Piše: Selvedin Avdić

Zahiragić možda izgleda neozbiljno, ali namjere njega i njegovih sljedbenika su izuzetno ozbiljne – blaćenje, degradacija, zastrašivanje, disciplinovanje – usmjerene na sve neistomišljenike, do konačne transformacije društva.

Ima nas koji znamo pucati, pojedinačno rafalno.

Vrijeme je da ovima i ovakvima na ovaj ili onaj način očita se lekcija.

Uzmi spisak i sa njim ispljeskaj Puhala, prethodno umotavši čeličnu štanglu.

Nije metak skup.

Od svih navedenih volio bih sresti Jasminka, da mu pokažem šta je rat. Eto, ako nekoga bih volio propustiti kroz šake to je taj ljigavac.

Bravo Hare, treba samo širiti informaciju kako jeste Puhalo ubio neko od ubijene djece.

Kad vakat dođe, sjetićemo se Jasmile i Jasminka.

Ovo je samo mali broj prijetnji koje sam pročitao u komentarima ispod posta Harisa Zahiragića u kojem on kritikuje Srđana Puhala, Ivanu Marić, Jasmilu Žbanić i Jasminka Halilovića zato što smatraju da je potrebno utvrditi tačan broj ubijene djece tokom opsade Sarajeva. Zahiragić nije obrisao komentare sa prijetnjama (barem ne do momenta pisanja ovog osvrta) nego u narednom postu tvrdi da ne može biti odgovoran za njih. Mislim da može i mora, zato što se svojski potrudio da ih izazove.

Jasmila Žbanić je dobitnica najvećih svjetskih filmskih priznanja, ali Zahiragić ju je sveo na falsifikatoricu, skoro pa negatoricu genocida. Jasminko Halilović je utemeljio Muzej ratnog djetinjstva, ali za Zahiragića on je samo lovac na grantove, kao što je Srđan Puhalo tek pripadnik paravojnih formacija a Ivana Marić plaćenica. Sve zajedno optužio ih je za “drsku ekshumaciju naše djece i rana njihovih roditelja”. Ta optužba je koliko nepismena, toliko i teško razumljiva, ali Haris računa na težinu riječi, njihovu zvučnost, pa mu logika nije važna. Sve je učinio da izazove upravo takve emocije kakve prevladaju u komentarima na njegov post. Huškao je, da budemo precizni. U istom postu priznaje da moć pokretanja ovakvih ljudi shvata kao “svojevrstan kompliment”.

Njegova namjera mora se ozbiljno shvatiti. Nije on više samo školski nasilnik, niti vođa studentske organizacije, borac protiv mini suknji, ponosni homofob, branilac Mustafe Busulaždića zadužen za brisanje Olge Sučić iz istorije… On je najistaknutiji član SDA, odmah nakon Bakira Izetbegovića i njegove supruge, medijsko lice te stranke. Svi mali politički skandali bili su samo uvježbavanje za njegovu pravu političku namjenu – huškanje i izazivanje konflikta jedini su smisao njegove političke karijere. Zbog tog posla instaliran je u skupštinsku klupu, nakon što su se četiri člana njegove stranke povukla kako bi mu napravila odgovarajuće mjesto. Njegovi ispadi možda zvuče kao nemušta blebetanja, ali ne treba se zavaravati, oni su jasne stranačke smjernice.

Prijetnje izrečene ispod Zahiragićevog posta Jasmila Žbanić je prijavila policiji. Mislim da bi i ostali prozvani trebali to što prije da urade. Zahiragić možda izgleda neozbiljno, ali namjere njega i njegovih sljedbenika su izuzetno ozbiljne – blaćenje, degradacija, zastrašivanje, disciplinovanje – usmjerene na sve neistomišljenike, do konačne transformacije društva. Ne smijemo zanemariti činjenicu da imaju sve što im je potrebno za ostvarenje tih namjera – medije, obavještajnu službu, policiju, pravosuđe, stranačke infrastrukture… Čeka se samo prava prilika – vakat, kako kaže jedan komentator u svojoj prijetnji.

Haris Zahiragić je rezultat “novog normalnog”, rezultat upropaštenog obrazovanja, pljačkaške privatizacije, interesne piramide nepotizma, manipulacija s religijom, krivog tumačenja tradicije i istorije. Njegov politički populizam rezultat je lekcija naučenih iz reality emisija i pjevačkih takmičenja – do uspjeha se stiže histerijom, vrijeđanjem i agresijom. On je slijepi, disciplinovani vojnik svoje partije, radikalan, nametljiv, ambiciozan, beskrupulozan… ljudski bager, uvijek spreman da čisti teren za svoju stranku, ne obazirući se na kolateralnu štetu.

Nažalost, Haris Zahiragić nije neobična pojava. Nije čak ni živopisan. Naprotiv, on je potpuno prirodan izdanak ovakve Bosne i Hercegovine, on sin je tvoj, zemljo.

U jednom dijelu svoje hajke Zahiragić piše:

“Šta je zajedničko za sve navedene?

Oni su godinama korisnici deviznih grantova!

Cijenu njihovih lagodnih života bismo trebali plaćati mi, istinom i dostojanstvom!

Njima nije do istine!

Njima je do zaborava.

Njima je do grantova.”

Teško je odoljeti a da se na zapitamo kako bi Zahiragić prošao kroz ovaj pasus. Da probamo:

“On je godinama korisnik budžetskih sredstava.

Cijenu njegovog lagodnog života godinama plaćamo mi, direktno iz džepova,

Da li je njemu stalo do istine?

Njemu je do stalnog konflikta?

Njemu je do budžeta, vlasti?”

Izvor: zurnal.info

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime