslove, razmišljaju o porodičnom budžetu, kreditima, penziji. Ili naprosto ne vjeruju studentskom pokretu? S dobrim razlogom?
„Mi imamo tek jebenih dvadeset godina“, ističe u dokumentarcu Hana, studentica Fakulteta dramskih umjetnosti u Beogradu. Tu starosnu dob, pored njenih opštepoznatih bioloških prednosti, počesto karakteriše spoj naivnosti i idealističkog žara. Da li je neiskusna mladost u stanju da nadmudri hladnokrvne profesionalce, „obavještajce“, kojekakve bezimene agente iz opskurnih državnih službi? Koji garantovano vjeruju da bijesnu studentariju, uz upotrebu batine, ucjene, prijetnje i mita, mogu ukrotiti na duge staze. Njihovi prethodnici efikasno su utišavali, pa i likvidirali nepodobne pojedince u socijalizmu i, odmah potom, u eri Stanišićevog zločinačkog Resora državne bezbjednosti. Zašto bi sada bilo drugačije? Samo treba strpljenja. Igrati taktično, kombinovati medijsku propagandu sa zvučnim topom i Ćacilendom, pozivati na dijalog i paralelno trtljati na TV-u o „obojenim revolucijama“ u režiji sotonskog Zapada… Na kraju, studenti ne mogu uvijek biti studenti. Stare i oni. Jednom moraju početi da traže stalni izvor prihoda, moraju kad-tad da se ugrade u Sistem, a onda je došla cica na kolica. Mnogo je trikova na raspolaganju sigurnosnim organima, koji su od prošlog vijeka naovamo stekli golemo iskustvo u „oblikovanju“ nacionalnog duha, u držanju podanika u pokornosti. Dosad im je dobro išlo.
Da li će studenti pobijediti aždaju? Epizode iz partizanske epopeje u Drugom svjetskom ratu pokazuju kako čak gimanzijalci, suočivši se sa najstrašnijim nasiljem, preko noći postaju odrasli ljudi, voljni da se do kraja bore za vlastita uvjerenja. U prelomnim situacijama od istorijskog značaja, kada pendreci danonoćno rade, kada buna protiv despota više nije piknik s mirisom uštipaka, već proces u kojem ćeš ili dobiti mnogo ili izgubiti još više, naivnost brzo može prerasti u zrelost. Istinska patnja zna usmjeriti čovjeka, natjerati ga da se ne rasipa u hiljadu pravaca i pronađe pravi cilj djelovanja.
Sigurno vam je neko već postavio ovo pitanje: zašto, uprkos debelim zidovima, nadzornim kamerama, senzorima, stražarskim kulama, uvijek neko pobjegne iz zatvora? Zato što čuvar razmišlja o milion stvari, a zatvorenik samo o jednoj – kako da pobjegne. Ko je smislio tu mudrost, malo je i pretjerao. Danas su neki zatvorski kompleksi tako dobro utvrđeni da su šanse za bijeg nula. Autor je nesumnjivo htio staviti akcenat na ljudski faktor, a ne na tehnologiju nadzora, čvrstinu rešetaka, bodljikavu žicu. I zatvorenik i čuvar su ljudska bića, ključna drama se odigrava između njih. Oni, a ne beton, ne puške, određuju granice slobode i zatočeništva.
Moć ustrajnog fokusiranja, posvećene usmjerenosti je neizmjerna i tajanstvena. Studenti će uspjeti u onome što traže (Milica, još jedna blokaderka iz filma, u šali priželjkuje „normalan utopijski život“) ukoliko sačuvaju fokus, ukoliko spriječe da brojne razorne sile obesmisle i rasprše njihovu borbu. To su, prije svega, kosovarenje, ultranacionalizam, velikosrpska mitomanija i, svakako, bizarno putinoljublje u sprezi sa pravoslavnim kičerajem. Transparente s loknastim Isusom kad ugledam na njihovim prosvjedima, u trenu mi splasne entuzijazam, pogotovo što u tim prilikama nećeš vidjeti ni zastavu Ukrajine ni onu plavu sa zvjezdicama. Hanin stav, ipak, donekle ohrabruje: „Nije nas briga hoće li nas jednog dana predstavljati katolik, musliman, kršćanin, Indijac, ko god. Nacionalisti su među nama stvarno manjina. […] Hoćemo da promijenimo sistem i ne želimo se fokusirati na vraćanje Kosova ili da gledamo ko je Hrvat od nas prijatelja, ko je iz Bosne i čiji je djed ubio mog.“
Ovu opservaciju, koja ulijeva nadu u pozitivan ishod protesta, ovjeriće ili osporiti zbivanja u skoroj budućnosti. A šta ako je Hana na žalost u krivu, ako je u Srbiji ljubav prema Kremlju veća od kosmosa? Ako nezdrav odnos prema ratnim devedesetim dominira u narodu, kao glavna prepreka za izlazak iz pakla? Zar se u takvoj atmosferi svako političko pospremanje u ime slobode, ljudskih prava, demokratije neće srozati u lakrdiju po ukusu čudovištâ – BIA-e i FSB-a?
