Radnike i urednike portala Radio Sarajevo napala je 28. septembra grupa koja se predstavila kao „navijači Fudbalskog kluba Sarajevo“, nezadovoljni što je ovaj portal objavio da je jedan od navijač Sarajeva osuđen na pet godina zatvora u Bjelorusiji jer mu je policija u toj zemlji pronašla 0,16 grama kokaina. Bio je ovo zadnji, ali nažalost, ima li se u vidu ukupno stanje u bh. društvu, ne i posljednji napad na profesiju i slobodu javne riječi.
Zahvaljujući efikasnosti policije, napadači su idetifikovani i predati pravosuđu na dalje postupanje, podrška novinarima stigla je od brojnih redakcija i kolegica/ kolega.
Reagiralo je i Udruženje/udruga BiH novinari. U već viđenom maniru napad je „oštro osuđen“, apeliralo se na potrebu veće zaštite novinara kako bi neometano obavljali svoj posao. I Udruženje novinara RS napad na Radio Sarajevo „najoštrije je osudilo“. Na tome se, što se novinarskih asocijacija tiče, i stalo.
UDRUŽENJA KOJA POSTOJE SAMA ZA SEBE
Ali napadom na redakciju Radio Sarajeva dobio se novi povod da ljudi koji čine najuža rukovodstva novinarskih udruženja na konferencijama diljem BiH, regiona i Evrope lamentiraju nad stanjem medijskih sloboda i sigurnosnim prijetnjama kojima su izloženi novinari u našoj zemlji.
Ili da parafraziram nedavni komentar o radu novinarskih udruženja izvršnog direktora Centra za razvoj medija i analize Eldina Karića, da onih koji bi trebali da brane novinare obično nema kada su najpotrebniji, odnosno da tada hodaju po svijetu „predstavljajući se kao zaštitnici novinara, borci za ljudska prava… pa prodaju naše živote za svoje beneficije i vrlo lagodan život“…
Milica Pralica, građanska aktivistica nevladine organizacije Oštra Nula također smatra da su novinarska udruženja „mrtvo slovo na papiru“.
Milica Pralica: Bolje da novinarska udruženja šute nego da šalju ista saopćenja (Foto N1)
„Niko od udruženja neće stati istinski iza onih novinarki/novinara čija su prava ugrožena. Sve se svodi na formalna saopštenja, poneko organizovanje protesta. U suštini, udruženja ne rade ništa i jedino ostaje ona solidarnost među samim novinarima“, poručuje Pralica.
Najtačniju analizu tog stanja dao je Eldin Karić porukom da „što udruženja više brane novinare – to im je teže raditi“, podsjeća Pralica. Zato, i ona smatra kako je bolje da „novinarska udruženja šute i da se ne oglašavaju nego da čitamo uvijek jedna te ista saopštenja u kojima se osuđuje i zgražava“.
Na sličnom tragu su i razmišljanja Žane Gauk, novinarke portala Žurnal.info, koja navodi da se udruženja novinara više bave formom, nego suštinom.
Žana Gauk: Mnogi danas misle da je normalno napasti novinara i ušutkati ga
„Potrošeno je mnogo novca kako bi se zaštitili novinari, ali jedinu korist od svega toga imaju angažovani u tim udruženjima koji su, zahvaljujući tim sredstvima, obišli planetu. Novinar u BiH niti je zaštićen niti je popravljen njegov položaj u društvu. Porazno je da danas veliki broj građana BiH misli da je normalno napasti novinara i ućutkati ga“, istakla je Gauk. Uz podsjećanje na sve učestalije napade na novinare, naša sugovornica kaže da je evidentna tendencija u mnogim segmentima društva da se novinari ušutkaju.
„Za očekivati je da se taj trend nastavi, jer ne vidim nikakav ozbiljan otpor ovima koji ućutkavaju novinare. Dapače, primjetno da unutar novinarskih krugova postoje oni koji podilaze upravo njima“, naglašava Gauk.
OBESMIŠLJAVANJE ULOGE NOVINARA
Štefica Galić, građanska aktivistica i urednica mostarskog portala Točno.net, koja je zbog svog rada u više navrata bila meta čak i fizičkih napada, kaže da se nedovoljno čini da se položaj i zaštita novinara poboljšaju.
„Najgora su mi saopštenja novinarskih udruženja kojima se napadi na novinare osuđuju. A onda se pitam može li se više učiniti? Možda da se zahtjeva veći angažman policije, da se formira neko tijelo koje bi pratilo govor mržnje, kako se to radi u Njemačkoj“, kaže Galić. Ona navodi da je važno ipak navesti da joj je Udruženje BH novinari omogućilo besplatnu pravu pomoć u jednom od sudskih postupaka koji je protiv nje vođen.
Štefica Galić: Mi smo nenormalno društvo, moralno smo krahirali i to je to
Naše sugovornice ne spore da postoji javno zagovaranje bolje zakonske zaštite novinara, ali i naglašavaju da to nije dovoljno da bi se stvari promijenile.
Ništa manji problem od vanjskih pritisaka kojima su novinari izloženi jeste i samo stanje unutar redakcija o kojem se uglavnom gromoglasno šuti. Pralica, koja je po zanimanju diplomirana novinarka te je prije odlaska iz profesije radila u nekoliko medija, kaže da udruženja svjesno ignorišu ta pitanja ili se pak o njima paušalno izjašnjavaju.
„Studenti žurnalizma radili su na RTRS-u i bila sam među njima. To se zvalo praksa. Sa svim obavezama i zadacima koje su imali i zaposleni. Ali mi smo radili bez naknade i to se smatralo sasvim normalnim. I ništa bolja situacija nije ni u brojnim privatnim medijima. Radi se bez radnog vremena, praznicima, vikendima. Većina zarade isplaćuje se u gotovini, a to je onaj zakonski minimalac. I nikada ne znate da li vas je poslodavac prijavio i kakva su vaša prava“, navodi Pralica. Prema njenom mišljenju, udruženja šute o stanju u redakcijama – od neprijavljivanja uposlenih, radu koji je van zakonskih okvira, pa do mobinga, po sistemu „hajde da se ne zamjeramo, ili jarani smo pa te teme nećemo otvarati“.
„Zato i imamo samo paušalne konstatacije i nikada se niko poimenično ne spominje. Zato i na konferencijama koje se bave pitanjem medijskih sloboda, statusa novinara u društvu, vidite da su najglasniji oni koji etiku krše u svojim redakcijama“, kazala je Pralica, navodeći da su krivi i sami novinari, jer o svom položaju šute.
„Tržište je malo za ovu branšu i ljudi nastoje da sačuvaju posao, bez obzira na uslove u kojima rade. A kada se tome doda i da živimo u društvu koje ne želi da shvati da su takvi problemi, problemi cijelog društva a ne pojedinca, onda smo tu gdje jesmo“, ističe Pralica.
ETNONACIONALNI MEGAFONI
I Galić smatra da su novinarska udruženja krajnje uzdržana kada treba javno progovoriti o položaju zaposlenih u medijima.
“Nekako je postalo normalno da se na stanje unutar redakcija ne reaguje. Svako od nekog zavisi, svako ima neke svoje interese i onda smo tu gdje jesmo. Mi smo, moram konstatovati, nenormalno društvo, moralno smo krahirali i to je to“, podvukla je Galić.
U državi duboko fragmentiranoj teritorijalno-politički ali i etnički, veliki broj medija samo su preslik takvog stanja. Otuda se novinari javno deklarišu kao nacionalisti, vijest postaje samo roba koju treba dobro prodati, ne preispitujući njenu vjerodostojnost, novinari pristaju da zarad onih na vlasti ako treba javnost besprizorno lažu, a mediji postaju puki glasnogovornici političkih stranaka.
Stoga nas, žalosno ali istinito, i nije začudio izostanak reakcije novinarske zajednice kada se novinar RTRS-a Gvozden Šarac 9. januara ove godine s terena javio sa zastavom RS u ruci.
Foto: Kolega Gvozden Šarac, novinar RTRS-a
Novinarska udruženja, naravno, nisu osnovana s ciljem da utječu na uređivačke politike medija, niti je to njihovo pravo. No, istovremeno u svojim programskim ciljevima, odnosno, kako to u zvaničnim dokumentima navode, misijama, ističu zalaganje za profesionalizam u izvještavanju, zathijevaju se visoki etički standardi… I na tome sve staje.
Otuda i nema javnih kritika upućenih prema onim medijima koji ih krše na dnevnoj osnovi, koji su poput javnog medijskog servisa RS (RTRS) već niz godina megafon vlasti. I čiji novinari krše profesionalne standarde izvještavanja raspirujući etničku netrpeljivost, koji diskvalifikuju političke neistomišljenike vlasti, koji bez odgovornosti stigmatiziraju migrante, građanske aktiviste, javne radnike, nevladine organizacije koji misle i govore drugačije nego to vlast želi.
ZLOUPOTREBE MEDIJSKIH SLOBODA
Udruženje novinara RS, osnovano ovog proljeća, nad tim šuti. Šuti i nad sadržajima koje objavljuju provladini portali i printani mediji u RS – i šutat će. Ali glavu okreću i druga udruženja. I tako dolazimo do situacije u kojoj djelatnike javne riječi zapravo i ne zanima previše težina onog što je objavljeno u samim medijima. I to, naravno, nazivaju medijskim slobodama koje su neupitne?!
„Već sam kazala da smo kao društvo izgubili sve moralne kriterije. A onda se to preslikava na uređivačke politike dijela medija i na nereagiranje na iste. Nisu samo problem udruženja koja se time ne bave. Imate i Vijeće za štampu koje se bira kako se bira i u kojem sjede i odlučuju o povredi kodeksa profesionalnog izvještavanja ljudi/novinari koji ga i sami krše. I kakav je onda korist i žaliti se takvom tijelu“, naglasila je Galić.
Stoga se i analize rada medijskih kuća vrše od strane pojedinih udruženja tek prigodno. Od izbora do izbora, kada se tokom kampanje uglavnom sve svodi na brojanje koliko je puta koji medij prenio izjave i stavove ove ili one partije, njenih dužnosnika, kandidata. Izbori, tako, budu i prođu, pa se tema uređivačkih politika ostavi sa strane.
Pećanin: Porazno je što solidarnost izostaje čak i u okolnostima izuzetno grubih pritisaka i napada na novinare, uključujući i fizičke
Umjesto zaključka stoga citiramo Senada Pećanina, čovjeka koji je novinarski zanat zamijenio advokatskom profesijom i koji unatoč tome i danas može ponijeti epitet barda bh. novinarstva.
„Nažalost, Bosni i Hercegovini je nepoznata tradicija istinske novinarske solidarnosti. Porazno je što solidarnost izostaje čak i u okolnostima izuzetno grubih pritisaka i napada na novinare, uključujući i fizičke. Niko za novinare i novinarstvo u BiH ne može učiniti više od samih novinara i medija u kojima rade. Postojeća novinarska udruženja su tek odraz samih novinara: već dugo vremena niti novinari pokazuju interes za svoje cehovske organizacije, niti novinarska udruženja imaju ikakav stvarni značaj za novinare. Novinarski sindikati u medijima su kao čudovište iz Loch Nessa: mnogi tvrde da postoje i povremeno se čuje za njih, ali pouzdanih dokaza nema. A to je idealan ambijent za vlasnike, koji na medije gledaju samo kao oruđe ili sredstvo za zadovoljavanje vlastitih tajkunskih, skorojevićkih ili političkih ambicija. Ako većina novinara pristaju da budu tretirani kao jeftini najamnici, ako rade kao jeftini najamnici – onda se moraju pomiriti sa činjenicom da će skupo platiti svaki rijetki pokušaj promjene svog statusa. A dok je situacija takva, jedini način promjene svog statusa u društvu jeste – promjena države u kojoj žive i rade…“
