Prije 29 godina, tačnije 29. februara i 1. marta 1992., održan je za našu zemlju povijesni referendum na kojem su se građani odgovarali na pitanje: „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive“?
Srpska demokratska stranka (SDS) pozvala je Srbe da ne glasaju na referendumu, dok su Bošnjaci i Hrvati snažno podržali nezavisnost BiH. Na referendumu je sudjelovalo ukupno 2.073.568 birača, što je predstavljalo odaziv od 63,6%.
Od onih koji su izašli na birališta, 99,7% glasalo je za nezavisnost, a 0,3% protiv odluke. Rezultati referenduma prihvaćeni su 6. marta te godine u Parlamentu BiH.
ZASTAVA RBiH NA EAST RIVERU
Upravo zbog referenduma u Bosni i Hercegovini su 29 godina na sceni dva dominantna politička narativa koja se vrte oko ključnih tema: „preglasavanja“ Srba kao konstitutivnog naroda koji su bili za ostanak u Jugoslaviji, iako se ona već kao Socijalistička Federativna Republika raspala, te pitanja odgovornosti za krvavi ratni sukob koji je potom u državi uslijedio.
Foto: Referendumski listić
Dok Federacija BiH i državne institucije 1. mart proslavljaju kao Dan nezavisnosti BiH, te se prema tom danu tako odnosi i cijeli demokratski svijet, u Republici Srpskoj i dalje je na sceni negiranje činjenice da je BiH danom održavanja referenduma verifikovala samostalnost.
Šaćir Filandra, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, smatra da su za takvo stanje odgovorne političke elite. On kaže kako je očito da se pozicija moći grupacija koje vrše interpretaciju činjenica nije promijenila, odnosno „da nismo doživjeli nikakav konvergencijski proces koji bi značio usaglašavanje stavova, ili da se približe ili da se to pitanje ad actira“.
„To govori da smo na početku. Moć čini interpretaciju, a moć čine određene nacionalne elite. Ja ne vidim izglede da će se to promijeniti“, upozorava Filandra.
Tri mjeseca od održavanja referenduma na East Riveru zavijorila se zastava nezavisne Republike BiH, a naša država, dok je vojska bosanskih Srba uz zdušnu podršku JNA kretala u ratni pohod na BiH, postala je punopravna članica Ujedinjenih nacija.
Sve to niti te 1992., ni ove 2001. godine nije (bilo) dovoljno da srpski politički korpus prizna 1. mart kao Dan nezavisnosti BiH. Od svojevremeno haških osuđenika i presuđenih ratnih zločonaca Radovana Karadžića, Biljane Plavšić i Momčila Krajišnika, do njihovih sljedbenika iz SNSD-a, SDS-a, PDP-a, DNS-a, uključujući danas najglasnijeg, lidera SNSD-a Milorada Dodika, svi nastoje svim sredstvima osporiti Dan nezavisnosti BiH i bilo kakav kontinuitet njenog postojanja prije potpisivanja Mirovnog sporazuma 1995. godine.
Po njima BiH je nastala u Daytonu. I to, što je je trenutno najomiljenije Dodikovo tumačenje savremene povijesti BiH, kao „državna zajednica Republike Srpske i Federacije BiH“.
No, priznavanje Dana nezavisnosti daleko je složenije pitanje od toga hoće li se kao državni praznik obilježavati u cijeloj BiH. Iz tog negiranja kao korov raširio se cijeli kontinuitet politike koja državu drži kao taoca srpskog etnonacionalizma i onemogućava joj bilo kakvo kretanje naprijed.
Pozivajući se na „slovo Daytona“ kao temelja ustavnog ustrojstva BiH, svaki iskorak u pravcu stvaranja funkcionalne države iz RS-a se tumači kao „otimanje nadležnosti, atak na njena ovlaštenja, pokušaj političkog Sarajeva da uz podršku međunarodne zajednice unitarizuje BiH“.
KO ĆE VIŠE DOKAZATI NEPOSTOJNOST BIH
„Ključno pitanje nije pitanje samo ovog praznika, nego je to pitanje kome je od tih ljudi stalo da dođe do uspostave normalnog života? Jer oni jednostavno žive na tom fonu, u tim torovima i dalje žive na tim sukobima i ja se pitam kako narod to može trpiti?“, upozorava novinar Mimo Šahinpašić.
Šahinpašić: I ove će se godine oko 1. marta voditi iste polemike kao i svih prethodnih godina
Profesor Filandra, koji je nakon rata ispratio više generacija studenata, ističe da „za građanina koji živi sada i ovdje prioritetna su neka druga pitanja bez obzira na njegovu političku orijentaciju ili etničku pripadnost“.
Međutim, upozorava, neriješena etnička pitanja se svjesno drže otvorenim i služe kao povremeni rezervoari legitimacije nekih političkih pozicija određenih elita, „kao žarišta negativnih energija“.
„Ja koji sam stasao u bivšem sistemu, znam da se može živjeti bez praznika koji su bili svetinja, jer sve su to političke konstrukcije koje se nametnu ljudima u jednom trenutku i kao pitanje od najvećeg značaja za njegovu egzistenciju, a zapravo su samo ideološke konstrukcije sa kojima se može živjeti, ali i ne mora“, zaključuje ovaj profesor.
Filandra: Nismo doživjeli nikakav konvergencijski proces koji bi značio usaglašavanje stavova
Šahinpašić pak ističe da će se i ove godine oko 1. marta voditi iste polemike kao i svih prethodnih godina.
„Jedna struktura će obilježiti 1. mart, druga će ga negirati, i tako.. Ovaj praznik je samo jedan od momentuma u kojima se produbljuje taj jaz. Mi ćemo da se zabavimo oko svojih torova, da oni mogu nastaviti da rade to što rade“, podvlači Šahinpašić.
Priprema terena za još jedno od političkih prepucavanja pred ovogodišnji Dan nezavisnosti imala je svoju predigru u Beogradu, sredinom prošle nedjelje. U sklopu „obilježavanja Dana RS i donošenja njenog prvog ustava u Srbiji“, ovdašnjim vlastima odani politički analitičari, povjesničari i pripadnici akademske zajednice iz Srbije i Rusije, utrkivali su se ko će više „dokazati“ neopstojonost BiH i dati „svoju i jedinu istinu“ u vezi sa dešavanjima s početka devedesetih godina prošlog stoljeća.
